Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Ako su drevni Izraelci mogli ratovati, zašto mi danas ne idemo u rat?

Ako su drevni Izraelci mogli ratovati, zašto mi danas ne idemo u rat?

“AKO se ijedan od vas odbije boriti protiv Francuske ili Engleske, sve ćemo vas strijeljati!” bijesno je povikao jedan nacistički časnik obraćajući se grupi Jehovinih svjedoka tijekom Drugog svjetskog rata. Iako ih je u blizini čekao streljački vod SS-ovaca, nijedan od naše braće nije htio uzeti oružje u ruke. Zaista nevjerojatna hrabrost! To je izvrstan primjer koji pokazuje kako Jehovini svjedoci gledaju na rat. Mi ne sudjelujemo u ratovima i sukobima ovog svijeta. Čak i kad nam prijete smrću, ne želimo stati ni na čiju stranu u bilo kojem ratu.

Međutim, mnogi koji sebe smatraju kršćanima ne slažu se s tim stavom. Oni su uvjereni da kršćani smiju i trebaju braniti svoju zemlju. Možda ovako razmišljaju: “U drevno doba Izraelci su bili Božji narod i vodili su mnoge ratove. Zašto onda danas kršćani ne bi mogli ići u rat?” Što bi ti rekao onima koji tako razmišljaju? Mogao bi im objasniti da se situacija u kojoj su se nalazili Izraelci jako razlikuje od situacije u kojoj se nalaze današnji Božji sluge. Razmotrimo pet ključnih razlika.

1. SVI BOŽJI SLUGE PRIPADALI SU JEDNOM NARODU

U prošlosti Jehova je imao samo jedan izabrani narod – Izraelce. On ih je “izabrao među svim drugim narodima” kako bi postali njegovo “najdraže vlasništvo” (Izl. 19:5). Bog je odredio i na kojem će području živjeti te im je dao u nasljedstvo tu zemlju. Prema tome, kad je Bog zapovjedio Izraelcima da idu u rat protiv drugih naroda, oni nisu napadali i ubijali svoje suvjernike. *

Danas Jehovini sluge dolaze “iz svakog naroda, plemena, puka i jezika” (Otkr. 7:9). Prema tome, kad bi Božji sluge sudjelovali u bilo kojem ratu, oni bi zapravo ubijali svoje suvjernike.

2. IZRAELCIMA JE SAM JEHOVA ZAPOVJEDIO DA IDU U RAT

U prošlosti Jehova je određivao kada i zašto Izraelci trebaju ići u rat. Naprimjer, Bog je zapovjedio Izraelcima da izvrše njegovu presudu nad Kanaancima, koji su bili izrazito iskvareni. Oni su bili na zlu glasu zbog štovanja demona, odvratnog spolnog nemorala i žrtvovanja djece. Jehova je rekao Izraelcima da moraju odstraniti to veliko zlo iz zemlje koju im je obećao da se i oni ne bi iskvarili (Lev. 18:24, 25). Nakon što su se Izraelci naselili u Obećanoj zemlji, Bog im je u nekoliko navrata zapovjedio da idu u rat kako bi se obranili od neprijatelja koji su ih tlačili (2. Sam. 5:17–25). Međutim, Jehova ni u jednom trenutku nije dao Izraelcima da sami odluče trebaju li ići u rat. Kad bi oni to ipak učinili, posljedice su obično bile katastrofalne (Broj. 14:41–45; 2. Ljet. 35:20–24).

Danas Jehova nikome od ljudi ne zapovijeda da ide u rat. Svaka zemlja bori se za svoje interese, a ne za ono što Bog želi. Države ratuju zbog teritorija i ekonomskih interesa ili pak zbog političkih i ideoloških razloga. No što je s onima koji tvrde da ratuju u ime Boga i da na taj način štite svoju vjeru ili ubijaju Božje neprijatelje? Jehova će zaštititi svoje prave sluge i uništiti svoje neprijatelje tek u budućnosti – u harmagedonskoj bici (Otkr. 16:14, 16). U tom ratu Božja vojska sastojat će se isključivo od njegovih nebeskih stvorenja – u njoj se neće boriti nitko od njegovih slugu na Zemlji (Otkr. 19:11–15).

3. IZRAELCI SU POŠTEDJELI ONE KOJI BI POKAZALI VJERU U JEHOVU

Jehova je u ratu protiv Jerihona poštedio Rahabu i njenu obitelj. Imaju li vojnici u današnjim ratovima običaj poštedjeti one koji su vjerni Bogu?

U prošlosti izraelski vojnici često su bili milosrdni prema onima koji bi pokazali vjeru u Boga, a pogubili bi samo one koje je Jehova osudio na smrt. Sjetimo se samo dva primjera. Iako je prema Jehovinoj naredbi Jerihon trebao biti uništen, Izraelci su poštedjeli Rahabu i njenu obitelj zato što je ona pokazala vjeru u Jehovu (Još. 2:9–16; 6:16, 17). Kasnije je cijeli jedan grad, Gibeon, bio pošteđen nakon što su njegovi stanovnici pokazali strahopoštovanje prema Bogu (Još. 9:3–9, 17–19).

Danas je situacija potpuno drugačija. Zaraćene strane nemaju običaj poštedjeti one koji pokazuju vjeru u Boga. A u sukobima između država nerijetko stradavaju i nedužni civili.

4. IZRAELCI SU MORALI POŠTOVATI PRAVILA RATOVANJA KOJA JE POSTAVIO BOG

U prošlosti izraelski vojnici trebali su se u ratu voditi Jehovinim načelima i uputama. Naprimjer, Bog je od njih ponekad tražio da neprijateljskom gradu najprije iznesu “uvjete za sklapanje mira” (Pnz. 20:10). Osim toga, Jehova je od izraelskih vojnika tražio da budu fizički i moralno čisti te da paze čak i na čistoću u svom taboru (Pnz. 23:9–14). Kad su okolni narodi išli u rat, njihovi vojnici često su silovali žene s osvojenih područja. Ali Jehova je Izraelcima to izričito zabranio. Ustvari, nakon što bi osvojili neki grad, morali su čekati barem mjesec dana da bi se mogli oženiti nekom od žena koje su zarobili (Pnz. 21:10–13).

Danas postoje međunarodni sporazumi koji određuju pravila ratovanja, a većina zemalja potpisala je te sporazume. Iako se njima želi zaštititi civile, nažalost pravila se često krše.

5. BOG SE BORIO ZA SVOJ NAROD

Bori li se Bog danas za ijedan narod onako kako se borio za Izraelce kod Jerihona?

U prošlosti Jehova se borio za Izraelce, često im pomažući na čudesne načine. Sjetimo se samo dva primjera. Kako je Jehova pomogao Izraelcima da osvoje grad Jerihon? Kad su se Izraelci, u skladu s Jehovinim uputama, “oglasili (...) snažnim bojnim poklikom, zidine su se srušile”, što im je znatno olakšalo osvajanje grada (Još. 6:20). A kako su uspjeli pobijediti Amorejce? “Jehova je s neba poslao krupnu tuču koja je padala na njih (...). I više ih je poginulo od tuče nego od mača izraelskih ratnika” (Još. 10:6–11).

Danas je potpuno drugačije. Jehova se ne bori ni za jednu državu ili narod. Njegovo kraljevstvo, kojim vlada Isus, “nije dio ovog svijeta” (Ivan 18:36). Za razliku od toga sve ljudske vlasti zapravo su pod Sotoninim utjecajem. S obzirom na to koliko je Sotona zao, nije ni čudo što su ratovi u ovom svijetu tako užasni i krvavi (Luka 4:5, 6; 1. Ivan. 5:19).

PRAVI KRŠĆANI TRUDE SE BITI U MIRU SA SVIMA

Kao što smo vidjeli, mi smo danas u potpuno drugačijoj situaciji od one u kojoj su se nalazili Izraelci. Međutim, to nije jedini razlog zašto mi ne idemo u rat. Postoje i drugi razlozi. Naprimjer, Bog je prorekao da se u posljednjim danima njegovi sluge više neće ni učiti ratovanju, a kamoli sudjelovati u tome (Iza. 2:2–4). Osim toga, Krist je rekao da njegovi učenici neće biti “dio svijeta”, da neće zauzimati strane i miješati se u sukobe ovog svijeta (Ivan 15:19).

Krist je svoje sljedbenike potaknuo da idu i korak dalje. Poučio ih je da paze na svoje misli i osjećaje – da ne razvijaju stavove koji vode do gnjeva, mržnje, pa čak i rata (Mat. 5:21, 22). Osim toga, potaknuo je svoje sljedbenike da budu mirotvorci i da vole svoje neprijatelje (Mat. 5:9, 44).

A kako to možemo biti mirotvorci? Mi sigurno nemamo želju boriti se u bilo kojem ratu, ali postoje li u našem srcu negativni osjećaji koji bi mogli dovesti do sukoba ili podjela u skupštini? Nastavimo davati sve od sebe da bismo iz svog srca uklonili i najmanji trag takvih osjećaja (Jak. 4:1, 11).

Dakle, mi ne sudjelujemo u sukobima ovog svijeta. Umjesto toga trudimo se da među nama vladaju mir i ljubav (Ivan 13:34, 35). Budimo odlučni da ostanemo neutralni dok s radošću čekamo dan kad će Jehova iskorijeniti rat jednom za sva vremena (Psal. 46:9).

^ Ponekad su se izraelska plemena borila jedna protiv drugih, ali ti bratoubilački ratovi nisu bili Jehovi po volji (1. Kralj. 12:24). No u nekim situacijama Jehova je takve sukobe odobravao, naprimjer ako bi mu neko pleme okrenulo leđa i pobunilo se protiv njega ili ako bi učinilo težak grijeh (Suci 20:3–35; 2. Ljet. 13:3–18; 25:14–22; 28:1–8).