Rodio sam se 19. svibnja 1940. u libanonskom gradu Amioûnu. Nekoliko godina kasnije naša se obitelj preselila u Tripoli. Odrastao sam u divnoj i sretnoj obitelji koja je poznavala i voljela Jehovu Boga. Imao sam tri sestre i jednog brata, a ja sam bio najmlađi. Mojim roditeljima život se nije okretao oko posla i zarađivanja novca. Najvažniji su im bili kršćanski sastanci, proučavanje Biblije i pomaganje drugima da upoznaju Boga.

U našoj skupštini bilo je nekoliko pomazanih kršćana. Jedan od njih bio je Michel Aboud, koji je vodio Skupštinsko razmatranje knjige. On je upoznao biblijsku istinu u New Yorku, a onda je 1921. donio dobru vijest u Libanon. Sjećam se kako se s puno poštovanja odnosio prema dvije mlade sestre koje su završile Gilead – Anne i Gwen Beavor. Bio je ljubazan prema njima i uvijek im je bio spreman pomoći. Mi smo se sprijateljili s tim sestrama. Jako sam se obradovao kad sam puno godina kasnije ponovno vidio Anne u Sjedinjenim Državama. Nakon nekog vremena sreo sam i Gwen, koja se udala za Wilfreda Goocha te je zajedno s njim služila u Betelu u Londonu.

Dok sam bio mali, u Libanonu je bilo vrlo malo Jehovinih svjedoka. No svi smo mi revno prenosili drugima ono što smo naučili iz Biblije. Propovijedali smo unatoč protivljenju nekih vjerskih vođa. Još uvijek se živo sjećam nekih događaja iz tog vremena.

Jednog dana moja sestra Sana i ja propovijedali smo u jednoj stambenoj zgradi. Na katu na kojem smo razgovarali sa stanarima odjednom se pojavio neki svećenik. Mora da ga je netko od ljudi pozvao. Taj je svećenik počeo vrijeđati moju sestru. Čak je postao nasilan te je gurnuo Sanu niz stepenice, tako da se ona ozlijedila. Nakon toga netko je pozvao policiju. Kad su policajci došli, ljubazno su se pobrinuli da Sana dobije pomoć. Svećenika su odveli u policijsku postaju, gdje su otkrili da kod sebe ima pištolj. Policijski načelnik upitao ga je: “Pa dobro tko ste vi? Svećenik ili vođa bande?”

Jednom drugom prilikom naša je skupština unajmila autobus kako bi išla propovijedati u jedno udaljeno mjesto. Bilo nam je jako lijepo u službi sve dok tamošnji svećenik nije čuo što mi radimo u njegovom mjestu. Okupio je mnoštvo ljudi i nahuškao ih da nas napadnu. Oni su nas maltretirali i čak su nas počeli gađati kamenjem. U svoj toj strci mog su oca pogodili u glavu. Sjećam se da mu je lice bilo obliveno krvlju. On se zajedno s mojom majkom vratio u autobus, a i mi ostali pošli smo za njima. Svi smo bili u šoku. Nikad neću zaboraviti kako je moja majka, dok je ocu brisala krv s lica, mirno rekla: “Jehova, molim te, oprosti im. Ne znaju što čine.”

Jednom smo otišli u posjet našoj obitelji u Amioûn. Ondje smo u djedovom domu zatekli jednog uglednog episkopa. On je znao da su moji roditelji Jehovini svjedoci. Okomio se na mene, iako sam ja imao samo šest godina. Rekao mi je: “Ti mali, zašto još nisi kršten?” Odgovorio sam mu da sam još dijete i da prvo trebam bolje upoznati Bibliju i steći jaku vjeru. Njemu se nije svidio moj odgovor, pa je rekao mom djedu da sam neodgojen.

No takvih ružnih iskustava bilo je relativno malo. Općenito govoreći, Libanonci su srdačni i gostoljubivi ljudi. S mnogima od njih mogli smo lijepo razgovarati o Bibliji, a vodili smo i mnoge biblijske tečajeve.

Dok sam još išao u školu, jedan mladi brat iz Venezuele došao je u posjet Libanonu. Dolazio je na sastanke naše skupštine i počeo se viđati s mojom sestrom Wafom. Oni su se nakon nekog vremena vjenčali te su otišli živjeti u Venezuelu. Wafa je u svojim pismima često nagovarala oca da se svi zajedno preselimo u Venezuelu jer smo joj jako nedostajali. Na koncu smo je i poslušali.

U Venezuelu smo doputovali 1953. Nastanili smo se u Caracasu, blizu predsjedničke  palače. Meni je kao djetetu bilo uzbudljivo vidjeti predsjednika kako prolazi ulicom u svom luksuznom automobilu. No mojim roditeljima nije bilo jednostavno priviknuti se na novu zemlju i na novi jezik te na drugačiju kulturu, hranu i klimu. Taman kad su se uspjeli naviknuti na sve to, dogodilo nam se nešto strašno.

Moj se otac razbolio. Nama je to bilo jako neobično jer je on uvijek bio pun snage i pucao je od zdravlja. Dotad ga nikad nismo vidjeli bolesnog. Jako smo se iznenadili kad mu je bio dijagnosticiran rak gušterače. Morao je ići na operaciju. Nažalost, umro je tjedan dana kasnije.

Teško je riječima opisati koliko nas je pogodila njegova smrt. Ja sam tada imao samo 13 godina. Svi smo bili u šoku i imali smo osjećaj da nam se srušio cijeli svijet. Moja majka neko se vrijeme nije mogla pomiriti s time da njenog muža više nema. No s vremenom smo shvatili da život ide dalje i uz Jehovinu pomoć uspjeli smo se nekako oporaviti. Ja sam sa 16 godina završio srednju školu i jako sam želio financijski pomagati svojoj obitelji.

U međuvremenu se moja sestra Sana udala za Rubéna Arauja, koji je završio Gilead i vratio se u Venezuelu. Nakon toga oni su otišli živjeti u New York. Kad je moja obitelj odlučila da se upišem na fakultet, otišao sam studirati u New York, gdje sam mogao živjeti kod sestre i šogora. Oni su mi puno pomogli da duhovno napredujem. Na mene su pozitivno utjecala i mnoga zrela braća iz naše skupštine u Brooklynu koja je sastanke održavala na španjolskom jeziku. Posebno mi je drago što sam u toj skupštini imao prilike upoznati Miltona Henschela i Fredericka Franza, koji su služili u bruklinskom betelu.

Pretkraj prve godine fakulteta počeo sam se pitati što ja to radim sa svojim životom. Pročitao sam nekoliko članaka iz Stražarske kule koji su govorili o kršćanima koji su svoj život posvetili služenju Jehovi. Ozbiljno sam se zamislio nad time što sam pročitao. Osim toga, vidio sam koliko su sretni pioniri i betelski radnici iz moje skupštine. I ja sam želio biti poput njih. No još se nisam ni krstio. Znao sam da trebam predati Jehovi svoj život. To sam ubrzo i učinio, a zatim sam se 30. ožujka 1957. krstio.

Nakon što sam učinio taj važan korak, počeo sam razmišljati o tome da započnem s pionirskom službom. To me jako privlačilo, ali bio sam svjestan da neće biti lako učiniti taj korak. Pitao sam se hoću li moći studirati i istovremeno služiti kao pionir. Moja obitelj i ja puno smo se dopisivali u vezi s mojom odlukom da prekinem studij, vratim se u Venezuelu i postanem pionir.

U lipnju 1957. vratio sam se u Caracas. No vidio sam da moja obitelj jedva spaja  kraj s krajem. Shvatio sam da bi bilo dobro da se i ja zaposlim kako bih im financijski pomagao. Dobio sam ponudu za posao u banci, ali ja sam jako želio služiti kao pionir. Uostalom, zato sam se i vratio u Venezuelu. Na koncu sam odlučio prihvatiti posao i započeti s pionirskom službom. Tako sam nekoliko godina radio puno radno vrijeme u banci i služio kao pionir. Nikad u životu nisam bio toliko zaposlen, a ni toliko sretan!

Život mi je postao još ljepši kad sam upoznao i oženio Sylviju, prekrasnu sestru iz Njemačke koja je jako voljela Jehovu. Ona se sa svojim roditeljima preselila u Venezuelu. S vremenom nam se rodilo dvoje djece – sin Michel (Mike) i kći Samira. Isto tako, ja sam preuzeo brigu o svojoj majci, koja je došla živjeti k nama. Iako sam zbog obiteljskih obaveza morao prekinuti s pionirskom službom, zadržao sam pionirski duh. Kad god smo mogli, Sylvia i ja bili smo pomoćni pioniri u vrijeme godišnjeg odmora.

Prekretnica u mom životu koju sam opisao u uvodu članka dogodila se dok su moja djeca još išla u školu. Moram priznati da sam u to vrijeme živio lagodnim životom. Jako su me poštovali u bankarskim krugovima, no ja sam htio da me ljudi prvenstveno doživljavaju kao Jehovinog slugu. Duboko sam se zamislio nad time i to me stalno kopkalo. Stoga smo moja žena i ja sjeli i porazgovarali o našim financijama. Znao sam da ću, ako napustim posao u banci, dobiti veliku otpremninu. Budući da nismo imali nikakvih dugova, mislili smo da ćemo, ako pojednostavimo svoj život, moći dosta dugo živjeti od tog novca.

Nije bilo lako donijeti tu odluku, ali moja draga žena i moja majka u potpunosti su me podupirale u tome. I tako sam ja opet trebao stupiti u redove punovremenih slugu. Bio sam jako uzbuđen zbog toga. Izgledalo je da će se taj moj plan konačno ostvariti. No ubrzo zatim čuli smo vijest koja nas je sve iznenadila.

Jednog dana liječnik nam je rekao da je Sylvia trudna. Za nas je to bilo veliko iznenađenje i jako smo se obradovali toj vijesti. No ja sam se pitao što će biti s mojom odlukom da počnem s pionirskom službom. Hoću li ipak moći služiti kao pionir? Vrlo brzo smo se u mislima i srcu prilagodili  novoj situaciji i s veseljem smo očekivali rođenje djeteta. No je li to značilo da će moji planovi u vezi s pionirskom službom pasti u vodu?

Nakon što smo o svemu pažljivo porazgovarali, odlučili smo da ćemo se držati svog prvobitnog plana. Naš sin Gabriel rodio se u travnju 1985. Ja sam dao otkaz u banci te sam u lipnju 1985. ponovno počeo služiti kao stalni pionir. Kasnije sam postao član Odbora podružnice u Venezueli. No podružnica se nalazila u La Victoriji, što je značilo da sam svaki tjedan dva do tri puta morao putovati do tog grada, koji je od Caracasa udaljen oko 80 kilometara.

Naša obitelj odlučila se preseliti u La Victoriju da bismo bili bliže Betelu. Za sve nas bila je to velika promjena. Divim se požrtvovnosti svoje obitelji i jako cijenim što su bili spremni na taj korak. Puno su mi pomogli svojim pozitivnim stavom. Moja sestra Baha bila je spremna preuzeti brigu o našoj majci. Mike je već bio oženjen, no Samira i Gabriel još uvijek su živjeli s nama. Tako su zbog preseljenja u La Victoriju morali otići od svojih prijatelja. Osim toga, moja draga Sylvia morala se priviknuti na život u gradu koji je puno manji od Caracasa. A svi mi morali smo se priviknuti na život u manjoj kući. Sve u svemu, preseljenje iz Caracasa u La Victoriju zahtijevalo je od nas mnoge žrtve.

No nakon nekog vremena situacija se opet promijenila. Gabriel se oženio, a ni Samira više nije živjela s nama. A onda smo 2007. Sylvia i ja dobili poziv da dođemo u Betel, gdje služimo i dan-danas. Naš najstariji sin Mike je starješina te zajedno sa svojom ženom Monicom služi kao pionir. Gabriel je isto starješina te sa svojom ženom Ambrom služi u Italiji. Samira je pionir, a služi i kao vanjski suradnik Betela.

U životu sam morao donijeti mnoge važne odluke. No nisam požalio ni zbog koje od njih. Da moram krenuti ispočetka, opet bih učinio isto. Jako sam zahvalan za sva teokratska zaduženja koja sam obavljao u službi Jehovi. S godinama sam uvidio koliko je važno uvijek imati blizak odnos s Jehovom. Bilo da se nalazimo pred nekim malim ili velikim životnim odlukama, on nam može dati mir koji “nadilazi sve što čovjek može pojmiti” (Filip. 4:6, 7). Sylvia i ja jako volimo služiti u Betelu. Uvjereni smo da smo imali sretan i ispunjen život zato što nam je Jehova uvijek bio na prvom mjestu.