Rodio sam se 1960. Moja majka tada je imala 17 godina. Otac nas je napustio prije nego što sam ja došao na svijet. Majka i ja živjeli smo zajedno s djedom i bakom u gradiću Burgu, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, odnosno Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR). Poput mnogih ljudi u DDR-u, i članovi moje obitelji bili su ateisti. Bog za nas naprosto nije postojao.

Dok sam bio dijete, uživao sam u društvu svog djeda. Mnogo sam vremena provodio s njim i svašta smo radili zajedno. Naprimjer, znao mi je dati zadatak da obrežem grane na drveću. Za mene su to bile prave avanture! Mogu reći da sam u tom periodu imao sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Kad sam imao sedam godina, dogodilo mi se nešto strašno. Tada sam baš krenuo u drugi razred. Jednog dana dok sam se vraćao kući iz škole, popeo sam se na dalekovodni stup. Na visini od osam metara iznad zemlje udarila me strahovito jaka struja i istog sam se časa onesvijestio. Kad sam se probudio u bolnici, nisam više osjećao ruke. Imao sam teške opekline — toliko teške da su mi liječnici odmah morali amputirati obje ruke kako ne bi došlo do sepse. Kao što možete i pretpostaviti, moju majku, djeda i baku to je potpuno dotuklo. Ja sam još bio dijete, pa nisam posve shvaćao koliko će mi drastično taj događaj promijeniti život.

Nakon bolničkog liječenja vratio sam se u školu. Druga djeca neprestano su me zadirkivala, naguravala i bacala stvari na mene, znajući da se ne mogu braniti. Jako su me boljeli njihovi okrutni i omalovažavajući komentari. Na koncu me moja obitelj poslala u Birkenwerder, u školu za osobe s invaliditetom, koja je bila nešto poput školskog internata za djecu s fizičkim oštećenjima. Budući da je ta škola bila jako daleko od našeg doma, majka, djed i baka nisu me mogli redovito posjećivati. Viđao sam ih samo tijekom praznika. I tako sam narednih deset godina djetinjstvo proveo bez svoje majke, djeda i bake.

S vremenom sam naučio obavljati mnogo stvari na jedan posve nov način — koristeći isključivo svoje noge. Možete li zamisliti kako je to nožnim prstima držati viljušku ili žlicu i tako se hraniti? Eto, ja sam to nekako uspio naučiti. Osim toga, naučio sam na taj način prati zube i češljati se. Čak sam počeo gestikulirati nogama dok bih  razgovarao s ljudima. Da, moje noge postale su moje “ruke”.

Kad sam ušao u tinejdžerske godine, zaljubio sam se u znanstvenu fantastiku — uživao sam čitajući takvo štivo. Ponekad bih zamišljao da imam “robotske” ruke kojima mogu raditi što god poželim. Sa 14 godina počeo sam pušiti. Imao sam osjećaj da zbog toga imam više samopouzdanja i da sam poput svih drugih ljudi. Kao da sam sebi rekao: “Pa ja i to mogu! Pušači su odrasli ljudi — imali oni ruke ili ne.”

Trudio sam se biti što više zaposlen, pa sam se učlanio u neke udruge. Postao sam član Slobodne njemačke omladine, socijalističkog udruženja mladih. U njemu sam služio kao sekretar, što je u to vrijeme bio odgovoran položaj. Osim toga, upisao sam se u jedno pjevačko društvo i u klub čitatelja poezije, a sudjelovao sam i u sportskim aktivnostima za osobe s invaliditetom. Nakon odrađene prakse zaposlio sam se u jednom poduzeću u svom gradu. Kako sam rastao, tako sam sve više nosio protezu, jer sam se želio osjećati kao “potpun” čovjek.

Jednog dana, dok sam na stanici čekao vlak za posao, prišao mi je neki čovjek i upitao me vjerujem li da mi Bog može vratiti moje ruke. To me pitanje i zbunilo i zaintrigiralo. Naravno, silno sam želio opet imati ruke, ali ta mi je pomisao djelovala krajnje nestvarno i nevjerojatno. Budući da sam odgajan u ateističkoj obitelji, bio sam uvjeren da Bog ne postoji. Otada sam stalno izbjegavao tog čovjeka.

Nedugo zatim jedna kolegica s posla pozvala me da dođem u posjet njenoj obitelji. Dok smo pili kavu, njeni su roditelji počeli pričati o Bogu koji se zove Jehova. Tada sam prvi put u životu čuo da Bog ima ime (Psalam 83:18). Međutim, duboko u sebi razmišljao sam: “Ma, Boga nema. Kako god da se on zvao, njega naprosto nema. Dokazat ću tim ljudima da su u krivu.” Duboko uvjeren u to da sam u pravu, pristao sam sastajati se s njima kako bismo razgovarali o Bibliji. No na moje veliko iznenađenje nisam uspio dokazati da Bog ne postoji.

Što smo više proučavali biblijska proročanstva, to se više moj ateistički svjetonazor počeo mijenjati. Mnoga proročanstva koja su ljudi zapisali pod Božjim nadahnućem ispunila su se premda su bila zapisana stotinama ili čak tisućama godina unaprijed. Tijekom jednog našeg razgovora o Bibliji uspoređivali smo stanje u svijetu s proročanstvima zapisanim u 24. poglavlju Evanđelja po Mateju, 21. poglavlju Lukinog evanđelja te 3. poglavlju Druge poslanice Timoteju. Kao što liječnik na temelju više simptoma može utvrditi točnu dijagnozu i otkriti od čega pacijent boluje, tako sam se i ja na temelju svih događaja o kojima govore ta proročanstva uvjerio da mi danas živimo u vremenu koje Biblija naziva “posljednjim danima”. * Biblijska proročanstva duboko su me se dojmila jer sam vidio da se ispunjavaju pred mojim vlastitim očima.

 Bio sam uvjeren da je ono što učim istina. Počeo sam se moliti Jehovi i prestao sam pušiti, premda sam više od deset godina bio strastveni pušač. Nakon toga sam još godinu dana proučavao Bibliju, a onda sam se 27. travnja 1986. potajno krstio u jednoj kadi. Naime, djelovanje Jehovinih svjedoka u to je vrijeme bilo zabranjeno u Istočnoj Njemačkoj.

Zbog zabrane sastajali smo se u malim grupama u domovima naših suvjernika. U to sam vrijeme poznavao samo mali broj Jehovinih svjedoka. No sasvim neočekivano, vlasti su mi dopustile da otputujem u Zapadnu Njemačku, gdje naše djelovanje nije bilo zabranjeno. Tada sam prvi put u životu bio na kongresu Jehovinih svjedoka i ondje sam vidio tisuće svoje braće i sestara. To je stvarno bilo nešto posebno.

Nakon pada Berlinskog zida Jehovini svjedoci napokon su se mogli slobodno sastajati i neometano služiti Bogu. Imao sam veliku želju još više propovijedati, ali plašio sam se razgovora s nepoznatim ljudima. Osjećao sam se manje vrijednim zbog svog fizičkog nedostatka i zato što sam veći dio svog djetinjstva proveo u domu za osobe s invaliditetom. No 1992. godine dao sam si jedan zadatak — odlučio sam jedan mjesec provesti 60 sati u propovijedanju. Bio sam jako sretan nakon što sam ostvario taj cilj. Zato sam odlučio svaki mjesec toliko propovijedati, što mi je polazilo za rukom naredne tri godine.

Često se sjetim biblijskog retka koji kaže: “Tko je slab, a da i ja nisam slab?” (2. Korinćanima 11:29). Istina, nemam ruke, ali zato imam mozak i usta! Zbog toga dajem sve od sebe da bih pomagao drugima. Zbog svog hendikepa mogu potpuno suosjećati s ljudima koji imaju fizička ograničenja. Znam kako je to kad nešto očajnički želiš uraditi, ali naprosto ne možeš. Trudim se hrabriti one koji se tako osjećaju. Jako sam sretan kad na taj način pomažem drugima.

Moram iskreno priznati da ponekad znam biti malo potišten. Jednostavno bih želio biti zdrav. Istina, mogu samostalno obavljati mnoge svakodnevne poslove, ali za to mi treba puno više vremena i truda nego zdravim ljudima. Svaki dan podsjećam se na svoj moto: “Sve mogu uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13). Jehova mi iz dana u dan daje snagu kako bih mogao obavljati “normalne” stvari. On nikada nije digao ruke od mene i zato ni ja ne želim ostaviti njega.

Jehova mi je dao jedan veliki blagoslov — podario mi je obitelj za kakvom sam dugo čeznuo. Moja draga žena Elke puna je ljubavi i suosjećanja. Osim toga, mogu slobodno reći da imam obitelj po čitavom svijetu — milijuni Jehovinih svjedoka postali su moja duhovna braća i sestre!

Tješi me i Božje obećanje o raju u kojem će Bog učiniti da sve bude “novo” — što znači da ću konačno imati ruke (Otkrivenje 21:5). To mi obećanje postaje još jasnije kad razmišljam o onome što je Isus činio dok je bio na Zemlji. On je istog trena ozdravljao sakate i hrome, a jednom je čovjeku čak izliječio uho koje mu je bilo odsječeno (Matej 12:13; Luka 22:50, 51). Jehovina obećanja i Isusova čuda uvjerila su me da ću i ja uskoro ponovno biti zdrav.

Međutim, to što sam upoznao Jehovu za mene je najveći blagoslov. On je postao moj otac i prijatelj, koji mi uvijek daje snagu i tješi me. Osjećam se poput kralja Davida, koji je napisao: “Jehova je snaga moja. (...) Pomoć sam dobio, pa srce moje kliče” (Psalam 28:7). Iako nemam ruke, tu sam predivnu istinu zaista objeručke prihvatio i ne želim je zaboraviti dok sam živ!