SARA je stajala nasred sobe i gledala uokolo. Kao žena s Bliskog istoka, izražajnih crnih očiju, mora da je imala živ i prodoran pogled. No u ovom trenutku kao da je neka sjenka prešla preko njenog lica, a u očima joj se krio tračak tuge. Doduše, to je bilo posve razumljivo jer su je za njen topao dom vezale mnoge lijepe uspomene. Ona i njen voljeni muž Abraham ondje su proživjeli najsretnije trenutke svog života. * To je bila njihova oaza ispunjena ljubavlju i mirom.

Abraham i Sara živjeli su u Uru, bogatom gradu koji je vrvio trgovcima i zanatlijama svake vrste. Stoga su i oni sigurno bili imućni. No Sara nije bila vezana za svoj dom samo zbog stvari koje je posjedovala. Ona i Abraham godinama su ondje dijelili i dobro i zlo, i radost i tugu. Ondje su se bezbroj puta molili svom Bogu, Jehovi. Stoga nije nikakvo čudo što se Sari srce kidalo kad je došao trenutak da napusti svoj dom.

Unatoč tome Sara je bila spremna rastati se od svega što joj je priraslo srcu. Imala je možda oko 60 godina kad je krenula na put u nepoznato. Zapravo, zakoračila je u život ispunjen opasnostima, bez nade da će se ikada više vratiti u svoj grad. Što je dovelo do tako drastične promjene u njenom životu? I što od te izvanredne žene možemo naučiti o vjeri?

Sara je vjerojatno odrasla u Uru. Danas su od tog grada ostale samo ruševine. Ali u Sarino vrijeme bio je to grad blagostanja, a Eufrat je bio njegova žila kucavica, jer su trgovačke brodice donosile skupocjenu robu iz dalekih krajeva. Ljudi su se njegovim uskim, vijugavim uličicama probijali kroz gradsku vrevu, brodice su u pristaništima bile zbijene kao sardine, a tržnice su bile krcate raznovrsnom robom. Možete li zamisliti Saru kako odrasta u takvom živopisnom gradu koji naprosto odiše životom? Mora da je mnoge mještane poznavala po imenu, a sigurno su i oni nju poznavali — kako i ne bi kad je bila prelijepa žena! Osim toga, ondje je imala i veliku obitelj.

Kad govori o Sari, Biblija najviše ističe njenu izvanrednu vjeru. Je li možda vjerovala u boga Mjeseca, čija se kula gordo uzdizala nad Urom? Ne, Sara je vjerovala u Jehovu, jedinog pravog Boga. Biblija ne otkriva kako je u mnogobožačkoj sredini uspjela steći takvu vjeru, tim više što je i njen otac barem neko vrijeme štovao idole. Bilo kako bilo, ona se udala za Abrahama, koji je od nje bio stariji deset godina * (1. Mojsijeva 17:17). On je kasnije postao poznat kao “otac svima koji (...) vjeruju” (Rimljanima 4:11). Sara i Abraham imali su lijep i stabilan brak — međusobno su se poštovali, o svemu su otvoreno razgovarali i mogli su se osloniti jedno na drugo čak i u teškim životnim situacijama. Ali ono što je njihov brak činilo istinski sretnim i čvrstim bila je njihova ljubav prema Bogu.

 Sara i njen voljeni muž doista su imali lijep život u Uru — bili su okruženi svojim najmilijima i ništa im nije nedostajalo. Međutim, nešto je ipak pomutilo njihovu obiteljsku idilu. Sara nije mogla imati djece (1. Mojsijeva 11:30). To je u ono doba bio naročito velik izvor frustracije. Ali bez obzira na to, Sara je i dalje voljela svog Boga i svog muža. Osim toga, njihov nećak Lot, koji nije imao oca, očito im je bio poput vlastitog sina. No onda se dogodilo nešto što im je preko noći promijenilo život.

Abraham još nije došao k sebi od iznenađenja, a već je s velikim žarom objašnjavao Sari što mu se maločas dogodilo. Nije mogao vjerovati svojim očima i ušima — upravo mu se obratio njihov Bog, po svemu sudeći posredstvom anđela. Netremice ga promatrajući, Sara je brzo izustila: “I, što ti je rekao? Nemoj me držati u neizvjesnosti!” Možda je Abraham prvo sjeo da bi malo sabrao misli i tek joj onda prenio Jehovine riječi: “Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i pođi u zemlju koju ću ti pokazati!” (Djela apostolska 7:2, 3). No nakon početnog uzbuđenja, počeli su dublje razmišljati o značenju Jehovine poruke. Trebali su se odreći mirnog i lagodnog života i upustiti se u nešto sasvim novo i nepoznato. Gradski život trebali su zamijeniti nomadskim! Što će nato reći Sara? Nema sumnje da je Abraham pomno promatrao njen izraz lica. Sigurno ga je kopkalo hoće li ga spremno poduprijeti na tako velikoj životnoj prekretnici.

Možda nam nije lako uživjeti se u njihovu situaciju. Netko bi mogao reći: “Bog sigurno nikada ne bi takvo što tražio od mene i mog bračnog druga!” Ipak, nije li istina da se svi mi na neki način nalazimo pred sličnim izborom? Živimo u svijetu u kojem se sve vrti oko materijalnih stvari, pa lako možemo doći u iskušenje da nam životni standard, udobnost i osjećaj sigurnosti postanu najvažniji. No Biblija nas potiče da ne ugađamo sebi, nego Bogu — on nam treba biti na prvom mjestu u životu! (Matej 6:33). Dok razmišljamo o Sarinom izboru, bilo bi dobro da se pitamo: “Što je meni najvažnije u životu?”

Dok je pakirala stvari, Sara je morala odlučiti što uzeti, a što ostaviti. Nije mogla ponijeti sa sobom ništa što magarci i deve ne bi mogli nositi. Trebala se odreći svega što je bilo nepraktično za nomadski način života. Nesumnjivo su mnoge stvari morali prodati ili nekome dati. Sara je bila svjesna i da više neće moći uživati u pogodnostima gradskog života, poput kupovine na tržnicama koje su obilovale žitaricama, mesom, voćem, odjećom i raznim drugim potrepštinama.

No možda joj je najteže pao rastanak od ognjišta. Ako je njena kuća bila nalik mnogim kućama koje su arheolozi otkopali u Uru, Sara je zaista imala za čime žaliti. Neke od tih kuća imale su po desetak prostorija, te uvedenu pitku vodu i kanalizaciju.  Čak i skromnije kuće imale su dobre krovove i zidove, pa i vrata sa zasunom. Bi li im šatori mogli pružiti sličnu sigurnost ako bi ih netko htio okrasti? A što je s lavovima, leopardima, medvjedima i vukovima, koji su u to doba bili uobičajen prizor?

A tek obitelj i rodbina? S kime se sve Sara morala oprostiti? Za nju je Božja zapovijed da ode “iz zemlje svoje i od roda svojega” mogla biti naročito velik izazov. Lako je moguće da je imala braću i sestre, nećake i nećakinje te stričeve, ujake i tetke. Sigurno joj nije bilo svejedno kad je pomislila da ih možda više nikada neće ponovno vidjeti. Uostalom, krv nije voda, a Sara je bila brižna žena snažnih osjećaja. Pa ipak, nije se prepustila emocijama, nego je hrabro, dan po dan, pripremala sve što je bilo potrebno za put.

Kad je svanuo sudbonosni dan, Sara je bila spremna za polazak. Na put je, kao glava čitave porodice, trebao poći i Terah, premda je imao oko 200 godina (1. Mojsijeva 11:31). Sara je nesumnjivo imala pune ruke posla dok se brinula o svom ostarjelom svekru. Povrh toga, na putovanju im se pridružio i njihov nećak Lot. Tako je Abraham, zajedno sa svojom obitelji, poslušao Jehovu i “otišao iz zemlje kaldejske” (Djela apostolska 7:4).

Prateći tok Eufrata, karavana se najprije zaputila na sjeverozapad prema Haranu, udaljenom gotovo 1000 kilometara. Obitelj je neko vrijeme ostala u tom mjestu. Terah je dotad možda već toliko oslabio da nije mogao nastaviti s putovanjem, pa je cijela obitelj ostala u Haranu sve dok on nije umro u dobi od 205 godina. U jednom trenutku prije nastavka putovanja Jehova se ponovno obratio Abrahamu. Tada mu je još jednom rekao neka ide u zemlju koju mu namjerava dati. No ovaj put Bog mu je otkrio nešto što ga nikako nije moglo ostaviti ravnodušnim. Obećao mu je: “Velik ću narod od tebe načiniti” (1. Mojsijeva 12:2-4). Međutim, kad su odlazili iz Harana, Abraham je imao već 75, a Sara 65 godina, i još uvijek nisu imali djece. Kako je onda od Abrahama mogao nastati velik narod? Hoće li imati djecu s nekom drugom ženom? Poligamija je u to vrijeme bila sasvim uobičajena, pa je Saru možda proganjalo i to pitanje.

Jeste li znali da se njihova karavana povećala dok su odlazili iz Harana? Naime, osim stečenog bogatstva, Biblija spominje i “duše koje su dobili u Haranu” (1. Mojsijeva 12:5). Te “duše” najvjerojatnije su bili njihovi sluge. Međutim, moguće je da su im se na putovanju pridružili još neki ljudi, jer su Abraham i Sara nesumnjivo govorili o svom Bogu svima koji su ih htjeli slušati. Prema nekim drevnim židovskim tumačenjima, ljudi koji se spominju u tom retku ujedno su bili obraćenici, odnosno počeli su štovati Jehovu. Ako je doista bilo tako, Sara je zbog svoje snažne vjere nesumnjivo zvučala vrlo uvjerljivo dok je drugima govorila o svom Bogu i svojoj nadi. Budući da živimo u vremenu krajnjeg beznađa i pomanjkanja vjere, možemo li i mi poput Sare učiniti nešto za druge? Naprimjer, kada iz Biblije saznate nešto lijepo, zašto to ne biste podijelili s nekim?

Nakon što su prešli Eufrat, vjerojatno 14. nisana 1943. pr. n. e., Abraham i Sara krenuli su na jug u zemlju koju im je Jehova obećao (2. Mojsijeva 12:40, 41). Pokušajte zamisliti Sarin izraz lica kad je stigla u to područje. Sigurno se stalno osvrtala oko sebe, očarana ljepotom i raznolikošću krajobraza te vrlo ugodnom klimom. U blizini Šekema Jehova se ponovno ukazao Abrahamu. Ovaj put rekao mu je: “Potomstvu ću tvojemu dati zemlju ovu.” Mora da je za Abrahama riječ “potomstvo” imala posebno značenje! Sigurno ga je odmah podsjetila na proročanstvo koje je Jehova izrekao još u edenskom vrtu — o potomstvu koje će jednog dana uništiti Sotonu. Osim toga, Jehova mu je već ranije rekao da će svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni upravo zahvaljujući njegovom potomstvu (1. Mojsijeva 3:15; 12:2, 3, 6, 7).

Unatoč tome Abrahamova obitelj nije živjela pod staklenim zvonom. Zbog gladi koja je zavladala u Kanaanu, Abraham je odlučio povesti obitelj na jug, prema Egiptu. Međutim, osjećao je da u toj zemlji vreba i jedna opasnost, pa je Sari rekao: “Molim te, poslušaj me! Znam da si lijepa žena. Kad te Egipćani vide, reći će: ‘To mu je žena’, i mene će ubiti, a tebe ostaviti na životu. Zato te molim, reci da si mi sestra, tako da mi zbog tebe bude dobro, i da mi radi tebe dušu ostave živu!” (1. Mojsijeva 12:10-13). Zašto joj je Abraham uputio tu neobičnu molbu?

 On nije bio ni lažljivac ni kukavica, kao što ga neki kritičari optužuju. Prije svega, ne smijemo zaboraviti da je Sara doista bila njegova polusestra. Osim toga, Abraham je s pravom bio zabrinut. Njegova je sigurnost bila itekako bitna jer je on trebao postati otac narodu i potomku koji će imati ključnu ulogu u ostvarenju Božjeg nauma. Abraham i Sara dobro su znali da ništa nije važnije od toga. Nadalje, arheološki dokazi otkrivaju da su egipatski moćnici doista znali oteti ženu koja bi im zapela za oko, a muža joj naprosto ubiti. Stoga je Abrahamov postupak zapravo bio vrlo mudar, a Sara ga je kao ponizna i podložna žena podržala u tome.

Nije prošlo dugo, a Abrahamovi su se strahovi ostvarili. Neki faraonovi dvorani bili su očarani Sarinom ljepotom, što je bio izuzetan kompliment s obzirom na to da je odavno prošla cvijet mladosti. Budući da su je hvalili pred faraonom, on je naredio da mu je odmah dovedu. Teško je i zamisliti strepnju i strah koje su Abraham i Sara tada proživljavali u sebi. Međutim, na dvoru se sa Sarom postupalo kao s uvaženom gošćom, a ne kao s otetom ropkinjom. Možda joj se faraon namjeravao udvarati i impresionirati je svojim bogatstvom, a potom i od njenog “brata” zatražiti njenu ruku (1. Mojsijeva 12:14-16).

Kako se Sara osjećala dok je kroz prozor ili s balkona palače promatrala egipatsku zemlju? Sada je ponovno bila unutar sigurnih zidina, imala je luksuzan krov nad glavom i obilje biranih jela. Je li je mamio život na visokoj nozi — raskoš kakvu vjerojatno nije vidjela čak ni u Uru? Zamislite kako bi Sotona zadovoljno trljao ruke da je Sara odlučila napustiti Abrahama i postati faraonova žena. Ali njoj to nije bilo ni na kraj pameti! Za nju je brak bio svetinja te je ostala vjerna svom mužu i svom Bogu. Kad bi barem danas u ovom nemoralnom svijetu svatko tko je u braku pokazivao takvu vjernost! Možete li i vi po uzoru na Saru uvijek pokazivati vjernost svojoj obitelji i prijateljima?

S obzirom na to da se, unatoč svojoj moralnoj snazi, Sara zaista nalazila u škripcu, Jehova je odlučio zaštititi tu divnu ženu. Biblijski izvještaj kaže da je “udario faraona i dom njegov pošastima velikim”. Kad je faraon na koncu doznao da je Sara zapravo Abrahamova žena, vratio ju je njenom mužu i rekao im neka odu iz Egipta (1. Mojsijeva 12:17-20). Čim je ugledao svoju voljenu ženu, Abrahamu je kamen pao sa srca! Iako joj je ranije rekao: “Znam da si lijepa žena”, puno mu je važnija bila njena unutarnja ljepota — ljepota kakvu i sam Jehova cijeni (1. Petrova 3:1-5). Ustvari, to je nešto što svi mi možemo razvijati u sebi. Jesu li vam duhovne stvari preče od materijalnih? Prenosite li drugima ono što ste naučili o Bogu? Odolijevate li svim iskušenjima tako što se vjerno držite Božjih moralnih mjerila? Tada se i za vas može reći da imate vjeru nalik Sarinoj!