1, 2. Po čemu su se razlikovali Ahab i Manaše i na koja ćemo pitanja dobiti odgovor u nastavku?

RAZMOTRIMO primjer dvojice kraljeva koji su živjeli u davnoj prošlosti. Jedan je vladao desetoplemenskim kraljevstvom Izraelom, a drugi dvoplemenskim kraljevstvom Judom. Iako su živjeli u različito vrijeme, po mnogočemu su bili slični. Oba kralja okrenula su leđa Jehovi i navela njegov narod na grijeh. Obojica su bila kriva za idolopoklonstvo i prolijevanje nevine krvi. No ta su se dva kralja po nečemu ipak razlikovala. Jedan od njih činio je zlo do kraja svog života, a drugi se pokajao, pa mu je Jehova oprostio strašna zlodjela koja je počinio. Tko su bili ti kraljevi?

² Bili su to izraelski kralj Ahab i Judin kralj Manaše. I od jednog i od drugog možemo puno naučiti o pokajanju. To je vrlo važna tema zato što svi mi želimo da nam Jehova oprosti kad zgriješimo (Djela 17:30; Rim. 3:23). No što je pokajanje i kako pokazujemo da se iskreno kajemo? Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, razmotrit ćemo živote te dvojice kraljeva i vidjeti što možemo naučiti iz njihovog primjera. Zatim ćemo razmotriti kako je Isus opisao pravo pokajanje.

3. Kakav je kralj bio Ahab?

³ Ahab je bio sedmi kralj desetoplemenskog kraljevstva Izraela. On je oženio Izebelu, kćer sidonskog kralja. Budući da su Sidonci, koji su živjeli sjeverno od Izraela, bili vrlo bogati, Ahabova ženidba s Izebelom pružila je Izraelcima  priliku da se obogate. S druge strane, sklapanje tog braka navelo je Izraelce da se još više udalje od Jehove. Izebela je štovala Baala i navela je Ahaba da u Izraelu uvede tu odvratnu religiju koja je uključivala hramsku prostituciju, pa čak i žrtvovanje djece. Dok je Izebela bila kraljica, svim je Jehovinim prorocima mač visio nad glavom. Mnoge od njih je i pogubila (1. Kralj. 18:13). A i Ahab je činio “ono što je zlo u Jehovinim očima i bio je gori od svih svojih prethodnika” (1. Kralj. 16:30). Jehova nije zatvarao oči pred Ahabovim i Izebelinim zlodjelima. On je jako dobro znao što su njih dvoje činili. No Jehova je bio milosrdan i poslao je Izraelcima proroka Iliju kako bi ih potaknuo da mu se vrate prije nego što bude prekasno. Ali Ahab i Izebela oglušili su se na ta upozorenja.

4. Koju je osudu Ilija objavio Ahabu i kako je on na to reagirao?

⁴ Na koncu je Jehovinom strpljenju došao kraj, pa je poslao Iliju da Ahabu i Izebeli objavi osudu. Prorok je rekao da će njihova loza biti zatrta. Ahaba su teško pogodile te riječi. Začudo, taj se bahati čovjek ipak ponizio (1. Kralj. 21:19–29).

5, 6. Po čemu se vidi da se Ahab nije iskreno pokajao?

⁵ Iako se Ahab u toj prilici ponizio, ono što je kasnije činio pokazalo je da se nije istinski pokajao. Nije ni pokušao stati na kraj štovanju Baala u svom kraljevstvu niti je poticao narod da služi Jehovi. No taj je kralj i na druge načine pokazao da se nije istinski pokajao.

⁶ Kasnije je Ahab pozvao Judinog kralja Jošafata da zajedno s njim pođe u rat protiv Sirijaca. Jošafat je bio dobar kralj koji se uzdao u Jehovu, pa je predložio da najprije pitaju za savjet nekog Jehovinog proroka. Ahabu se to nije svidjelo. Rekao je: “Ima još jedan čovjek preko kojeg možemo pitati Jehovu za savjet, ali ja ga mrzim jer mi nikad ne proriče dobro, nego samo zlo.” Na kraju su se ipak obratili proroku Mikaji. Naravno, Mikaja nije prorekao Ahabu ništa dobro. Umjesto da se pokaje i moli Jehovu za oprost, zli Ahab bacio je tog proroka u zatvor (1. Kralj. 22:7–9, 23, 27). Iako je Jehovinog proroka strpao u zatvor, nije mogao spriječiti da se njegovo proročanstvo ispuni. Ahab je na kraju poginuo u bici (1. Kralj. 22:34–38).

7. Što je Jehova rekao o Ahabu nakon njegove smrti?

⁷ Nakon što je Ahab poginuo, Jehova je jasno pokazao što je mislio o tom čovjeku. Kad se dobri kralj Jošafat živ i zdrav vratio kući, Jehova je poslao proroka Jehua da ga prekori zbog toga što se udružio s Ahabom. Jehovin prorok mu je rekao: “Je li ispravno da pomažeš zlima i da voliš one koji mrze Jehovu?” (2. Ljet. 19:1, 2). Razmisli: Da se Ahab iskreno pokajao, bi li ga prorok opisao kao zlog čovjeka koji mrzi Jehovu? Naravno da ne bi! Iako je Ahab donekle pokazao da mu je žao zbog njegovih loših djela, očito se nikad nije iskreno pokajao.

8. Što iz Ahabovog primjera učimo o pokajanju?

⁸ Što učimo iz Ahabovog primjera? Kad mu je Ilija objavio da će njegovu obitelj snaći propast, Ahab se isprva ponizio pred Bogom. To je za početak bila dobra reakcija. No onim što je kasnije činio Ahab je pokazao da se u svom srcu nije iskreno pokajao. Dakle, pokajanje se ne svodi samo na to da kažemo da nam je žao zbog onoga što smo učinili.  Razmotrimo sada još jedan primjer koji će nam pomoći da razumijemo što znači iskreno se pokajati.

9. Kakav je kralj bio Manaše?

⁹ Oko dva stoljeća kasnije Manaše je postao kralj u Judi. On je možda bio čak i gori od Ahaba! Biblija za njega kaže: “Činio je mnogo toga što je zlo u Jehovinim očima i tako ga je vrijeđao” (2. Ljet. 33:1–9). Manaše je načinio žrtvenike poganskim bogovima i čak je u Jehovin sveti hram postavio obredno deblo – vjerojatno kip poganske božice plodnosti. Vračao je, gatao i čarao. Okrutno je “prolio mnogo nevine krvi”. Čak je i “vlastite (...) sinove žrtvovao u vatri” u čast poganskim bogovima (2. Kralj. 21:6, 7, 10, 11, 16).

10. Kako je Jehova kaznio kralja Manašea i kako je on na to reagirao?

¹⁰ Poput Ahaba, i Manaše je bio tvrdoglav i nije mario za upozorenja koja mu je Jehova davao preko svojih proroka. Na koncu je “Jehova doveo na [Judu] vojne zapovjednike asirskog kralja i oni su uhvatili Manašea kukama, okovali ga u bakrene okove i odveli u Babilon”. Kad se u tuđini našao u tamnici, Manaše se očito dobro zamislio nad svojim životom. “Veoma se ponizio pred Bogom svojih predaka.” No to nije bilo sve. Skrušeni Manaše “molio se Bogu”. Zapravo, “preklinjao je Jehovu, svog Boga, da mu iskaže milost”. Taj zli čovjek počeo se mijenjati. Na Jehovu je počeo gledati kao na “svog Boga” i ustrajno mu se molio (2. Ljet. 33:10–13).

11. Prema 2. Ljetopisa 33:15, 16, kako je Manaše pokazao da se iskreno pokajao?

¹¹ Nakon nekog vremena Jehova je uslišio Manašeove molitve. Po njegovim molitvama vidio je da se on duboko u svom srcu stvarno promijenio. Kad je Jehova čuo kako ga Manaše usrdno preklinje za milost, smilovao mu se i čak ga je vratio na prijestolje. Manaše je dao sve od sebe kako bi pokazao da se iskreno pokajao. Učinio je nešto što Ahab nikad nije učinio – promijenio je svoje ponašanje. Borio se protiv štovanja lažnih bogova i poticao je narod da služi Jehovi. (Pročitaj 2. Ljetopisa 33:15, 16.) Manašeu je trebalo vjere i hrabrosti da učini takav zaokret jer je desetljećima pružao loš primjer svojoj obitelji, dostojanstvenicima i svom narodu. Ali sada, pretkraj svog života, trudio se barem donekle ispraviti štetu koju je učinio. On je vjerojatno pozitivno utjecao na svog unučića Jošiju, koji je kasnije postao jako dobar kralj (2. Kralj. 22:1, 2).

12. Što iz Manašeovog primjera učimo o pokajanju?

 ¹² Što učimo iz Manašeovog primjera? On se ponizio pred Bogom, no učinio je i više od toga. Molio se Jehovi i preklinjao ga da mu iskaže milost. Osim toga, promijenio je svoje ponašanje. Davao je sve od sebe da ispravi štetu koju je učinio. Svim je srcem služio Jehovi, a i druge je poticao da mu vjerno služe. Njegov primjer pruža nadu čak i onima koji su počinili teške grijehe. Manaše je živi dokaz da je Jehova Bog “dobar i spreman oprostiti” (Psal. 86:5). Da, Jehova oprašta onima koji se iskreno kaju.

13. Koji primjer pokazuje da nije dovoljno samo reći da nam je žao kad zgriješimo?

¹³ Manaše nije samo osjećao žaljenje zbog svojih grijeha nego je i djelima pokazao da se kaje. Iz toga učimo nešto jako važno o pokajanju. Predočimo to jednim primjerom: Zamisli da odeš u slastičarnicu i zatražiš kolač. No umjesto kolača slastičar ti da jaje. Bi li se zadovoljio time? Naravno da ne bi. A što ako ti slastičar objasni da je jaje vrlo važan sastojak kolača? Bi li to pomoglo? Pa naravno da ne bi! Slično tome Jehova traži od grešnika da se pokaje. Ako je osobi žao zbog grijeha koji je počinila, to je svakako dobar znak. Žaljenje je važan element pokajanja, ali ono nije dovoljno. Što je još potrebno? Više o tome saznat ćemo iz jedne dirljive Isusove usporedbe.

14. Kako je rasipni sin pokazao prve znakove kajanja?

¹⁴ U Luki 15:11–32 zapisana je Isusova upečatljiva priča o rasipnom sinu. Isus je ispričao da se jedan mladić pobunio protiv svog oca, otišao od kuće i “otputovao u daleku zemlju”. Ondje se odao nemoralu i živio raskalašeno. No kad su ga snašle nevolje, ozbiljno se zamislio nad svojim životom. Shvatio je da mu je bilo puno bolje kad je živio kod svog oca. Mladić se tada urazumio, pa se odlučio vratiti kući i moliti oca za oprost. Kad je shvatio koliko je nisko pao, to je bio dobar znak. No je li to bilo dovoljno? Nije. Trebao je i nešto poduzeti.

15. Kako je rasipni sin iz Isusove usporedbe pokazao da se pokajao?

¹⁵ Rasipni sin pokazao je da se iskreno pokajao zbog onog što je učinio. Krenuo je na dalek put kući. Kad je stigao, rekao je svom ocu: “Sagriješio sam nebu i tebi. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom” (Luka 15:21). Tim iskrenim priznanjem mladić je pokazao da želi popraviti svoj odnos s Jehovom. Isto tako, pokazao je da shvaća kako je nanio bol svom ocu. Bio je spreman dati sve od sebe da  ponovno stekne očevu naklonost. Čak je bio spreman raditi kod oca kao najamnik! (Luka 15:19). Ta usporedba nije samo dirljiva priča. U njoj se iznose načela koja starješinama mogu pomoći da procijene da li se osoba koja je učinila težak grijeh iskreno pokajala.

16. Zašto starješinama može biti teško procijeniti u kojoj se mjeri osoba kaje?

¹⁶ Starješinama nije uvijek lako prepoznati da li se onaj tko je počinio težak grijeh iskreno kaje. Zašto im to nije lako? Starješine ne znaju što je nekome u srcu, pa se moraju oslanjati na vanjske pokazatelje koji upućuju na to da je osoba potpuno promijenila stav prema svom grijehu. U nekim slučajevima osoba je možda tako besramno činila grijeh da je starješinama teško vjerovati da se iskreno pokajala.

17. (a) Koji primjer pokazuje da se osoba možda nije iskreno pokajala iako je rekla da joj je jako žao? (b) Prema 2. Korinćanima 7:11, što se treba vidjeti kod osobe koja se iskreno kaje?

¹⁷ Uzmimo za primjer da je neki brat godinama činio preljub. Umjesto da zatraži pomoć, on je skrivao taj grijeh od svoje žene, prijatelja i starješina. Na koncu je njegov grijeh bio razotkriven. Kad su ga starješine suočili s dokazima, priznao je što je učinio i čak je izgledalo da mu je jako žao. No je li to dovoljno? Starješine bi svakako trebali vidjeti i više znakova pokajanja, a ne samo žaljenje zbog učinjenog grijeha. U pitanju nije bio samo trenutak slabosti ili jedna loša odluka. Brat je godinama činio grijeh. Osim toga, nije sam priznao grijeh, nego ga je netko razotkrio. Starješine trebaju vidjeti dokaze iskrenog kajanja koje se odražava u prijestupnikovim mislima, osjećajima i postupcima. (Pročitaj 2. Korinćanima 7:11.) Možda će bratu trebati dosta vremena da promijeni svoj način razmišljanja i postupanja. Vrlo je vjerojatno da će biti isključen. Moći će biti ponovno primljen u skupštinu tek nakon što dokaže da se iskreno pokajao (1. Kor. 5:11–13; 6:9, 10).

18. Kako isključena osoba može pokazati da se iskreno pokajala i do čega će to dovesti?

¹⁸ Da bi pokazala da se iskreno kaje, isključena osoba treba redovito dolaziti na sastanke te se u skladu sa savjetima starješina redovito moliti i proučavati Bibliju. Isto tako, treba jako paziti da se kloni svega što bi je moglo dovesti u iskušenje da ponovno sagriješi. Bude li davala sve od sebe da obnovi svoj odnos s Jehovom, može biti sigurna da će joj on potpuno oprostiti i da će joj starješine pomoći da ponovno postane dio skupštine. Naravno,  kad starješine nastoje utvrditi da li se netko iskreno kaje, oni imaju na umu da postoje različite okolnosti i da je svaki slučaj specifičan. Osim toga, oni paze da ne budu nemilosrdni suci.

19. Što znači iskreno se pokajati? (Ezekijel 33:14–16)

¹⁹ Kao što smo vidjeli, iskreno pokajanje ne svodi se samo na to da prijestupnik kaže da mu je žao zbog grijeha koji je počinio. U njegovom umu i srcu mora doći do korjenitih promjena koje će ga zatim potaknuti na djela. On mora prestati s neispravnim postupanjem i početi ponovno živjeti po Jehovinim mjerilima. (Pročitaj Ezekijela 33:14–16.) Prijestupniku treba prvenstveno biti stalo do toga da obnovi narušeni odnos s Jehovom.

20, 21. Kako možemo pomoći nekome tko je počinio težak grijeh?

²⁰ Isus je rekao da je došao grešnike “pozvati na pokajanje” (Luka 5:32). To je bio važan dio njegove službe, a to bi i nama trebalo biti važno. Što bismo onda trebali učiniti ako je neki naš bliski prijatelj počinio ozbiljan grijeh?

²¹ Ako bismo pokušali prikriti grijeh svog prijatelja, time bismo mu samo naštetili. Nema smisla prikrivati grijeh jer Jehova ionako sve vidi (Izr. 5:21, 22; 28:13). Svom prijatelju možeš pomoći tako da ga podsjetiš na to da su starješine tu da mu pomognu. Ako on ne želi priznati starješinama svoj grijeh, onda im ti trebaš reći što se dogodilo. Na taj ćeš način pokazati svom prijatelju da mu iskreno želiš pomoći. U pitanju je njegov odnos s Jehovom!

22. O čemu će biti riječi u sljedećem članku?

²² No što ako je prijestupnik dugo činio težak grijeh i ako su starješine zaključili da mora biti isključen? Znači li to da su postupili nemilosrdno? U sljedećem članku detaljnije ćemo razmotriti kako Jehova na milosrdan način ispravlja grešnike i kako se mi možemo ugledati na njega.