Moji su roditelji za vrijeme Drugog svjetskog rata napustili Estoniju i otišli u Njemačku, gdje sam se ja rodio. Nakon mog rođenja odlučili su se preseliti u Kanadu. Živjeli smo nedaleko od Ottawe. Naš prvi dom zapravo je bio jedan kutak u kokošinjcu, koji smo malo preuredili i okrečili. Bili smo jako siromašni, ali barem smo mogli jesti jaja za doručak.

Jednog dana Jehovini svjedoci razgovarali su s mojom majkom i pročitali joj Otkrivenje 21:3, 4. Nju su te riječi toliko dirnule da je zaplakala. Majka i otac počeli su proučavati Bibliju i brzo su duhovno napredovali te su se na koncu i krstili.

Moji su roditelji slabo govorili engleski, ali to ih nije spriječilo da revno služe Jehovi. Otac je radio u talionici nikla u Sudburyju (Ontario). Gotovo svake subote, čak i kad bi došao kući iz noćne smjene, vodio bi mene i moju mlađu sestru Sylviju u službu. Osim toga, naša je obitelj svaki tjedan zajedno proučavala Stražarsku kulu. Mama i tata usadili su u mene ljubav prema Jehovi i zato sam mu odlučio predati svoj život. Bilo je to 1956., kad sam imao deset godina. Moji roditelji stvarno su jako voljeli Jehovu. Njihov primjer uvijek me hrabri da mu i ja vjerno služim.

Nakon što sam završio srednju školu, moja je revnost splasnula. Mislio sam: “Ako postanem pionir, nikad neću zaraditi dovoljno novca da ostvarim svoj san i avionom proputujem svijet.” Počeo sam raditi kao DJ na jednoj lokalnoj radiopostaji. Jako sam volio taj posao. Ali radio sam navečer, pa sam stalno propuštao sastanke. Osim toga, družio sam se s ljudima koji nisu voljeli Boga. Na koncu me moja biblijski oblikovana savjest potaknula da učinim neke promjene.

Preselio sam se u Oshawu (Ontario). Tamo sam upoznao Raya Normana, njegovu sestru Lesli i još neke pionire. Svi su me oni lijepo primili i pokazali zanimanje za mene. Kad sam vidio koliko su ti pioniri sretni, to me navelo da preispitam svoje životne ciljeve. Oni su me potaknuli da započnem s pionirskom službom. I tako sam u rujnu 1966. postao pionir. Bio sam sretan i uživao u životu. A onda su došla neka iznenađenja koja su mi promijenila život.

Dok sam još išao u srednju školu, predao sam molbu za službu u Betelu u Torontu. Kasnije, kad  sam bio pionir, dobio sam poziv da na četiri godine dođem u Betel. Ali meni se jako sviđala Lesli i bojao sam se da je više nikad neću vidjeti ako prihvatim taj poziv. Nakon što sam se dugo i usrdno molio u vezi s tim, prihvatio sam poziv da dođem u Betel te sam se tužna srca oprostio od Lesli.

U Betelu sam radio u praonici rublja, a kasnije sam obavljao neke tajničke poslove. Lesli je u međuvremenu počela služiti kao specijalni pionir u Gatineauu (Quebec). Često sam razmišljao o Lesli i pitao se što ona sad radi te jesam li donio ispravnu odluku. A onda sam doživio jedno od najljepših iznenađenja u svom životu. Leslin brat Ray bio je pozvan u Betel i postao je moj cimer. Tako sam se opet počeo družiti s Lesli. Vjenčali smo se zadnjeg dana moje četverogodišnje službe u Betelu. Bilo je to 27. veljače 1971.

Lesli i ja dobili smo zadatak da služimo u francuskoj skupštini u Quebecu. Nakon nekoliko godina, na moje veliko iznenađenje, dobio sam poziv da služim kao pokrajinski nadglednik. Budući da sam tada imao 28 godina, mislio sam da nisam dorastao tom zadatku i da nemam dovoljno iskustva. No jako su me ohrabrile riječi iz Jeremije 1:7, 8. S druge strane, mislili smo da će nam biti teško obavljati tu službu jer je Lesli imala problema sa spavanjem i patila je od još nekih tegoba zbog automobilskih nesreća koje je doživjela. Unatoč tome Lesli je rekla: “Ako nas Jehova poziva da nešto učinimo, zašto ne bismo pokušali to učiniti?” I tako smo započeli s pokrajinskom službom, u kojoj smo proveli 17 prekrasnih godina.

Kao pokrajinski nadglednik imao sam jako puno posla i nisam uvijek imao dovoljno vremena za svoju ženu. Zato sam morao naučiti još nešto jako važno. Jednog ponedjeljka rano ujutro netko nam je pozvonio na vrata. Kad smo ih otvorili, ugledali smo košaru u kojoj su bili stolnjak, voće, sir, kruh, čaše i boca vina te kratka poruka: “Odvedi ženu na izlet.” Bio je lijep i sunčan dan. No rekao sam Lesli da moram pripremati govore i da ne mogu ići. Ona je imala razumijevanja za mene, ali ipak je bila malo tužna. No kad sam sjeo za radni stol, počela me peći savjest. Sjetio sam se riječi iz Efežanima 5:25, 28. Imao sam osjećaj da me Jehova na taj način potaknuo da uzmem u obzir osjećaje svoje žene. Nakon što sam se pomolio, rekao sam Lesli: “Idemo!” Nju je to jako obradovalo. Odvezli smo se na jedno divno mjesto uz rijeku, raširili stolnjak, izvadili hranu i uživali u zajedničkim trenucima. Taj dan nikad nećemo zaboraviti. A na kraju sam stigao pripremiti i govore.

Služili smo u mnogim pokrajinama – od Britanske Kolumbije do Newfoundlanda – i stvarno smo uživali u svojoj službi. A ostvarila mi se i želja da puno putujem. Razmišljao sam i o školi Gilead, ali nekako nisam baš imao želju biti misionar u stranoj zemlji. Činilo mi se da su misionari nešto posebno, a ja se nisam osjećao sposobnim za takvu službu. Osim toga, bojao sam se da bi nas  mogli poslati u neku afričku zemlju u kojoj hara bolest i rat. Bio sam sretan tu gdje jesam.

Kad se 1992. počelo slobodno propovijedati u republikama bivšeg Sovjetskog Saveza, braća su nas pitala jesmo li spremni preseliti se u Estoniju i ondje služiti kao misionari. Bili smo zatečeni, ali ipak smo se molili u vezi s tim. Opet smo pomislili: “Ako nas Jehova poziva da nešto učinimo, zar ne bismo trebali barem pokušati?” Zato smo prihvatili poziv, a ja sam pomislio: “Uh, dobro je. Nije Afrika.”

Odmah smo počeli učiti estonski jezik. Nakon što smo nekoliko mjeseci bili u Estoniji, pozvani smo u pokrajinsku službu. Dobili smo zadatak da posjećujemo otprilike 46 skupština i nekoliko grupa u tri baltičke zemlje te u Kalinjingradu, u Rusiji. Zbog toga smo morali bar malo naučiti latvijski, litavski i ruski. To nije bilo nimalo lako. No braća su bila jako sretna kad su vidjela koliko se trudimo i puno su nam pomagala. Godine 1999. u Estoniji je otvorena podružnica, a ja sam počeo služiti kao član Odbora podružnice zajedno s braćom Toomasom Edurom, Lembitom Reileom i Tommijem Kaukom.

Upoznali smo mnogo braće i sestara koji su u prošlosti bili deportirani u Sibir. Iako su živjeli u nehumanim uvjetima i bili razdvojeni od obitelji, nikada nisu postali ogorčeni. Unatoč svemu ostali su radosni i revni u službi. Iz njihovog primjera naučili smo da čak i u teškim okolnostima možemo ustrajati i ostati radosni.

Godinama smo naporno radili i nismo baš imali puno vremena za odmor, pa se Lesli s vremenom počela osjećati krajnje iscrpljeno. Zbog toga smo ozbiljno razmišljali o tome da se vratimo u Kanadu. Tek smo kasnije saznali da je Leslin umor posljedica fibromijalgije. Kad smo bili pozvani u Školu za članove Odbora podružnice u Pattersonu (SAD), mislio sam da će nam to biti preteško. No usrdno smo se molili Jehovi i ipak prihvatili poziv. Jehova je blagoslovio našu odluku. Dok smo bili u toj školi, Lesli je konačno dobila potrebnu terapiju. Zahvaljujući tome opet smo mogli nastaviti s našim uobičajenim aktivnostima.

Nakon školovanja vratili smo se u Estoniju. Jedne večeri 2008. nazvala su me braća iz glavnog sjedišta i pitala jesmo li spremni služiti u Demokratskoj Republici Kongu. Ostao sam bez teksta i bio sam zbunjen, naročito zato što sam im već sutradan trebao odgovoriti. Te večeri nisam ništa rekao Lesli jer sam znao da cijelu noć neće oka sklopiti. Na kraju ja nisam mogao spavati jer sam se cijelu noć molio i govorio Jehovi o svemu što me brine u vezi s odlaskom u Afriku.

Kad sam sutradan rekao Lesli za poziv koji smo dobili, počeli smo razmišljati: “Jehova nas sad zove u Afriku. Kako znamo da to nije za nas i da tamo nećemo biti sretni ako to ne probamo?” I tako smo nakon 16 godina provedenih u Estoniji  odletjeli u Kinshasu, glavni grad Konga. Podružnica je imala prekrasan vrt pun zelenila i bila je prava oaza mira. Jedna od prvih stvari koje je Lesli stavila u našu sobu bila je čestitka koju je čuvala još od odlaska iz Kanade. Na njoj je pisalo: “Cvjetaj tamo gdje si posađen.” Nakon što smo počeli upoznavati braću, voditi biblijske tečajeve i uživati u misionarskoj službi, osjećali smo sve veću radost. Doživjeli smo i neke posebne blagoslove. Dobio sam priliku da posjećujem podružnice kao predstavnik glavnog sjedišta. S vremenom smo tako posjetili podružnice u čak 13 afričkih zemalja. Zahvaljujući tome mogli smo upoznati puno zanimljivih i dragih ljudi. Strahovi koje sam u početku imao polako su nestali i na kraju smo bili zahvalni Jehovi što nas je poslao u Afriku.

U Kongu smo imali prilike isprobati hranu za koju smo mislili da nam je previše odbojna, naprimjer kukce. Ali kad smo vidjeli kako ih naša braća slasno jedu, i mi smo ih probali i nismo požalili.

Kad su na istoku zemlje paravojne skupine napadale sela te maltretirale žene i djecu, uspjeli smo otići onamo kako bismo hrabrili našu braću i sestre i dostavili im humanitarnu pomoć. Većina braće bila je jako siromašna. No njihova snažna nada u uskrsnuće, njihova ljubav prema Jehovi i odanost njegovoj organizaciji ostavile su na nas dubok dojam. To nas je potaknulo da preispitamo i ojačamo svoju vjeru u Jehovu. Neka braća ostala su bez svojih domova i usjeva. To me još više uvjerilo koliko brzo možemo izgubiti materijalne stvari i koliko je dragocjeno duhovno blago koje imamo. Unatoč teškim okolnostima braća su se rijetko kad žalila. Njihov pozitivan stav potaknuo nas je da se hrabro nosimo sa svojim zdravstvenim i drugim problemima.

A onda nas je zateklo još jedno iznenađenje. Braća su nas zamolila da se preselimo u podružnicu u Hong Kongu. Nismo ni sanjali da ćemo jednog dana živjeti na Dalekom istoku! Ali prihvatili smo poziv jer smo znali da se Jehova s ljubavlju brinuo za nas gdje god smo bili poslani. I tako smo se 2013. sa suzama u očima oprostili od  naših dragih prijatelja i prekrasne Afrike. Nismo znali što nas čeka, ali hrabro smo se zaputili u novu životnu pustolovinu.

Preseljenje u Hong Kong, dinamičan kozmopolitski grad, bilo je velika promjena za nas. Osim toga, nije nam bilo lako učiti kineski jezik. No puno nam je značilo to što su nas braća brzo prihvatila i jako nam se svidjela tamošnja hrana. U podružnici je bilo sve više i više posla i brzo smo se širili. No s druge strane, cijene nekretnina vrtoglavo su rasle. Zato je Vodeće tijelo donijelo mudru odluku da proda većinu objekata podružnice. Nedugo zatim, 2015., preselili smo se u Južnu Koreju, gdje i danas služimo. I tako smo opet počeli učiti novi jezik, koji nije nimalo lagan. No braća i sestre hrabre nas i govore da smo na dobrom putu da naučimo korejski jezik.

Nije uvijek lako sklapati nova prijateljstva, ali naučili smo da je puno lakše i brže upoznati ljude ako učinimo prvi korak i pozovemo ih k sebi. Vidjeli smo da smo unatoč razlikama puno sličniji jedni drugima nego što se to možda čini na prvi pogled. Uvjerili smo se da u našem srcu ima mjesta za puno braće i sestara jer nas je Jehova stvorio tako da ih sve možemo iskreno zavoljeti (2. Kor. 6:11).

Vidjeli smo da trebamo prihvatiti ljude kao što ih i Jehova prihvaća. Isto tako, shvatili smo koliko je važno prepoznati na koje nam načine Jehova pruža vodstvo i kako nam sve pokazuje da nas voli. Kad god smo bili obeshrabreni ili smo se pitali da li nas braća vole, ponovno bismo čitali ohrabrujuća pisma i poruke naših prijatelja. Stvarno smo osjetili da Jehova uslišava naše molitve, da nam pokazuje ljubav i daje snage da ustrajemo.

Kroz sve ove godine Lesli i ja naučili smo koliko je važno naći vremena jedno za drugo, čak i onda kad smo jako zaposleni. Naučili smo i smijati se na svoj račun, pogotovo onda kad pokušavamo svladati neki novi jezik. Svake večeri trudimo se pronaći nešto lijepo na čemu možemo biti zahvalni Jehovi.

Da budem iskren, mislio sam da nikad neću moći biti misionar ni živjeti u drugim zemljama. Ali uvjerio sam se da uz Jehovinu pomoć mogu sve i to me posebno raduje. Često se sjetim riječi proroka Jeremije: “Prevario si me, Jehova” (Jer. 20:7). Da, zahvaljujući Jehovi doživjeli smo mnoga ugodna iznenađenja i nevjerojatne blagoslove. Čak mi se ispunila želja da putujem avionom. Kao dječak nisam ni sanjao da ću obići toliko puno zemalja. Otkako sam dobio priliku da služim kao predstavnik našeg glavnog sjedišta, posjetio sam podružnice na čak pet kontinenata. Gdje god smo služili, Lesli mi je spremno i od srca pružala podršku. Jako je cijenim zbog toga.

Stalno se podsjećamo za koga sve ovo radimo i zašto. Blagoslovi u kojima danas uživamo samo su uvod u ono što nas čeka u raju, kad ćemo živjeti vječno i kad će Jehova otvoriti svoju ruku i dati “svim živim stvorenjima ono što žele” (Psal. 145:16).