“SVI ratovi u prošlosti djeluju beznačajno u usporedbi sa strašnim sukobom koji trenutno bukti u Europi.” Tako je Stražarska kula od 1. rujna 1915. opisala Prvi svjetski rat, koji je s vremenom zahvatio otprilike 30 zemalja. Sljedeće je godine Stražarska kula izvijestila da je zbog ratnih djelovanja propovijedanje o Kraljevstvu “u određenoj mjeri usporilo, naročito u Njemačkoj i Francuskoj”.

Kad su se Istraživači Biblije suočili s tim krvavim sukobom globalnih razmjera, nisu u potpunosti razumjeli načelo kršćanske neutralnosti. Unatoč tome čvrsto su odlučili objavljivati dobru vijest. Wilhelm Hildebrandt želio je učiniti svoj dio u službi za Kraljevstvo, pa je naručio traktate Mjesečnik Istraživača Biblije na francuskom jeziku. On je bio u Francuskoj, ali ne kao kolporter (punovremeni propovjednik), nego kao njemački vojnik. Francuzi su bili zapanjeni kad su vidjeli “neprijateljskog” vojnika u njemačkoj uniformi kako im dijeli traktate s porukom o miru.

Stražarska kula objavila je pisma koja upućuju na zaključak da je i priličan broj drugih njemačkih vojnika koji su bili Istraživači Biblije želio propovijedati dobru vijest. Brat Lemke, koji je služio u ratnoj mornarici, izvijestio je da su se petorica vojnika s kojima je bio na istom brodu zainteresirala za istinu. Napisao je: “Čak i ovdje na brodu žanjem plodove na slavu Jehovi.”

Georg Kayser otišao je na ratište kao vojnik, a vratio se kući kao sluga pravog Boga. Što se dogodilo? Od nekoga je dobio knjigu koju su izdali Istraživači Biblije te je svim srcem prihvatio istinu i odlučio da više ne želi nositi oružje. Zatim je prihvatio posao koji nije uključivao sudjelovanje u borbi. Nakon rata godinama je revno služio kao pionir.

Iako Istraživači Biblije nisu u potpunosti razumjeli pitanje neutralnosti, njihov stav i njihova djela bili su u čistoj suprotnosti s gledištima i postupcima ljudi koji su objeručke dočekali rat. Dok su političari i crkveni vođe takoreći mahali zastavama svojih država, Istraživači Biblije slijedili su “Kneza Mira” (Iza. 9:6). Neki od njih nisu ostali strogo neutralni, no svi su se ipak držali  temeljnog uvjerenja do kojeg je došao Istraživač Biblije Konrad Mörtter. On je rekao: “Na temelju Božje Riječi jasno sam razumio da kršćanin ne smije ubijati svoje bližnje” (2. Mojs. 20:13). *

Iako njemački zakon nije omogućavao izuzeće od vojne službe zbog prigovora savjesti, preko 20 Istraživača Biblije odbilo je svaki angažman u vojnim aktivnostima. Neki od njih bili su proglašeni psihičkim bolesnicima, kao Gustav Kujath, koji je stavljen u psihijatrijsku ustanovu, gdje su mu davali jake sedative. Hans Hölterhoff također nije želio ići na ratište te je poslan u zatvor, gdje je odbio raditi sve poslove povezane s ratom. Stražari su ga držali u luđačkoj košulji tako dugo dok se nije sav ukočio. Vidjevši da time nisu uspjeli slomiti njegovu odlučnost, inscenirali su lažno pogubljenje. No Hans je unatoč svemu tijekom cijelog rata ostao vjeran Jehovi.

Druga braća koja su dobila poziv za vojsku odbila su nositi oružje i zatražila da obavljaju poslove koji ne uključuju borbu. * Tako je postupio i Johannes Rauthe, pa su ga poslali da radi na željeznici. Konrad Mörtter dobio je zadatak da radi kao bolničar, a Reinhold Weber radio je kao medicinski tehničar. Augustu Krafzigu također je laknulo kad je dobio posao daleko od bojišta. Ti Istraživači Biblije i drugi koji su razmišljali poput njih bili su odlučni služiti Jehovi te mu pokazati ljubav i vjernost onako kako su smatrali da je ispravno.

Stav Istraživača Biblije tijekom rata privukao je pažnju državnih vlasti, pa su one počele pomno nadzirati njihove aktivnosti. U narednim je godinama protiv Istraživača Biblije u Njemačkoj pokrenuto na tisuće sudskih postupaka zbog toga što su propovijedali. Podružnica u Njemačkoj osnovala je pravni odjel u Betelu u Magdeburgu kako bi im pružila pomoć.

Jehovini svjedoci s vremenom su sve bolje razumjeli pitanje kršćanske neutralnosti. Kad je izbio Drugi svjetski rat, oni su ostali neutralni i ni na koji način nisu sudjelovali u vojnim aktivnostima. Zato su ih njemačke vlasti smatrale državnim neprijateljima i nemilosrdno progonile. No o tome će biti riječi u jednom od sljedećih članaka u ovoj rubrici. (Iz našeg arhiva u srednjoeuropskoj podružnici.)