U OVIM “posljednjim danima” Jehovini sluge izloženi su sve većem stresu, pa im je strpljivost potrebnija nego ikada prije (2. Tim. 3:1-5). Okruženi smo ljudima koji su često sebični, neobuzdani i nespremni na bilo kakav dogovor. Oni koji pokazuju takve osobine obično su sve samo ne strpljivi. Stoga bi se svaki kršćanin trebao pitati: Jesam li i ja postao nestrpljiv poput ljudi iz svijeta? Po čemu se vidi da je netko istinski strpljiv? Kako ta izvanredna kršćanska vrlina može postati trajno obilježje moje osobnosti?

U biblijskom smislu, strpljivost ne podrazumijeva samo podnošenje neke teške situacije. Osoba koja pokazuje strpljivost kakvoj nas uči Bog trpi nevolju imajući na umu određeni cilj. Ona ne misli samo na svoje potrebe nego i na dobrobit onoga tko je uzrokovao neku neugodnu situaciju. Stoga, kad joj netko nanese zlo ili je naljuti, strpljiva osoba ne gubi nadu da će se narušeni odnos obnoviti. Nije ništa neobično što Biblija navodi strpljivost, ili dugotrpljivost, kao prvu od mnogih prekrasnih osobina koje proizlaze iz ljubavi * (1. Kor. 13:4). Isto tako, Božja Riječ za strpljivost kaže da je jedan od plodova duha (Gal. 5:22, 23). No kako možemo razvijati tu hvalevrijednu osobinu?

Da bismo izgradili strpljivost, moramo se moliti za pomoć svetog duha. Jehova ga daje onima koji mu vjeruju i oslanjaju se na njega (Luka 11:13). Istina, Božji duh ima veliku moć, ali i mi moramo učiniti svoj dio te postupati u skladu sa svojim molitvama (Psal. 86:10, 11). To znači da moramo davati sve od sebe kako bismo iz dana u dan pokazivali strpljivost jer će tada ta osobina uhvatiti korijena u našem srcu. No čak ni to ponekad nije dovoljno da ta osobina postane trajno obilježje naše osobnosti. Što još možemo učiniti kako bismo je razvili?

Budemo li razmišljali o Isusovom savršenom primjeru i postupali poput njega, to će nam pomoći da razvijamo strpljivost. Apostol Pavao pod nadahnućem je opisao odlike “nove osobnosti”, a jedna od njih je strpljivost. Zatim nas je potaknuo: “Neka mir Kristov vlada u srcima vašim” (Kol. 3:10, 12, 15). Taj će mir “vladati” u našim srcima ako poput Isusa steknemo nesalomljivu vjeru u to da će Bog u svoje vrijeme ispraviti sve nepravde koje doživljavamo. Ako se ugledamo na Isusa, ostat ćemo strpljivi što god da se događa oko nas (Ivan 14:27; 16:33).

Iako željno iščekujemo Božji obećani novi svijet, znamo da sada moramo naučiti biti  što strpljiviji. U tome nam pomaže razmišljanje o Jehovinom primjeru, jer on je izuzetno strpljiv s nama. Biblija nam jamči: “Jehova ne kasni s ispunjenjem svog obećanja, kao što neki misle da kasni, nego je strpljiv s vama jer ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja” (2. Petr. 3:9). Ne potiče li nas Jehovin primjer da mi budemo strpljiviji s drugima? (Rim. 2:4). No u kojim sve prilikama trebamo pokazivati strpljivost?

Mnoge situacije u svakodnevnom životu mogu iskušati našu strpljivost. Naprimjer, ako želimo drugima reći nešto što smatramo važnim, možda ćemo trebati biti strpljivi kako im ne bismo upali u riječ (Jak. 1:19). Strpljivost trebamo pokazati i kad surađujemo sa suvjernicima čije nas navike iritiraju. Umjesto da reagiramo na svaku sitnicu, razmislimo o tome kako Jehova i Isus reagiraju na naše slabosti. Oni nas ne promatraju kritički niti su usredotočeni na sitne mane koje imamo. Naprotiv, oni prvenstveno gledaju na naše dobre osobine, vide trud koji ulažemo da se popravimo i strpljivi su s nama (1. Tim. 1:16; 1. Petr. 3:12).

Strpljivost nam može biti teško pokazati i kad netko tvrdi da smo rekli ili učinili nešto pogrešno. Tada bismo se lako mogli uvrijediti ili početi opravdavati. No Božja Riječ savjetuje nam da drugačije reagiramo. U njoj stoji: “Bolji je onaj tko je strpljiv nego onaj tko je ohol. Nemoj se brzo vrijeđati, jer uvredljivost počiva u grudima bezumnih” (Prop. 7:8, 9). Dakle, čak i ako nas netko potpuno krivo optuži, trebali bismo pokazati strpljivost i pažljivo odvagnuti kako ćemo reagirati. Tako je postupio Isus kad su ga drugi krivo optuživali i ismijavali (Mat. 11:19).

Posebno je roditeljima potrebna strpljivost kad vide da su se kod njihove djece pojavili pogrešni stavovi, želje ili sklonosti. Uzmimo za primjer Mattiasa, koji služi u skandinavskoj podružnici. Dok je bio tinejdžer, učenici u školi stalno su mu se rugali zbog njegovih vjerovanja. Mattiasovi roditelji isprva nisu ni znali za to. No primijetili su da je njihov sin počeo sumnjati u biblijsku istinu. “Trebalo nam je puno strpljenja”, prisjeća se Mattiasov otac Gillis. Mattias je znao pitati: “Tko je Bog? Što ako Biblija nije Božja Riječ? Kako možemo biti sigurni da je baš Bog zapovjedio to i to?” Isto tako, znao je pitati oca: “Zašto ja ne mogu imati vjerovanja i gledišta drugačija od tvojih?”

Gillis kaže: “Ponekad nas je ljutito rešetao pitanjima. Žena i ja znali smo da nema ništa protiv nas osobno, nego protiv istine, za koju je mislio da mu zagorčava život.” Kako se Gillis postavio u toj situaciji? “Mattias i ja znali smo sjesti i satima razgovarati. Ja sam ga većinom slušao i povremeno mu postavljao pitanja da bih shvatio kako se zapravo osjeća i kako gleda na neke stvari. Ponekad bih mu nešto  objasnio i rekao mu da razmišlja o tome dan-dva te da ćemo onda opet razgovarati. A u drugim prilikama rekao bih mu da meni treba nekoliko dana da razmislim o nečemu što je on rekao. Zahvaljujući tim redovitim razgovorima Mattias je polako sve bolje razumio učenja kao što su otkupnina, Božja vrhovna vlast i Jehovina ljubav, a onda ih je počeo i prihvaćati. Bio je to dug, a često i mukotrpan proces, ali Mattias je polako zavolio Jehovu. Moja žena i ja sretni smo što smo uz puno strpljivosti i truda uspjeli svom sinu doprijeti do srca i pomoći mu da preživi tinejdžerske godine.”

Gillis i njegova žena uzdali su se u Jehovinu podršku dok su strpljivo pomagali svom sinu. Gillis se prisjeća: “Puno sam puta rekao Mattiasu da ga mama i ja jako volimo i da se baš zato usrdno molimo Jehovi da mu pomogne razumjeti istinu.” Ti su roditelji presretni što su pokazivali strpljivost!

Isto tako, ljubav i strpljivost potrebne su pravim kršćanima kad se trebaju brinuti o kronično bolesnim članovima obitelji ili suvjernicima. U to se uvjerila Ellen, * koja također živi u Skandinaviji.

Prije otprilike osam godina njen je muž dobio dva moždana udara, koji su mu oštetili neke moždane funkcije. Zbog toga više nije u stanju osjetiti sreću, tugu ili samilost prema drugima. Cijela ta situacija za Ellen je vrlo bolna. Ona kaže: “Treba mi puno strpljenja i zato se stalno molim.” Zatim dodaje: “Veliku utjehu pruža mi moj omiljeni biblijski redak, Filipljanima 4:13. U njemu stoji: ‘Sve mogu uz pomoć onoga koji mi daje snagu.’” Zahvaljujući snazi koju dobiva od Boga Ellen strpljivo podnosi situaciju u kojoj se našla i potpuno se uzda u Jehovinu podršku (Psal. 62:5, 6).

Naravno, kad je riječ o pokazivanju strpljivosti, Jehova nam je najbolji uzor (2. Petr. 3:15). U njegovoj Riječi opisane su mnoge situacije u kojima je on pokazao veliku strpljivost (Neh. 9:30; Iza. 30:18). Naprimjer, kako je Jehova reagirao kad je Abraham doveo u pitanje njegovu odluku da uništi Sodomu? Kao prvo, nije prekidao Abrahama, nego ga je strpljivo slušao dok mu je on postavljao pitanja i opisivao što ga muči. Osim toga, pokazao je da ga sluša tako što je ponovio ono što mu je Abraham rekao te mu je obećao da neće uništiti Sodomu čak i ako se u gradu nađe samo deset pravednika (1. Mojs. 18:22-33). Da, Jehova je strpljivo slušao i nije burno reagirao. Doista nam je pružio divan primjer!

Strpljivost je uistinu važan dio nove osobnosti, koju svi kršćani moraju obući. Kad činimo sve što možemo kako bismo izgradili tu vrijednu osobinu, slavimo svog brižnog i strpljivog nebeskog Oca. Zahvaljujući tome naći ćemo se među onima koji “zbog svoje vjere i strpljivosti nasljeđuju ono što je obećano” (Hebr. 6:10-12).