U posljednjih nekoliko desetljeća obiteljski se život drastično promijenio. Nekad su roditelji donosili odluke, a djeca su im bila poslušna. No danas u mnogim obiteljima djeca vode glavnu riječ. Razmislite o sljedećim situacijama koje se javljaju u mnogim obiteljima.

• Četverogodišnji dječak u trgovini ugleda igračku i odmah je uzme s police. Majka mu blago kaže: “Već imaš puno igračaka, zar ne?” No mališan se ne da razuvjeriti. Plačljivim glasom kaže: “Ali ja želim baš ovu!” U strahu da će njen sin kao i obično napraviti scenu, mama popusti i kupi mu igračku.

• Petogodišnja djevojčica povuče za rukav svog oca dok on razgovara s nekim čovjekom. “Tata, meni je dosadno!” potuži se ona. “Hoću ići kući!” Otac istog trena prekine razgovor, čučne i nježno upita svoju kćerkicu: “Dušo, možeš li se strpiti još par minuta?”

• Učiteljica je opet obavijestila roditelje dvanaestogodišnjeg Petra da se njihov sin ružno ponašao u školi. Petrov otac užasno je ljut — ali ne na svog sina, nego na učiteljicu. “Ne razumijem što je toj ženi! Zašto se svaki put okomi baš na tebe?” kaže on Petru. “Otići ću u školu i prijaviti je ravnatelju!”

Iako su opisane situacije izmišljene, nipošto nisu nerealne. One ukazuju na stvarne probleme koji nastaju kad roditelji toleriraju nepristojno ponašanje svoje djece, udovoljavaju svim njihovim prohtjevima te ih izvlače iz problema svaki put kad učine nešto loše. “Mnogi roditelji dopuštaju djeci da vode glavnu riječ u kući”, kažu psiholozi Jean Twenge i Keith Campbell u svojoj knjizi koja govori o pošasti samoljublja. “Ne tako davno djeca su dobro znala tko je u kući glavni. Bilo im je jasno da trebaju slušati svoje roditelje.”

 Dakako, mnogi roditelji trude se dobro odgojiti svoju djecu. Oni svojim sinovima i kćerima pružaju dobar primjer te ih odlučno, ali s ljubavlju ukoravaju onda kad je to potrebno. No iako ima roditelja koji nastoje tako odgajati svoju djecu, njihov pristup odgoju uvelike se razlikuje od nazora koji su u današnje vrijeme općeprihvaćeni.

Zašto su mnogi roditelji postali popustljivi prema djeci? Jesmo li zaboravili što je to dobar odgoj?

Neki kažu da su roditelji počeli biti popustljivi prema djeci 60-ih godina prošlog stoljeća. U to su vrijeme stručnjaci za odgoj djece počeli savjetovati roditeljima da ne budu kruti i da više puštaju djeci na volju. Govorili su im: “Svojoj djeci budite prijatelj, a ne strogi roditelj kojeg moraju slušati bez pogovora.” “Pohvala je bolja odgojna mjera od prijekora.” “Nemojte koriti djecu kad učine nešto loše, nego tražite prilike da ih pohvalite za ono što čine kako treba.” Umjesto da roditeljima savjetuju da budu uravnoteženi te da pohvale odnosno ukore svoje dijete onda kad je to na mjestu, psiholozi i pedagozi roditeljima su neizravno govorili da bi pokudama i kaznama mogli povrijediti osjećaje svoje djece i da bi im ona to kasnije mogla zamjerati.

Potom su psiholozi počeli na sva usta govoriti o važnosti samopoštovanja. Postavljajući se kao da su upravo otkrili tajnu dobrog odgoja djece, savjetovali su roditeljima: “Pomozite djeci da se dobro osjećaju i budu svjesna vlastite vrijednosti.” Naravno, bitno je pomoći djeci da izgrade pouzdanje u sebe i svoje sposobnosti. No psiholozi su otišli u krajnost te su roditeljima savjetovali: “Nemojte govoriti djetetu ‘ne’, ‘to je loše’ ili ‘to se ne smije’ jer takve riječi zvuče jako negativno.” “Uvijek govorite svojoj djeci da su posebna i da u životu mogu postići što god požele.” Činilo se kako je važnije da se djeca dobro osjećaju nego da budu dobra i da se lijepo ponašaju.

Neki kažu da zbog takvog odgoja djeca postaju sebična i misle da sve u životu treba biti podređeno njima. Mnogi mladi koji su odgajani u tom duhu “ne znaju se nositi s kritikama i povremenim neuspjesima koji su sastavni dio života”, kaže psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi koja govori o naraštaju mladih koji su zaokupljeni samima sobom. U njoj citira jednog oca koji je kazao: “Tvojim kolegama na poslu  nije previše stalo do tvog samopoštovanja. Ako svom šefu predaš loše pripremljen ili nepotpun izvještaj, on ti neće reći: ‘Baš mi se sviđa boja papira na kojem si to napisao.’ Kad se roditelji ponašaju prema djeci kao da se cijeli svijet vrti oko njih, zapravo im nanose ogromnu štetu.”

U posljednjih nekoliko desetljeća roditelji su se u odgoju djece povodili za mišljenjima psihologa, no ti su stručnjaci samo ljudi i oni često mijenjaju mišljenje kako vjetar puše. Psiholog Ronald Morrish u jednoj je svojoj knjizi napisao: “Pristup odgoju djece neprestano se mijenja. On je odraz promjena koje se događaju u našem društvu” (kurziv dodan). Stoga bi se roditelji mogli posve izgubiti u moru različitih savjeta vezanih uz odgoj djece i postupati poput neiskusnih osoba koje “kao da bacaju valovi” i “nosi amo-tamo svaki vjetar učenja” (Efežanima 4:14).

Pretjerana popustljivost u odgoju djece očito ima loše posljedice. Djeca postaju samovoljna i ne slušaju svoje roditelje. Osim toga, odrastaju bez pouzdanog vodstva koje im je potrebno da bi mogla donositi dobre odluke i pristupiti životnim izazovima sa samopouzdanjem koje je izgrađeno na pravim temeljima.

Mogu li roditelji na neki bolji način odgajati svoju djecu?