Jehova je uistinu davao snagu tim revnim propovjednicima. Godine 1920. broj kolportera, odnosno pionira, porastao je s 225 na 350. Osim toga, prvi je put više od 8000 skupštinskih objavitelja izvijestilo naše glavno sjedište o svojoj propovjedničkoj aktivnosti. Jehova je blagoslovio njihov trud i mnogi su ljudi izvrsno reagirali na dobru vijest.

Dana 21. ožujka 1920. Joseph Rutherford, koji je u to vrijeme predvodio Istraživače Biblije, trebao je održati govor na temu “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”. Istraživači Biblije dali su sve od sebe da na taj govor pozovu što više zainteresiranih osoba. Unajmili su jedno od najvećih kazališta u New Yorku i podijelili čak 320 000 pozivnica.

Odaziv je bio iznad svih očekivanja. Gledalište koje je imalo preko 5000 sjedala bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Još je oko 7000 ljudi ostalo vani jer u kazalištu nije bilo dovoljno mjesta. U Stražarskoj kuli pisalo je da je to bio “jedan od najuspješnijih skupova koje je ikad organiziralo Međunarodno udruženje Istraživača Biblije”.

Istraživači Biblije postali su poznati po objavljivanju poruke da “milijuni ljudi koji sada žive neće nikada umrijeti”. U to vrijeme nisu razumjeli da propovijedanje vijesti o Kraljevstvu treba poprimiti još daleko veće razmjere. Ipak, pokazivali su izvanrednu revnost. Ida Olmstead, koja je 1902. počela ići na sastanke Istraživača Biblije, rekla je: “Znali smo da će cijeli ljudski rod u budućnosti dobiti velike blagoslove i nikad nismo propuštali priliku da prenosimo tu dobru vijest onima na koje smo nailazili u službi.”

Da bi osigurala dovoljne količine duhovne hrane, braća u Betelu počela su sama tiskati neke publikacije. Kupili su tiskarski stroj i postavili ga u unajmljenoj zgradi u Aveniji Myrtle br. 35, u njujorškoj četvrti Brooklynu. Ta se zgrada nalazila svega nekoliko ulica dalje od Betela.

Leo Pelle i Walter Kessler započeli su betelsku službu u siječnju 1920. Walter je ispričao: “Kad smo stigli, nadglednik tiskare pogledao nas je i rekao: ‘Imate još sat i pol do ručka – prionite na posao.’ Poslao nas je da iz podruma donosimo kutije pune knjiga.”

Leo se sjeća što je bilo idućeg dana: “Dobili smo zadatak da peremo zidove prostorije u prizemlju zgrade. Bio je to najprljaviji posao  koji sam ikad radio. No služili smo Gospodinu, a to je bilo itekako vrijedno truda.”

Za samo nekoliko tjedana revni su betelski radnici počeli tiskati Stražarsku kulu. Na stroju za ofsetni tisak koji se nalazio na prvom katu tiskano je 60 000 primjeraka izdanja Stražarske kule od 1. veljače 1920. U međuvremenu su u podrumu zgrade braća postavila velik rotacijski stroj koji su nazvala Bojni brod. U novootvorenoj tiskari tiskao se i časopis Zlatni vijek, počevši s izdanjem od 14. travnja 1920. Nema sumnje, Jehova je blagoslovio trud te marljive braće.

Jehovini vjerni sluge ponovno su bili ujedinjeni i aktivni u službi. No u teškom razdoblju od 1917. do 1919. neki Istraživači Biblije napustili su organizaciju. Na koji im je način pružena pomoć?

U Stražarskoj kuli od 1. travnja 1920. objavljen je članak s naslovom “Živimo u miru!” U njemu su tim osobama bile upućene srdačne riječi: “Uvjereni smo da je svatko tko ima Gospodinovog duha (...) spreman zaboraviti ono što je bilo prije, (...) ponovno se pridružiti Božjem narodu i zajedno s njim vršiti Božju volju.”

Mnogi su povoljno reagirali na te blage i obzirne riječi. Jedan je bračni par napisao: “Mi smo proteklih godinu i više dana stajali skrštenih ruku dok su drugi propovijedali. Sada znamo da smo pogriješili. (...) Nadamo se da nikad više nećemo poći stranputicom.” Ti su se Božji sluge ponovno aktivirali i pred njima je bilo puno posla.

Dana 21. lipnja 1920. Istraživači Biblije započeli su veliku akciju raspačavanja “ZG”-a, mekoukoričenog izdanja knjige Svršena tajna *. Kad su 1918. vlasti zabranile Svršenu tajnu, velika količina tih knjiga ostala je u skladištu.

Svi propovjednici u skupštinama, a ne samo kolporteri, bili su pozvani da se uključe  u raspačavanje te knjige. U izdanju Biltena * od lipnja 1920. pisalo je: “Potičemo sve posvećene [krštene] osobe u svim skupštinama da se, ako im je to moguće, spremno uključe u ovu akciju.” Edmund Hooper ispričao je da su mnogi upravo u toj akciji prvi put krenuli propovijedati od vrata do vrata. Potom je dodao: “Tada smo počeli shvaćati važnost i obim djela koje će u budućnosti poprimiti razmjere o kojima nismo ni sanjali.”

Budući da je tijekom Prvog svjetskog rata bila otežana komunikacija s Istraživačima Biblije u drugim zemljama, brat Rutherford htio je ohrabriti tu braću i ponovno pokrenuti propovjedničku aktivnost. Stoga je 12. kolovoza 1920. s još četvoricom braće krenuo na poduže putovanje u sklopu kojeg je trebao posjetiti Veliku Britaniju i neke druge europske zemlje te Bliski istok.

Kad je brat Rutherford došao u Veliku Britaniju, Istraživači Biblije organizirali su tri kongresa i 12 biblijskih predavanja za javnost. Prisustvovalo im je oko 50 000 osoba. Izvještavajući o tom posjetu, Stražarska kula je pisala: “Braća su se duhovno okrijepila i ohrabrila. Još ih je više ujedinila ljubav i međusobna suradnja u službi Bogu, tako da su mnoga tužna srca postala radosna.” Brat Rutherford je i u Parizu održao govor na temu “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”. Odaziv je bio iznimno velik – pred sam početak govora dvorana je bila dupkom puna. Čak je 300 osoba zatražilo dodatne informacije.

U narednim su tjednima brat Rutherford i njegovi suradnici posjetili Atenu, Kairo i Jeruzalem. Tamošnjim stanovnicima koji su pokazali zanimanje za istinu trebalo je i dalje duhovno pomagati. Stoga je brat Rutherford organizirao da se otvori podružnica u gradu Ramali, nedaleko od Jeruzalema. Potom se vratio u Europu i u Zürichu osnovao podružnicu za područje srednje Europe te organizirao da se ondje tiska naša literatura.

U jesen 1920. Istraživači Biblije objavili su 27. broj časopisa Zlatni vijek, posebno izdanje koje je otkrilo istinu o progonu Istraživača Biblije tijekom 1918. Na ranije spomenutom Bojnom brodu – koji je radio danju  i noću – tiskano je preko četiri milijuna primjeraka tog izdanja.

U njemu su čitatelji mogli čitati o neobičnom iskustvu Emme Martin. Sestra Martin služila je kao kolporter u gradu San Bernardinu, u Kaliforniji. Ona je 17. ožujka 1918. zajedno s braćom Edwardom Hammom, Edwardom Juliusom Sonnenburgom i Ernestom Stevensom prisustvovala jednom malom sastanku Istraživača Biblije.

No među prisutnima je bio i jedan čovjek koji nije došao da bi učio o Bibliji. On je kasnije rekao: “Otišao sam na taj sastanak (...) po nalogu Ureda državnog tužitelja. Došao sam s ciljem da prikupim dokaze.” Na sastanku je i dobio ono po što je došao – primjerak knjige Svršena tajna. Nekoliko dana kasnije sestra Martin i trojica braće bili su uhićeni. Tužiteljstvo ih je optužilo da su prekršili Zakon o špijunaži tako što su raspačavali zabranjenu knjigu.

Emma i trojica braće proglašeni su krivima i osuđeni na tri godine zatvora. Više su puta uložili žalbu na tu presudu, ali su im žalbe bile odbijene. Na koncu su 17. svibnja 1920. počeli služiti zatvorsku kaznu. No ubrzo je došlo do neočekivanog obrata.

Brat Rutherford je 20. lipnja 1920. ispričao njihovo iskustvo na kongresu u San Franciscu. Zgroženi nepravdom koja je učinjena tim kršćanima, prisutni su se složili da predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država treba poslati telegram. U njemu su napisali: “Presudu koja je, prema Zakonu o špijunaži, dosuđena gospođi Martin (...) smatramo nepravednom. (...) Nadležni organi zloupotrijebili su svoje ovlasti time što su gospođu Martin (...) namamili u zamku (...) kako bi je mogli optužiti i strpati u zatvor. Osuđujemo takvo sramotno postupanje.”

Sutradan je predsjednik Woodrow Wilson odmah pomilovao sestru Martin te brata Hamma, Sonnenburga i Stevensa. Tako su ti Božji sluge koji su se nedužni našli u zatvoru bili pušteni na slobodu.

Kako se 1920. primicala kraju, Istraživači Biblije imali su puno razloga za radost. U glavnom sjedištu obavljalo se sve više posla, a pravi su kršćani revnije nego ikad prije govorili drugima o Božjem kraljevstvu kao jedinom rješenju za probleme koji muče ljudski rod (Mat. 24:14). Iduće godine, 1921., počeli su u još većoj mjeri objavljivati istinu o Kraljevstvu.