Pranje ruku bilo je samo jedno od mnogih spornih pitanja zbog kojih su Isusovi neprijatelji kritizirali njega i njegove učenike. Mojsijev zakon sadržavao je brojne propise o obrednoj čistoći. Naprimjer, tjelesni izljev, guba te doticaj s lešom ili strvinom osobu bi učinili nečistom. Zakon je propisivao i kako se obredno očistiti, a to se činilo prinošenjem žrtava te pranjem ili škropljenjem (3. Mojs. 11-15. poglavlje; 4. Mojs. 19. poglavlje).

Židovski su rabini tim odredbama dodali mnoga vlastita pravila. U jednoj knjizi piše da su “podrobno analizirali na koje sve načine netko može postati nečist, kako i u kojoj mjeri može onečistiti druge, koje se posude i predmeti mogu odnosno ne mogu onečistiti i, na koncu, koji su postupci i obredi potrebni za očišćenje”.

Isusa su njegovi neprijatelji upitali: “Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji naših starih, nego jedu a da nisu oprali ruke prema obredu?” (Mar. 7:5). Time im vjerski protivnici nisu prigovorili da ne paze na higijenu, nego da se ne drže obreda koje su uveli rabini. Naime, oni su zahtijevali da se svakoj osobi prije jela ruke poliju vodom. U ranije citiranoj knjizi stoji: “Vodile su se rasprave i o tome iz kakvih se posuda smije izlijevati voda, kakva je voda prikladna, tko bi je trebao izlijevati i koliku bi površinu ruku trebalo politi.”

Kako je Isus gledao na sva ta silna pravila koja su ljudi izmislili? Židovskim vjerskim vođama otvoreno je rekao: “Dobro je Izaija prorokovao o vama, licemjeri, kad je napisao: ‘Narod me ovaj poštuje usnama svojim, ali srce mu je daleko od mene [Jehove]. Uzalud me štuju, jer su učenja koja naučavaju zapovijedi ljudske.’ Ostavljate zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske” (Mar. 7:6-8).