JAKO sam sretan što sam odrastao u kršćanskoj obitelji. Moj otac Fred i majka Edna, koji su mi usadili ljubav prema Jehovi, već su 20 godina bili revni Istraživači Biblije kad sam 1934. ja došao na svijet. Živjeli smo u Parsonsu, gradiću na jugoistoku Kansasa, i pripadali smo skupštini u kojoj su gotovo sva braća i sestre bili pomazanici. Moja obitelj bila je redovita na skupštinskim sastancima i u službi propovijedanja. Subota poslijepodne obično je bila rezervirana za “rad na ulici”, kako smo tada nazivali svjedočenje na javnim mjestima. Služba nam je znala biti malo naporna, pa bi nas tata nakon nje uvijek počastio sladoledom kako bismo se osvježili.

Naša mala skupština imala je veliko područje koje je obuhvaćalo nekoliko manjih gradova te mnogo farmi u obližnjim okruzima. Poljoprivrednici su nam u zamjenu za literaturu često davali domaće povrće, svježa, tek snesena jaja, pa čak i žive piliće. Budući da je tata imao običaj platiti literaturu čim bi je uzeo, tu smo hranu mogli iskoristiti za vlastite potrebe.

Moji su roditelji za službu propovijedanja nabavili gramofon. Ja sam bio premali da bih mogao rukovati njime, ali volio sam pomagati mami i tati dok su na ponovnim posjetima i biblijskim tečajevima puštali govore brata Rutherforda.

Tata je na krov našeg forda pričvrstio ogroman zvučnik. Taj se automobil pokazao odličnim za širenje dobre vijesti. Imali smo običaj najprije pustiti glazbu da privučemo pažnju ljudi, a zatim i biblijski govor. Nakon toga smo zainteresiranim ljudima nudili literaturu.

 U gradiću Cherryvaleu, u Kansasu, policajci su rekli tati da se ne smije parkirati u gradskom parku, gdje su mnogi nedjeljom provodili slobodno vrijeme, ali da se može parkirati izvan parka. Tata se bez pogovora odvezao u susjednu ulicu koja je gledala na park i ondje parkirao, pa su ljudi ipak mogli bez problema čuti govor. U takvim prilikama uvijek mi je bilo jako uzbudljivo biti s tatom i mojim starijim bratom Jerryjem.

Krajem 1930-ih išli smo u posebne brzinske akcije na područja na kojima su se ljudi jako protivili našem propovijedanju. Kao što sam spomenuo na početku članka, ustali bismo prije zore i ljudima pod vrata stavljali traktate i brošurice. Zatim bismo se izvan grada našli s drugim objaviteljima kako bismo bili sigurni da smo svi na broju i da nitko nije završio na policiji.

U to je doba bilo jako uzbudljivo sudjelovati u još jednom vidu službe, takozvanim informativnim povorkama. Poruku o Kraljevstvu objavljivali smo tako što smo na sebi nosili plakate i hodali gradom jedan za drugim. Sjećam se jedne takve povorke u našem gradu kad su braća nosila plakate na kojima je pisalo “Religija je zamka i prijevara”. Hodali su kilometar i pol, a potom se vratili do naše kuće. Srećom, nisu naišli na protivljenje, no izazvali su veliko zanimanje građana.

Naša obitelj često je putovala u Teksas na kongrese. Tata je radio za jednu željezničku kompaniju, pa smo mogli besplatno putovati vlakom na kongrese ili u posjet rodbini. Mamin stariji brat Fred Wismar i njegova žena Eulalie živjeli su u teksaškom gradu Templeu. Ujak Fred upoznao je istinu i krstio se još kao mladić, početkom 20. stoljeća. Govorio je o biblijskoj istini svojim sestrama, pa tako i mojoj majci. Braća diljem središnjeg Teksasa dobro su ga poznavala jer je nekad služio kao sluga zone, kako su se u to vrijeme nazivali pokrajinski nadglednici. Bio je obziran i optimističan čovjek u čijem sam se društvu uvijek ugodno osjećao. Isto tako, bio je revan za istinu i pružio mi je dobar primjer u mladosti.

Godine 1941. naša je obitelj otputovala vlakom na veliki kongres koji se održavao u St. Louisu, u Missouriju. Sva su djeca i mladi bili pozvani da zajedno sjednu u poseban sektor blizu podija kako bi čuli govor brata Rutherforda s naslovom “Djeca Kralja”. Po završetku govora svi koji smo sjedili u tom sektoru, a bilo nas je više od 15 000, dobili smo na dar novu knjigu — Djeca. Bilo je to veliko iznenađenje za nas. Knjige su podijelili brat Rutherford i njegovi pomoćnici.

U travnju 1943. prisustvovali smo kongresu u Coffeyvilleu, u Kansasu, koji je imao moto “Poziv na akciju”. Na tom malom, ali značajnom  skupu bilo je najavljeno da će se u svim skupštinama početi održavati nova škola — Teokratska škola propovijedanja. Tom je prilikom objavljena i brošurica s 52 lekcije koja se trebala koristiti u toj školi. Nešto kasnije te godine iznio sam svoj prvi učenički zadatak. Taj kongres ostao mi je u posebno dragom sjećanju i zato što sam se s još nekoliko njih krstio u ledenom jezercu na obližnjoj farmi.

Kad sam 1951. završio školu, morao sam odlučiti što dalje. Imao sam veliku želju ići u Betel, gdje je nekad služio Jerry, pa sam poslao molbu u Brooklyn. Kratko nakon toga moja je molba bila odobrena te sam 10. ožujka 1952. postao betelski radnik. Odluka da služim u Betelu jako je dobro utjecala na mene u duhovnom pogledu.

Nadao sam se da ću raditi u tiskari kako bih mogao sudjelovati u proizvodnji časopisa i druge literature. No ta mi se želja nikad nije ispunila. Umjesto toga, dobio sam zadatak da radim kao konobar, a kasnije i u kuhinji. Volio sam taj posao i puno sam toga naučio. Radili smo u smjenama, pa sam preko dana mogao odvojiti nešto vremena kako bih u miru proučavao u velikoj betelskoj knjižnici. To mi je ojačalo vjeru i pomoglo mi da duhovno napredujem. Osim toga, postao sam još odlučniji da služim Jehovi u Betelu dokle god to budem mogao. Jerry je 1949. izašao iz Betela i oženio se s Patricijom, no nastavili su živjeti u Brooklynu. Oni su mi bili veliki oslonac i hrabrili me kad sam tek započeo s betelskom službom.

Kratko nakon što sam došao u Betel, braća su željela povećati broj betelskih predavača, pa su organizirali probna predavanja. Predavači su imali zadatak posjetiti neku od skupština u krugu od oko 300 kilometara od Brooklyna, ondje održati javno predavanje te surađivati s braćom u službi propovijedanja. Bio sam sretan što sam se i ja našao među njima. Imao sam veliku tremu kad sam tek počeo držati govore, koji su tada trajali sat vremena. Do skupština sam najčešće putovao vlakom. I danas se dobro sjećam jednog nedjeljnog zimskog poslijepodneva 1954. Na povratku u Betel ukrcao sam se na vlak na električni pogon koji je predvečer trebao stići u New York. No podigla se snježna oluja te je počeo puhati ledeni vjetar, pa je vlak ostao bez struje. Zbog toga smo u New York stigli tek u ponedjeljak oko 5 sati ujutro. S kolodvora sam se podzemnom željeznicom vratio u Brooklyn i odmah krenuo u kuhinju na posao. Malo sam zakasnio, a i padao sam s nogu od umora jer nisam spavao cijelu noć. No takve neugodnosti nisu mi previše smetale jer sam se jako radovao što mogu na taj poseban način služiti skupštinama i upoznavati novu braću i sestre.

Prvih nekoliko godina u Betelu sudjelovao sam u snimanju biblijskog programa koji se emitirao na radiostanici WBBR. Studiji su se nalazili na prvom katu zgrade na adresi Columbia Heights 124. U jednoj emisiji koja se emitirala svaki tjedan glumio sam interesenta koji sudjeluje u grupnom proučavanju Biblije. U tim radijskim emisijama redovito je sudjelovao i brat Alexander Macmillan, dugogodišnji betelski radnik kojeg smo od milja zvali brat Mac. Taj vjerni Božji sluga bio je odličan uzor nama mlađim betelskim radnicima.

Godine 1958. počeo sam obavljati neke poslove vezane za školu Gilead. Pomagao sam novim misionarima da nabave vizu te im organizirao putovanje. U to je vrijeme putovanje avionom bilo jako skupo, pa je samo mali broj misionara putovao na taj način. Većina onih koji su išli u Afriku i na Daleki istok na svoje je odredište putovala teretnim brodom. No kad su uvedeni komercijalni letovi, cijene karata postale su mnogo povoljnije, pa je uskoro većina misionara na svoja nova područja išla avionom.

Godine 1960. dobio sam dodatno zaduženje da organiziram čarter-letove iz Sjedinjenih Država za Europu za delegate međunarodnih kongresa koji su se trebali održati 1961. Ja sam išao na kongres koji se održavao u njemačkom gradu Hamburgu. Nakon kongresa ja i još trojica betelskih radnika unajmili smo automobil i odvezli se preko Njemačke u Italiju, gdje smo posjetili podružnicu u Rimu. Odande smo otputovali u Francusku, a potom preko Pireneja u Španjolsku, gdje je u to vrijeme propovijedanje bilo zabranjeno. Uspjeli smo braći u Barceloni dostaviti nešto literature, koju smo zamotali tako da izgleda kao poklon. Bili smo jako sretni što smo upoznali tu braću. Nakon toga odvezli smo se u Amsterdam, gdje smo se ukrcali na avion za New York.

Oko godinu dana kasnije bio sam zadužen da organiziram putovanje za 583 delegata koji su bili odabrani da 1963. prisustvuju seriji posebnih međunarodnih kongresa. Moto tih kongresa bio je “Vječna dobra vijest”, a održavali su se diljem svijeta — u Europi, Aziji i na otocima u južnom dijelu Tihog oceana, a zadnja dva održala su se u Honoluluu, na Havajima, i u Pasadeni, u Kaliforniji. Putovanje je uključivalo i posjet Libanonu i Jordanu, gdje je bio organiziran poseban obilazak biblijskih zemalja. Naš betelski odjel organizirao je letove i hotelski smještaj, a usto se brinuo i da delegati dobiju sve vize koje su im trebale za boravak u nekoliko zemalja.

Godina 1963. bila je prekretnica za mene u još jednom pogledu. Naime, 29. lipnja oženio sam se s Lilom Rogers iz Missourija, koja je tri godine ranije počela služiti u Betelu. Tjedan dana nakon vjenčanja Lila i ja pridružili smo se delegatima spomenutih međunarodnih kongresa te smo posjetili Grčku, Egipat i Libanon. U Bejrutu smo se ukrcali na kratki let do Jordana. Pitali smo se što će se dogoditi kad stignemo onamo zato što je u Jordanu naše djelovanje bilo ograničeno i vlasti nisu izdavale vize Jehovinim svjedocima. Bili smo ugodno iznenađeni kad nas je na malom aerodromu dočekala grupa braće i sestara s natpisom: “Dobro došli, Jehovini svjedoci!” Bilo je jako uzbudljivo na vlastite oči vidjeti zemlje koje se spominju u Bibliji. Posjetili smo mjesta gdje su nekad živjeli patrijarsi, gdje su propovijedali Isus i apostoli i odakle se kršćanstvo počelo širiti do svih krajeva Zemlje (Djela 13:47).

Lila mi je već 55 godina vjerna družica i pruža mi podršku u svim zadacima koje dobijem. Zajedno smo nekoliko puta posjetili Španjolsku i Portugal dok je naše djelovanje u tim zemljama bilo zabranjeno. Imali smo priliku ohrabriti braću te im donijeti literaturu i druge potrebne stvari. Čak smo uspjeli posjetiti neku braću koja su služila zatvorsku kaznu u staroj vojnoj utvrdi  u španjolskom gradu Cadizu. Bio sam presretan što sam ih mogao ohrabriti biblijskim govorom.

Od 1963. naovamo sudjelovao sam u organizaciji putovanja na međunarodne kongrese u Africi, Australiji, Europi, Srednjoj i Južnoj Americi te na Dalekom istoku, Havajima, Novom Zelandu i Portoriku. Lila i ja zajedno smo prisustvovali mnogim nezaboravnim kongresima, pa i onom koji se 1989. održao u Varšavi, u Poljskoj. Mnoga braća iz Sovjetskog Saveza uspjela su doći na taj veliki kongres. Njima je to bio prvi kongres kojem su prisustvovali! Tom smo prilikom upoznali nekoliko braće i sestara koji su zbog svoje vjere proveli mnogo godina u sovjetskim zatvorima.

Posjeti podružnicama diljem svijeta, tijekom kojih sam mogao upoznati i ohrabriti betelske radnike i misionare, još su jedno zaduženje koje me jako radovalo. Za vrijeme našeg zadnjeg takvog posjeta bili smo u podružnici u Južnoj Koreji, gdje smo se sastali s pedesetoricom braće koja su se nalazila u zatvoru u Suwonu. Svi su bili optimistični i jedva su čekali da ponovno slobodno služe Jehovi. Susret s njima bio nam je veliko ohrabrenje (Rim. 1:11, 12).

Tijekom svih ovih godina promatrao sam kako Jehova blagoslivlja svoj narod. Kad sam se 1943. krstio, u cijelom svijetu bilo je oko 100 000 objavitelja, a danas ih Jehovi služi više od 8 milijuna u 240 zemalja. Za taj porast velikim su dijelom zaslužni revni misionari koji su završili Gilead. Bilo mi je zadovoljstvo surađivati s mnogima od njih i pomoći im da otputuju na svoja nova područja.

Sretan sam što sam još kao mladić donio odluku da proširim svoju službu i predam molbu za Betel. Jehova me bogato blagoslivljao na svakom koraku. Osim betelske službe, Lilu i mene jako je radovala dugogodišnja suradnja s nekoliko skupština u Brooklynu, gdje smo stekli mnoge prave prijatelje.

I dalje služimo u Betelu, a moja Lila svakodnevno mi pruža podršku. Iako imam gotovo 85 godina, sretan sam što još uvijek mogu biti koristan tako što pomažem oko korespondencije u podružnici.

Doista je nešto posebno biti dio Jehovine veličanstvene organizacije i vidjeti ogromnu razliku između onih koji služe Jehovi i onih koji mu ne služe. Sad jasnije razumijemo riječi iz Malahije 3:18, gdje stoji: “Opet ćete vidjeti razliku između pravednoga i zloga, između onoga tko služi Bogu i onoga tko mu ne služi.” Svakim danom sve je očitije kako Sotonin svijet propada. Ljudi su bez nade i malošto ih raduje u životu. No oni koji vole Jehovu i služe mu imaju čvrstu nadu i sretni su čak i u ovim teškim vremenima. Objavljivati dobru vijest o Kraljevstvu zaista je velika čast (Mat. 24:14). Božje Kraljevstvo samo što nije zavladalo. Čeznemo za danom kad će ono ukloniti ovaj stari svijet i zamijeniti ga novim, u kojem će svi imati savršeno zdravlje i živjeti vječno.