Obrazovanje koje se temelji na Bibliji ima izuzetno veliku moć – ono može mijenjati ljudske živote. Ricardo i Andres živi su dokaz da je to moguće.

RICARDO: Kad sam imao samo 15 godina, postao sam član jedne bande. Moji novi prijatelji jako su utjecali na mene. U biti, zbog njih sam si čak postavio cilj da deset godina provedem u zatvoru! To možda zvuči suludo, ali ondje gdje sam živio svi su jako poštovali one koji su odgulili zatvorsku kaznu. A ja sam silno želio steći takvo priznanje.

Moj život u bandi sastojao se od droge, seksa i nasilnih obračuna. No jedna noć naročito mi se usjekla u pamćenje. Došlo je do takve pucnjave da sam mislio da neću preživjeti, ali na kraju sam ipak uspio izvući živu glavu. Nakon toga počeo sam ozbiljnije razmišljati o tome što ja to radim i što uopće želim od života. Shvatio sam da moram nešto poduzeti. No iako sam se želio promijeniti, nisam znao kako.

Većina mojih rođaka bila je nesretna. Imali su problema preko glave. Ali obitelj jednog mog ujaka bila je sasvim drugačija. Znao sam da su to dobri ljudi i da se trude živjeti po Bibliji. Jednom sam od njih čuo da se Bog zove Jehova i zato sam se ubrzo nakon one pucnjave pomolio Jehovi – zazvao sam ga po imenu i molio ga da mi pomogne. Bio sam u šoku kad mi je već idućeg dana jedan Jehovin svjedok pokucao na vrata! On me počeo poučavati o Bibliji.

No nije sve teklo glatko. Moji stari prijatelji često su me zvali da izađem van s njima. Iako mi to nije bilo lako, odbijao sam sve njihove pozive. Čvrsto sam odlučio da ću nastaviti proučavati Bibliju i jako mi je drago zbog toga! Život mi se iz temelja promijenio. Konačno sam postao istinski sretan.

Jednom sam se u molitvi prisjetio vremena kad sam bio spreman robijati deset godina samo da bi me drugi članovi bande poštovali. Tada sam pomislio kako bi bilo lijepo da mogu barem deset godina svog života posvetiti tome da što više vremena pomažem ljudima upoznati Boga, baš kao što su drugi meni pomogli. Zato sam zamolio Boga da mi pomogne ostvariti tu želju. A on je zaista uslišio moju molitvu, jer već 17 godina služim kao punovremeni propovjednik. I, usput rečeno, nikada ni dana nisam proveo u zatvoru.

S druge strane, mnogi moji bivši prijatelji služe duge zatvorske kazne. Drugih više nema. Kad se osvrnem na svoj život, iz sveg sam srca zahvalan svom ujaku i njegovoj obitelji. Oni se nisu bojali biti drugačiji od ostalih i imali su snage živjeti po Bibliji. Poštujem ih više nego što sam ikada poštovao bilo kojeg člana svoje bande. A više od svega zahvalan sam Bogu što mi je pokazao najbolji životni put.

 ANDRES: Odrastao sam u siromašnom dijelu grada gdje su droga, kamatarenje, ubojstva i prostitucija bili sasvim normalna stvar. Otac mi je bio ovisan o kokainu i alkoholu. On i mama stalno su se svađali i tukli.

Praktički sam još bio dijete kad sam počeo piti i drogirati se. Po cijele dane bio sam na ulici. Krao sam i onda prodavao to što sam ukrao. Nešto kasnije otac se na neki svoj čudan način pokušao zbližiti sa mnom pa me počeo učiti kako krijumčariti drogu i ostalu ilegalnu robu. Tako sam zgrnuo brdo novca – i to u kratkom roku. A onda mi je jednog dana policija upala u stan i uhitila me zbog pokušaja ubojstva. Osuđen sam na pet godina zatvora.

Jednog dana preko zatvorskog razglasa zatvorenici su dobili obavijest da Jehovini svjedoci organiziraju razgovore o Bibliji i da im se može priključiti svatko tko želi. Odlučio sam vidjeti o čemu se radi. Ono što sam čuo imalo mi je smisla pa sam počeo proučavati Bibliju s njima. Oni nisu razvodnjavali Božju Riječ, nego su mi otvoreno pokazali što je u Božjim očima dobro, a što zlo.

Uskoro mi je postalo jasno da mi treba pomoć da bih se promijenio, naročito kad su mi počeli prijetiti zatvorenici kojima se nije sviđalo to što proučavam Bibliju. Zato sam se molio za snagu i mudrost, a Jehova mi je stvarno pomogao. Zapravo sam čak prešao u “protunapad” – počeo sam drugim zatvorenicima govoriti o Bibliji.

Kad sam trebao izaći na slobodu, uhvatila me takva panika da sam poželio ostati u zatvoru! Dok sam odlazio, puno mi je zatvorenika mahalo. Neki su mi čak od milja dobacivali: “Evo našeg misionara! Sretno ti bilo!”

Strah me i pomisliti kako bi moj život izgledao da nisam prihvatio Božje vodstvo. Ne mogu ni opisati koliko sam zahvalan Bogu što me voli i što za njega nisam bio izgubljen slučaj! *