Hajkanuš, nekrštena objaviteljica koja živi u Armeniji, pronašla je putovnicu u blizini svog doma. U putovnici se nalazilo nekoliko bankovnih kartica i pozamašna svota novca. Svom suprugu, koji je također bio nekršteni objavitelj, rekla je što je pronašla.

Taj je bračni par imao ozbiljnih novčanih problema i bio je u velikim dugovima. Ipak, odlučili su odnijeti novac na adresu koja je bila navedena u putovnici. Vlasnik putovnice i članovi njegove obitelji bili su zapanjeni. Hajkanuš i njen suprug objasnili su čovjeku da su postupili pošteno zbog onog što su naučili iz Biblije. Osjećali su se dužnima tako postupiti te su iskoristili priliku kako bi toj obitelji rekli nešto o Jehovinim svjedocima i ostavili im nekoliko publikacija.

Obitelj je htjela dati Hajkanuš nešto novca, no ona je to odbila. Sutradan je žena čovjeka kojem su Hajkanuš i njen suprug vratili putovnicu navratila do njih te inzistirala na tome da Hajkanuš uzme dijamantni prsten kao znak zahvalnosti cijele obitelji.

Poput te obitelji, mnogi bi se ljudi iznenadili zbog toga što su Hajkanuš i njen suprug bili pošteni. No da li se Jehova iznenadio? Kako je on gledao na to što su njih dvoje postupili pošteno? Da li im se isplatilo što su bili pošteni?

Na ta pitanja nije teško odgovoriti. Zašto? Zato što Božji sluge smatraju da pokazivanje osobina koje krase Jehovu u njegovim očima vrijedi više od dijamanata, zlata i drugih dragocjenosti. Da, Jehovino gledište o tome što je dragocjeno, a što nije razlikuje se od gledišta većine ljudi (Iza. 55:8, 9). A njegovim slugama najvažnije je da u što većoj mjeri odražavaju njegove osobine.

To možemo zaključiti na temelju onog što Biblija kaže o razboritosti i mudrosti. U Mudrim izrekama 3:13-15 piše: “Sretan je čovjek koji nađe mudrost i čovjek koji stekne razboritost, jer steći mudrost bolje je nego steći srebro, veći je dobitak ona i od zlata. Dragocjenija je od bisera i ništa od onoga što ti je drago ne može se izjednačiti s njom.” Dakle, nema nikakve sumnje u to da Jehova takve vrline cijeni više od bilo kakvog blaga.

No što je s poštenjem?

Jehova je pošten. On “ne može lagati” (Titu 1:2). On je u 1. stoljeću nadahnuo apostola Pavla da hebrejskim kršćanima napiše sljedeće riječi: “Molite se za nas, jer smo uvjereni da imamo čistu savjest, budući da u svemu želimo pošteno postupati” (Hebr. 13:18).

Isus Krist izvrstan nam je uzor u tome. Naprimjer, prisjetimo se trenutka kad mu je veliki svećenik Kajfa rekao: “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!” Isus nije zatajio istinu, nego mu je otvoreno rekao da je Mesija, iako je time Sudbenom vijeću zapravo omogućio da ga proglasi hulnikom i osudi na smrt (Mat. 26:63-67).

A kako je s nama? Hoćemo li postupiti pošteno kad se nađemo u situaciji u kojoj bismo izostavljanjem činjenica ili izvrtanjem riječi mogli izvući neku materijalnu korist?

Istina, u ovim posljednjim danima mnogi su ljudi “sebični” i “pohlepni za novcem”,  pa nije lako biti pošten (2. Tim. 3:2). Teška financijska situacija ili nesigurnost u vezi sa zaposlenjem mogu ljude navesti na to da budu nepošteni. Mnogi smatraju da im teške okolnosti daju za pravo da kradu, varaju ili postupaju nepošteno na neki drugi način. To je gledište tako rašireno da mnogi misle kako naprosto moraju biti nepošteni ako žele išta zaraditi. Čak su i neki kršćani u tom pogledu donijeli loše odluke te su zbog pohlepe “za nepoštenim dobitkom” izgubili dobar glas u skupštini (1. Tim. 3:8; Titu 1:7).

Međutim, velika većina kršćana ugleda se na Isusa. Oni su svjesni toga da je pokazivanje osobina koje krase Boga puno važnije od bilo kakvog blaga ili dobiti. Stoga mladi koji služe Bogu ne varaju na ispitima kako bi dobili dobre ocjene (Izr. 20:23). Istina, za svoje poštenje možda nećemo uvijek biti nagrađeni poput Hajkanuš. Ipak, znat ćemo da činimo ono što je Bogu po volji, pa ćemo sačuvati čistu savjest, a ona je iznimno vrijedna.

Gagikov primjer to potvrđuje. On kaže: “Prije nego što sam postao kršćanin, radio sam za veliku tvrtku čiji je vlasnik izbjegavao plaćanje poreza tako što je prijavljivao samo mali dio dobiti. Budući da sam bio generalni direktor tvrtke, od mene se očekivalo da se ‘dogovorim’ s poreznim inspektorom, odnosno da ga podmitim kako bi on zatvorio oči pred time što naša tvrtka vara državu. Zbog toga me pratio glas da sam nepošten čovjek. Kad sam upoznao istinu, više to nisam želio činiti iako sam imao jako dobru plaću. Stoga sam osnovao vlastitu tvrtku. Odmah sam je registrirao i od prvog dana plaćao sve poreze” (2. Kor. 8:21).

Gagik kaže: “Zarađivao sam upola manje novca, pa mi je bilo teško brinuti se za obitelj. No sada sam sretniji. Imam čistu savjest pred Jehovom. Pružam dobar primjer svojoj dvojici sinova, a u skupštini su mi povjerena neka odgovorna zaduženja. Među poreznim inspektorima i drugim ljudima s kojima surađujem u poslu sada sam na glasu kao pošten čovjek.”

Jehova voli one koji krase njegovo učenje tako što po uzoru na njega pokazuju hvalevrijedne osobine, među kojima je i poštenje (Titu 2:10). On je kralja Davida nadahnuo da napiše sljedeće ohrabrujuće riječi: “Bio sam mlad i ostario sam, ali nikad nisam vidio pravednika ostavljena, niti djecu njegovu da prose kruha” (Psal. 37:25).

To potvrđuje izvještaj o bogobojaznoj Ruti. Ona nije htjela napustiti svoju ostarjelu svekrvu Naomi, nego je ostala uz nju. Ruta se preselila u Izrael, gdje je mogla štovati pravog Boga (Ruta 1:16, 17). Dok je bila u Izraelu, pokazala je da je poštena i radišna tako što je marljivo pabirčila u skladu s odredbama iz Mojsijevog zakona. Jehova nije dopustio da Ruta i Naomi žive u neimaštini, a nešto je slično kasnije doživio i David (Ruta 2:2-18). Zanimljivo je da Jehova nije blagoslovio Rutu samo u materijalnom pogledu. Odabrao ju je da bude pretkinja kralja Davida, pa čak i obećanog Mesije! (Ruta 4:13-17; Mat. 1:5, 16).

Nekim Jehovinim slugama možda je vrlo teško zarađivati dovoljno novca kako bi mogli zbrinuti svoje osnovne životne potrebe. No umjesto da idu linijom manjeg otpora i postupaju nepošteno, oni naporno i marljivo rade. Time pokazuju da im je  važnije biti pošten i pokazivati druge vrline koje krase Boga nego ostvariti bilo kakvu materijalnu dobit (Izr. 12:24; Efež. 4:28).

Poput Rute u staro doba, kršćani diljem svijeta pokazuju vjeru u to da im Jehova može pomoći. Oni se bezuvjetno uzdaju u onoga koji je u svojoj Riječi dao zapisati obećanje: “Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti” (Hebr. 13:5). Jehova uvijek iznova pokazuje kako onima koji su u nevolji može i želi pomoći da u svemu pošteno postupaju. On se čvrsto drži svog obećanja da će svojim slugama dati sve što im je potrebno za život (Mat. 6:33).

Istina, mnogi ljudi veoma cijene dijamante i druga materijalna dobra. No mi možemo biti uvjereni u to da naš nebeski Otac puno više cijeni kad postupamo pošteno i pokazujemo druge vrline koje ga krase — za njega to vrijedi kudikamo više od bilo kakvog dragog kamenja!