ŠPANJOLSKA monarhija željela je stvoriti jedinstvenu kršćansku državu u kojoj bi se svi stanovnici pridržavali istih zakona. Španjolci su Moriske smatrali nevjernicima, pa su zaključili da Boga silno vrijeđa to što oni žive u njihovoj kršćanskoj zemlji. Stoga su ih nakon mnogo godina odlučili protjerati iz Španjolske. *

Mauri su stotinama godina živjeli prilično mirno u područjima Pirenejskog poluotoka koja su bila pod vlašću katoličkih vladara. Španjolci su to manjinsko muslimansko stanovništvo nazivali mudeharima. U određenim područjima neko im je vrijeme bilo dopušteno da ispovijedaju svoju vjeru te da se pridržavaju vlastitih zakona i običaja.

No godine 1492. katolički monarsi Ferdinand II. Aragonski i Izabela I. Kastiljska osvojili su maursko kraljevstvo Granadu, posljednje arapsko uporište na Pirenejskom poluotoku. Stanovnici Granade predali su se pod uvjetom da dobiju ista prava kao i mudehari. Međutim, katolički biskupi i svećenici ubrzo su počeli progoniti muslimane i prisiljavati ih da se obrate na kršćanstvo. Mauri su negodovali zbog kršenja prava koja su im bila obećana prilikom predaje Granade te su se 1499. godine pobunili. Kraljeva vojska ugušila je pobunu, a nakon toga Španjolci  su diljem zemlje prisiljavali muslimane da prijeđu na kršćanstvo ili da napuste zemlju. Muslimane koji su se pokrstili i ostali živjeti u Španjolskoj nazvali su Moriski.

Do 1526. islam je već bio zabranjen u cijeloj Španjolskoj, no mnogi Moriski tajno su i dalje živjeli prema učenjima svoje religije. Kao narod zadržali su svoju kulturu i običaje.

Isprva Španjolcima nije pretjerano smetalo to što su Moriski tobože prihvatili katolicizam, ali su i dalje živjeli po islamskoj vjeri. Oni su ipak doprinosili razvoju i općoj dobrobiti društva kao umjetnici, obrtnici, marljivi radnici i građani koji su uredno plaćali poreze. No s vremenom su ljudi postali ogorčeni zbog toga što se Moriski nisu htjeli prilagoditi društvu u kojem su živjeli. Zbog toga su ih i velikaši i običan narod često znali uzeti na zub. Netrpeljivost prema Moriskima vjerojatno je potpirivalo i svećenstvo, koje je sve glasnije izražavalo sumnju u iskrenost njihovog obraćenja.

Tako se početna snošljivost prema Moriskima i njihovom načinu života pretvorila u otvoreno neprijateljstvo. Godine 1567. kralj Filip II. izdao je proglas kojim je zabranio Moriskima da govore svojim jezikom, odijevaju se u maursku nošnju te drže svoje vjerske i pučke običaje. To je dovelo do još jedne pobune i novog vala krvoprolića.

Povjesničari kažu kako su španjolski vladari postali uvjereni u to da Moriski “nisu ni dobri kršćani ni vjerni kraljevi podanici”. Zbog toga su ih optuživali da kuju zavjere sa španjolskim neprijateljima — berberskim gusarima, francuskim protestantima i Turcima — te da ih podržavaju u njihovim osvajačkim nakanama. Potaknut predrasudama i strahom da će Moriski prije ili kasnije postati izdajnici, kralj Filip III. izdao je 1609. naredbu da ih se sve do jednoga protjera iz Španjolske. * U narednim godinama Španjolci su žestoko progonili sve one za koje su sumnjali da su muslimani koji su se obratili na kršćanstvo. Tako je Španjolska na nečastan način postala isključivo katolička zemlja.