PRIJE nego što je uzašao na nebo, Isus je svojim učenicima rekao: “Bit ćete mi svjedoci (...) sve do kraja zemlje” (Djela 1:8). Kako su prvi kršćani mogli izvršiti taj zahtjevan zadatak?

Martin Goodman, profesor s oksfordskog sveučilišta, kaže da su se “u doba ranog Rimskog Carstva kršćani razlikovali od svih drugih religija, pa tako i Židova, po tome što su gorljivo izvršavali svoju misiju”. Da bi izvršio svoju službu, Isus je putovao od mjesta do mjesta. Pravi su kršćani po uzoru na njega posvuda propovijedali “dobru vijest o kraljevstvu Božjem”. Uviđali su da moraju tražiti ljude koji žele upoznati biblijsku istinu (Luka 4:43). To je jedan od razloga zašto su u kršćanskoj skupštini u 1. stoljeću postojali “apostoli”, odnosno poslanici, prema doslovnom značenju grčkog izraza (Mar. 3:14). Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda” (Mat. 28:18-20).

Među nama danas nema Isusovih apostola, ali mnogi Jehovini sluge pokazuju misionarski duh. Na poziv da propovijedaju u još većoj mjeri oni odgovaraju: “Evo me, mene pošalji!” (Iza. 6:8). Neki su se preselili u daleke zemlje, poput tisuća misionara koji su završili školu Gilead. Drugi su se preselili u neko drugo područje unutar svoje domovine. Mnogi su naučili novi jezik kako bi mogli služiti u skupštinama ili grupama na stranom govornom području. Braća i sestre koji su se preselili tamo gdje je veća potreba za propovjednicima ili su naučili strani jezik možda nisu imali najpovoljnije okolnosti i vjerojatno im nije bilo lako. Da bi pokazali svoju ljubav za Jehovu i bližnje, morali su biti samopožrtvovni. Nakon  što su izračunali trošak, stavili su se na raspolaganje (Luka 14:28-30). Njihova spremnost da poduzmu takve korake izuzetno se cijeni.

S druge strane, nemamo svi iste okolnosti. Nije svaki Jehovin svjedok u prilici da se preseli ili da nauči neki strani jezik. No možemo li pokazati misionarski duh u svojoj skupštini?

Mada su kršćani u 1. stoljeću očito imali misionarski duh i revno propovijedali, većina njih vrlo je vjerojatno ostala živjeti u svom gradu. Ipak, poziv koji je Pavao uputio Timoteju vrijedio je za sve njih, a vrijedi i za nas danas. Napisao mu je: “Propovijedaj dobru vijest, potpuno izvrši svoju službu” (2. Tim. 4:5). Zapovijed da propovijedaju poruku o Kraljevstvu i čine učenike tiče se svih kršćana gdje god da žive. Ustvari, u mnogim pogledima možemo biti misionari u vlastitoj skupštini.

Naprimjer, misionar koji služi u nekoj stranoj zemlji mora se prilagoditi novom području jer je mnogo toga posve drugačije nego u njegovoj zemlji. A kako je s nama? Mi se možda ne možemo preseliti tamo gdje je veća potreba. No trebamo li zaključiti da znamo sve o području svoje skupštine? Možemo li isprobati neke nove načine da stupimo u kontakt s ljudima? Primjerice, 1940. braća su dobila savjet da jedan dan u tjednu posvete svjedočenju na ulici. Možeš li i ti isprobati taj vid službe? A kako gledaš na propovijedanje s pokretnim stalkom? Poanta je u sljedećem: Pozitivan stav prema različitim vidovima službe, čak i onima koji su ti posve novi, pomoći će ti da propovijedaš revno i s oduševljenjem.

Oni koji su spremni preseliti se na novo područje ili naučiti novi jezik često su vrlo kvalitetni objavitelji i velik blagoslov za skupštinu. Naprimjer, pravi su uzor po svojoj revnosti u službi propovijedanja. Isto tako, misionari nerijetko izvršavaju mnoge skupštinske dužnosti dok domaća braća ne budu u mogućnosti preuzeti ih. Ako si kršteni brat, jesi li spreman staviti se na raspolaganje i služiti braći u svojoj skupštini kao sluga pomoćnik ili starješina? (1. Tim. 3:1).

Osim revnog propovijedanja i izvršavanja skupštinskih odgovornosti postoje i drugi načini kako možemo pomoći svojoj skupštini. Svatko od nas, bez obzira je li mlad ili star, muško ili žensko, može pomagati suvjernicima i jačati ih kad im je to potrebno (Kol. 4:11).

No najprije ih moramo dobro upoznati. Biblija nas potiče da sastanke koristimo kao priliku da razmišljamo jedni o drugima (Hebr. 10:24). Naravno, to ne znači da ćemo znatiželjno zadirati u tuđu privatnost, ali trebamo se truditi upoznati svoju braću i razumjeti njihove potrebe. Možda im treba praktična pomoć, emocionalna podrška ili duhovna okrepa. Pomaganje suvjernicima nije odgovornost samo starješina i slugu pomoćnika. Istina, postoje situacije u kojima su oni u najboljem položaju da pruže potrebnu pomoć (Gal. 6:1). Ipak, svi mi možemo pružiti podršku starijoj braći ili čitavim obiteljima kad se nađu u problemima.

Naprimjer, kada se Salvatore našao u teškoj financijskoj krizi zbog koje je morao prodati svoj obrt, kuću i velik dio imovine, pitao se kako će to njegova obitelj prebroditi. Jedna druga obitelj iz skupštine vidjela je u kakvoj su situaciji i što im je potrebno, pa su odlučili financijski ih poduprijeti. Osim toga, pomogli su Salvatoreu i njegovoj ženi da pronađu posao te su mnoge večeri proveli slušajući i hrabreći čitavu obitelj. Tako je nastalo prijateljstvo koje traje već niz godina. Iako je to bilo teško razdoblje njihovog života, obje obitelji sada se s radošću sjećaju vremena koje su provele zajedno.

Za prave kršćane religija nije privatna stvar. Kao što je to Isus pokazao, trebamo svakoga upoznati s divnim biblijskim obećanjima. Bez obzira na to jesmo li u mogućnosti preseliti se ili nismo, možemo dati sve od sebe da činimo dobro svima. To svakako možemo i u skupštini u kojoj već služimo (Gal. 6:10). Tada ćemo osjetiti radost koja proizlazi iz davanja i donositi “plod u svakom dobrom djelu” (Kol. 1:10; Djela 20:35).