Rodio sam se 22. prosinca 1929. u Novilleu, malom selu blizu grada Bastognea u belgijskim Ardenima. Djetinjstvo koje sam proveo na selu s roditeljima ostalo mi je u lijepom sjećanju. Moj mlađi brat Raymond i ja muzli smo krave svaki dan i pomagali u skupljanju ljetine. Budući da je u našem selu bilo samo devet obiteljskih imanja, svi smo bili jako povezani i rado smo jedni drugima priskakali u pomoć.

Moji roditelji, Emile i Alice, bili su revni katolici. Svake su nedjelje išli na misu. No otprilike 1939. u naše su selo došli pioniri iz Engleske i ponudili mom tati pretplatu na časopis Utjeha (koji se sada zove Probudite se!). On je brzo shvatio da je ono što piše u tim časopisima istina i počeo je čitati Bibliju. Kad je tata prestao ići na misu, naši susjedi, koji su prema nama uvijek bili jako dobri, počeli su se žestoko protiviti. Uporno su nagovarali mog oca da ostane u katoličkoj vjeri, što je dovelo do mnogih žučnih rasprava.

Bilo mi je jako teško kad sam vidio pod kakvim je pritiskom moj otac. Zbog toga sam uputio Bogu usrdnu molitvu koju sam spomenuo na početku ovog članka i zatražio njegovu pomoć. Kad sam vidio da su se susjedi s vremenom prestali protiviti mom ocu, to me jako obradovalo. Bio sam uvjeren da Jehova stvarno “sluša molitve”.

Nacistička Njemačka napala je Belgiju 10. svibnja 1940., što je dovelo do masovnog bijega civila. Naša obitelj pobjegla je na jug  Francuske. Dok smo bježali, znali smo se naći usred žestokih borbi koje su se vodile između njemačke i francuske vojske.

Kad smo se vratili na naše imanje, vidjeli smo da je skoro sve što smo imali opljačkano. Ostao nam je samo naš pas Bobbie. Zbog takvih iskustava počeo sam se pitati: “Zašto ljudi ratuju i zašto ima toliko zla i patnje?”

Nekako u to vrijeme počeo nas je posjećivati brat Emile Schrantz a, revni starješina koji je služio kao pionir. Njegovi posjeti puno su nam značili. Brat Emile jasno nam je na temelju Biblije objasnio zašto postoje patnje i odgovorio je na još neka moja pitanja o životu. To mi je pomoglo da ojačam svoj odnos s Jehovom i da budem uvjeren da je on Bog pun ljubavi.

Čak i prije nego što je rat završio, moja je obitelj sve više bila u kontaktu s drugom braćom i sestrama. U kolovozu 1943. brat José-Nicolas Minet posjetio je našu obitelj i održao govor. Postavio je pitanje: “Ima li među vama netko tko bi se želio krstiti?” Ruku je digao moj tata, a onda i ja. Nas dvojica krstili smo se u rječici blizu našeg imanja.

U prosincu 1944. njemačka vojska započela je svoju posljednju veliku ofenzivu na zapadnom bojištu, koja je poznata kao Ardenska operacija. Budući da smo živjeli blizu mjesta gdje su se odvijale žestoke borbe, oko mjesec dana morali smo se skrivati u našem podrumu. Kad sam jednog dana izašao iz podruma da nahranim životinje, počele su padati granate i raznijele su krov na štaglju. Jedan američki vojnik koji se nalazio u staji nedaleko od mene doviknuo mi je: “Baci se na pod!” Otrčao sam do njega i legao na pod, a on mi je stavio na glavu svoju kacigu da me zaštiti.

Nakon rata redovito smo kontaktirali sa skupštinom iz Liègea, koji se nalazio oko 90 kilometara sjeverno od nas. S vremenom smo u Bastogneu osnovali malu grupu za proučavanje Biblije. Ja sam se zaposlio u poreznoj upravi i pružila mi se prilika da studiram pravo. Kasnije sam radio u uredu javnog bilježnika. Godine 1951. organizirali smo mali pokrajinski sastanak u Bastogneu. Na tom je  sastanku bilo stotinjak prisutnih, a među njima je bila i jedna jako revna pionirka, Elly Reuter. Da bi došla na pokrajinski sastanak, morala je prijeći 50 kilometara, i to na biciklu. Elly i ja ubrzo smo se zaljubili i zaručili. Ona je nekako u to vrijeme dobila poziv da pohađa školu Gilead u Sjedinjenim Državama. Napisala je pismo braći u glavnom sjedištu i objasnila zašto smatra da treba odbiti taj poziv. Brat Knorr, koji je tada predvodio Jehovin narod, ljubazno joj je odgovorio kako se nada da će možda jednog dana ipak moći doći u Gilead sa svojim mužem. Elly i ja vjenčali smo se u veljači 1953.

Iste te godine prisustvovali smo kongresu “Društvo novog svijeta”, koji se održao na stadionu Yankee u New Yorku. Na kongresu sam upoznao jednog brata koji mi je ponudio dobar posao i pozvao me da se doselim u Sjedinjene Države. Nakon što smo se pomolili Jehovi u vezi s tim, Elly i ja odlučili smo odbiti tu ponudu i vratiti se u Belgiju kako bismo u Bastogneu podupirali malu grupu od desetak objavitelja. Iduće godine dobili smo sinčića, Sergea, i bili smo jako sretni zbog toga. Nažalost, Serge se razbolio i umro kad je imao samo sedam mjeseci. Otvoreno smo rekli Jehovi u molitvi koliko smo tužni, a veliku utjehu i snagu davala nam je naša sigurna nada u uskrsnuće.

U listopadu 1961. uspio sam pronaći posao sa skraćenim radnim vremenom uz koji sam mogao biti pionir. No istog tog dana nazvao me brat koji je bio sluga podružnice u Belgiji. Pitao me da li bih mogao početi služiti kao sluga pokrajine (danas je to pokrajinski nadglednik), a ja sam mu na to odgovorio: “Možemo li neko vrijeme služiti kao pioniri prije nego prihvatimo taj zadatak?” Braća iz podružnice udovoljila su mojoj molbi. I tako smo Elly i ja osam mjeseci služili kao pioniri, a onda smo u rujnu 1962. započeli s pokrajinskom službom.

Nakon što smo dvije godine bili u pokrajinskoj službi, dobili smo poziv da služimo u Betelu u Bruxellesu. Betelsku službu započeli smo u listopadu 1964. Taj novi zadatak donio nam je mnoge blagoslove. Kratko nakon što je 1965. brat Knorr posjetio naš Betel, na moje veliko iznenađenje imenovan sam za slugu podružnice. Kasnije smo Elly i ja dobili poziv da pohađamo 41. razred Gileada. Tako se ispunilo ono što je brat Knorr rekao 13 godina ranije. Nakon Gileada vratili smo se u Betel u Belgiji.

Jako mi je drago što sam znanje koje sam stekao studirajući pravo mogao koristiti kako bih branio našu slobodu vjeroispovijedi u Europi i drugim dijelovima svijeta (Filip. 1:7). Tijekom godina surađivao sam s predstavnicima vlasti iz više od 55 zemalja u kojima je naše djelovanje bilo zabranjeno ili ograničeno. Kad sam se predstavljao tim ljudima, nikada nisam isticao iskustvo koje imam na  području prava, nego bih za sebe rekao da sam “Božji sluga”. Uvijek sam se molio Jehovi i oslanjao se na njegovo vodstvo jer sam znao da Biblija kaže: “Kraljevo [ili sučevo] je srce kao voda tekućica u Jehovinoj ruci. Usmjerava ga kamo god želi” (Izr. 21:1).

U sjećanju mi je posebno ostao razgovor koji sam vodio s jednim članom Europskog parlamenta. Puno puta sam bezuspješno pokušavao doći do njega, a onda je on na koncu pristao da se nađemo. Rekao mi je: “Dajem vam pet minuta, ni minute više.” Spustio sam glavu i počeo se moliti. Taj me čovjek pomalo nervozno upitao što to radim. Podignuo sam glavu i rekao: “Zahvalio sam Bogu jer ste vi jedan od njegovih slugu.” Čovjek me upitao: “Kako to mislite?” Pokazao sam mu što piše u Rimljanima 13:4. To mu se jako svidjelo jer je bio protestant i cijenio je Bibliju. Do čega je to dovelo? Razgovarali smo pola sata i sastanak s njim jako je dobro prošao. Čak je rekao da poštuje Jehovine svjedoke i ono što oni rade.

Tijekom godina Jehovin je narod u Europi izvojevao mnoge pravne bitke kad je riječ o kršćanskoj neutralnosti, skrbništvu nad djecom, oporezivanju i raznim drugim pitanjima. Sretan sam što sam imao priliku raditi na mnogima od tih slučajeva te iz prve ruke vidjeti kako nas Jehova vodi i daje nam pobjedu. Jehovini svjedoci dobili su preko 140 slučajeva na Europskom sudu za ljudska prava!

Tijekom 1990-ih surađivao sam s bratom Philipom Brumleyjem iz našeg glavnog sjedišta i bratom Valterom Farnetijem iz Italije kako bismo našoj braći na Kubi omogućili da dobiju veću slobodu vjeroispovijedi jer je ondje naše djelovanje bilo ograničeno. Pisao sam kubanskom veleposlanstvu u Belgiji i potom se našao s jednim dužnosnikom koji je bio zadužen za rješavanje našeg slučaja. Tijekom prvih nekoliko susreta nismo baš uspjeli raščistiti nesporazume koji su doveli do zakonskih ograničenja na Kubi.

Nakon što smo se Jehovi molili za vodstvo, od vlasti smo zatražili odobrenje da na Kubu pošaljemo 5000 Biblija. Dobili smo odobrenje i tako su Biblije napokon stigle do naše braće. To nam je bio znak da Jehova blagoslivlja naš trud. Zatim smo zatražili dopuštenje da pošaljemo još 27 500 Biblija. I to su nam odobrili! Bio sam jako sretan što smo mogli pomoći našoj dragoj braći i sestrama na Kubi da dobiju svoj osobni primjerak Biblije.

Puno sam puta posjetio Kubu kako bih našoj braći pomogao da dobiju veća zakonska  prava. Pritom sam uspio uspostaviti dobre odnose s mnogim predstavnicima vlasti.

Godine 1994. u Ruandi je u genocidu nad plemenom Tutsi pobijeno više od 1 000 000 ljudi. Nažalost, život su izgubila i neka naša braća i sestre. Ubrzo je grupa braće bila zamoljena da organizira pružanje humanitarne pomoći.

Kad smo stigli u glavni grad Kigali, vidjeli smo da su prevoditeljski ured i skladište literature izrešetani mecima. Čuli smo mnoge tragične priče o tome kako su naša braća i sestre bili ubijeni mačetama. Ali čuli smo i mnoga dirljiva iskustva koja su potvrdila da među Jehovinim slugama vlada prava ljubav. Naprimjer, upoznao sam jednog brata iz plemena Tutsi koji se 28 dana skrivao u rupi pod zemljom, a cijelo to vrijeme štitila ga je obitelj naše braće iz plemena Hutu. Na jednom sastanku u Kigaliju dali smo sve od sebe da utješimo i ohrabrimo preko 900 naše braće i sestara koji su ondje bili prisutni.

Zatim smo prešli granicu i došli u Zair (današnju Demokratsku Republiku Kongo) kako bismo potražili velik broj naše braće koja su pobjegla iz Ruande i sklonila se u izbjegličkim kampovima blizu grada Gome. No budući da ih nismo mogli pronaći, molili smo se Jehovi da nam pomogne i da nas vodi do njih. Nakon toga ugledali smo jednog čovjeka koji je išao prema nama i upitali smo ga zna li nekoga od Jehovinih svjedoka. “Kako ne, pa ja sam Jehovin svjedok”, odgovorio nam je. “Rado ću vas odvesti do braće koja organiziraju pružanje pomoći.” Nakon ohrabrujućeg sastanka s odborom za krizne situacije održali smo sastanak s otprilike 1600 izbjeglica kako bismo im pružili duhovnu utjehu i ohrabrenje. Pročitali smo im i pismo Vodećeg tijela. Braću i sestre duboko je dirnulo kad su čuli riječi: “Stalno se molimo za vas. Znamo da vas Jehova neće zaboraviti.” Te riječi Vodećeg tijela doista su se pokazale istinitima! Danas u Ruandi ima preko 30 000 naše braće i sestara koji radosno služe Jehovi.

Godine 2011. umrla je moja draga Elly, s kojom sam bio u braku gotovo 58 godina. Molio sam se Jehovi i govorio mu koliko mi je teško i on me utješio. Puno mi je pomoglo i to što sam svojim bližnjima prenosio dobru vijest o Kraljevstvu.

Iako imam preko 90 godina, i dalje svaki tjedan idem u službu propovijedanja. Sretan sam i što mogu surađivati s Pravnim odjelom ovdje u belgijskoj podružnici, dijeliti s drugima svoje iskustvo i vršiti pastirske posjete te tako hrabriti mladu braću i sestre u Betelu.

Prije otprilike 84 godine prvi put sam se pomolio Jehovi. Bio je to početak jednog predivnog prijateljstva koje je s vremenom postajalo sve dublje i čvršće. Jako sam zahvalan Jehovi što je cijelog mog života slušao moje molitve (Psal. 66:19). b