TIM je riječima mudri kralj Salamun opisao prirodnu želju za životom koja se krije u srcu svakog čovjeka. Možda baš zato što je život tako kratak, a smrt neizbježna, ljudi oduvijek čeznu za tim da žive barem malo dulje. Povijest je prepuna priča i legendi o ljudima koji su nastojali odgonetnuti tajnu dugovječnosti.

Jedan od primjera je sumerski kralj Gilgameš. Prema čuvenom Epu o Gilgamešu, u kojem se nalaze brojne legende o tom kralju, on se odvažio na opasno putovanje ne bi li otkrio kako izbjeći smrt. No nije u tome uspio.

U 4. stoljeću pr. n. e. kineski alkemičari pokušavali su napraviti “eliksir života” koji bi ljudima omogućio da žive vječno. Jedan od njihovih “čudotvornih” napitaka sadržavao je živu i arsen. Smatra se da je taj napitak uzrokovao smrt nekolicine kineskih careva. U srednjem vijeku neki europski alkemičari nastojali su zlato učiniti jestivim jer su vjerovali da ono može produljiti ljudski život zato što ne hrđa.

Danas neki biolozi i genetičari nastoje otkriti zašto starimo. Poput vjekovne potrage za “eliksirom života”, i njihova istraživanja dokaz su da se ljudi još uvijek nadaju da će pobijediti starost i smrt. No što pokazuju rezultati tih istraživanja?

Znanstvenici koji se bave proučavanjem ljudskih stanica imaju više od 300 teorija o tome zašto starimo i umiremo. U posljednjih nekoliko godina molekularni biolozi uspjeli su manipulacijom genima i bjelančevinama usporiti starenje životinjskih i ljudskih stanica. Njihov uspjeh potaknuo je neke poznate ličnosti da financiraju takva istraživanja. U kojem smjeru ona idu?

Usporavanje “biološkog sata”. Neki biolozi vjeruju da se tajna starenja krije u završecima naših kromosoma, u telomerama. Telomere čuvaju genske upute prilikom diobe stanica. No svaki put kad se stanica dijeli, telomere se skraćuju. S vremenom se telomere toliko skrate da više ne mogu štititi kromosom, pa se stanice prestaju dijeliti. Tada počinjemo stariti.

 Elizabeth Blackburn, dobitnica Nobelove nagrade 2009, zajedno sa svojim timom otkrila je enzim koji usporava skraćivanje telomera, a samim time i starenje stanica. Ipak, ti istraživači priznaju da telomere “nemaju neku magičnu moć — one nam same po sebi ne mogu produljiti životni vijek”.

“Reprogramiranje” stanica. Kad naše stanice postanu prestare za umnožavanje, one mogu slati krive signale obližnjim stanicama imunološkog sustava i tako uzrokovati upalne procese, kroničnu bol i bolesti. Nedavno su francuski znanstvenici “reprogramirali” stanice uzete od starijih ljudi, od kojih su neki imali preko 100 godina. Voditelj istraživačkog tima, profesor Jean-Marc Lemaître, rekao je da su u stanicama uspjeli “obrnuti proces starenja”.

Ne bi se svi znanstvenici složili da se takvim metodama život može znatno produljiti. Istina, prosječni životni vijek čovjeka kontinuirano raste još od 19. stoljeća. Ali za to su najviše zaslužni bolja higijena, suzbijanje zaraznih bolesti te antibiotici i cjepiva. Neki genetičari smatraju da je naš životni vijek više-manje dosegnuo svoju gornju granicu.

Još prije 3500 godina Mojsije je napisao: “Dani naši traju sedamdeset godina, a kod snažnijih osamdeset godina, no samo nevolju i zlo donose, jer brzo prolaze i mi odlijećemo” (Psalam 90:10). Unatoč svim našim pokušajima, životni vijek danas je praktički isti kao i u Mojsijevo vrijeme.

S druge strane, neke vrste morskih ježeva i školjki mogu živjeti preko 200 godina, a drveće poput sekvoje čak tisućama godina. Kad pomislimo na to koliki je naš životni vijek u usporedbi s njima, nije li logično da se pitamo: Je li ovaj život od 70 ili 80 godina stvarno sve što imamo?