PRIJE otprilike 500 godina Španjolci su prvi put doplovili u ovaj kutak svijeta. Novootkrivenoj zemlji nadjenuli su ime Costa Rica (što znači “bogata obala”) jer su mislili da će ondje pronaći puno zlata. No kasnije potrage pokazale su da su bili u zabludi. Kostarika se ne može pohvaliti bogatim nalazištima plemenitih kovina, ali se odlikuje bogatstvom biljnih i životinjskih vrsta kao malo koja druga zemlja na svijetu.

Kostarikanci su dobili nadimak Ticos zato što u govoru često koriste umanjenice, koje tvore tako da riječima dodaju nastavak -ico. Naprimjer, umjesto da kažu “un momento” (samo sekundu), obično će reći “un momentico” (samo sekundicu). U svakodnevnom govoru često kažu “¡pura vida!” (pravi život!) kad se s nekim pozdravljaju ili kad žele reći da im se nešto jako sviđa ili da se s nečim slažu.

Jedno od nezaobilaznih jela u kostarikanskoj kuhinji naziva se gallo pinto, što doslovno znači “pjegavi pijetao”. Osnovni sastojci, riža i grah, kuhaju se zasebno te se na kraju pomiješaju i začine raznim začinima. To se jelo može poslužiti za doručak, ručak ili večeru. Kostarikanci jako vole piti kavu koju nazivaju café chorreado. Ona se priprema tako da se kipuća voda  prelije preko mljevene kave što se nalazi u platnenom filtru ovješenom o drveni stalak.

U Kostariki ima oko 450 skupština * Jehovinih svjedoka. Oni održavaju sastanke na deset jezika, među kojima su kostarikanski znakovni jezik i dva domorodačka jezika — bribri i cabécar.