IMAŠ li nešto zajedničko s prorocima koji su živjeli u staro doba? U “Pojmovniku biblijskih izraza” koji se nalazi u revidiranom engleskom prijevodu Biblije Novi svijet iz 2013. pojam “prorok” definira se sljedećim riječima: “Onaj preko kojega Bog obznanjuje svoj naum. Proroci su bili Jehovini glasnogovornici te su ljudima prenosili njegova proročanstva, ali i učenja, zapovijedi i presude.” Premda ne izričeš proročanstva, ti govoriš u Božje ime i objavljuješ drugima ono što piše u njegovoj Riječi (Mat. 24:14).

Doista je velika čast govoriti drugima o našem Bogu, Jehovi, i o njegovom naumu s ljudima! Kad to činimo, surađujemo s anđelom koji “leti posred neba” (Otkr. 14:6). No možda se suočavamo s poteškoćama zbog kojih bismo mogli smetnuti s uma da nam je ukazana velika čast. O kakvim je poteškoćama riječ? Možda smo iscrpljeni, obeshrabreni ili se osjećamo bezvrijedno. Bogobojazni proroci koji su živjeli u staro doba suočavali su se sa sličnim problemima, no nisu se predali. Osim toga, Jehova im je pomogao da izvrše zadatke koje su dobili. Upoznajmo se s nekima od tih proroka i pogledajmo kako se možemo ugledati na njih.

Možda smo ponekad umorni od svakodnevnih obaveza i nemamo volje ići u službu propovijedanja. Istina, odmor nam je potreban. I Isus i njegovi apostoli odvajali su vrijeme za odmor (Mar. 6:31). No razmisli o Ezekijelu, koji je trebao prenositi Božje objave Izraelcima iz Jeruzalema što su bili u babilonskom zarobljeništvu. Bog mu je jednom prilikom rekao da uzme opeku i na njoj ureže sliku Jeruzalema. Ezekijel je potom trebao “opsjedati” nacrtani grad tako da 390 dana leži na lijevom boku, a zatim 40 dana na desnom boku. Jehova je rekao Ezekijelu: “Evo, vezat ću te  užetima da se ne okreneš s jedne strane na drugu dok se ne navrše dani opsade tvoje” (Ezek. 4:1-8). To je Izraelcima koji su živjeli u izgnanstvu nesumnjivo privuklo pažnju. Ezekijel je više od godinu dana trebao izvršavati taj naporni zadatak. Što mu je pomoglo da učini ono što je Jehova zatražio od njega?

Ezekijel je bio svjestan razloga zbog kojeg je bio poslan da prorokuje svojim sunarodnjacima. Kad ga je Bog slao među Izraelce, rekao mu je: “Slušali oni ili ne slušali, (...) znat će da je prorok bio među njima” (Ezek. 2:5). Te su riječi pomogle Ezekijelu da ima na umu svrhu zadatka koji je dobio. Stoga je spremno glumio opsadu Jeruzalema. Pokazao se pravim prorokom. Nakon nekog vremena njemu i drugim izgnanicima bilo je javljeno: “Grad je pao!” Tada su Izraelci shvatili da je zaista prorok bio među njima (Ezek. 33:21, 33).

Mi danas upozoravamo ljude na to da će cijeli Sotonin svijet uskoro biti uništen. Iako smo u fizičkom pogledu možda umorni, koristimo svoju snagu kako bismo propovijedali dobru vijest iz Božje Riječi, posjećivali one koji su pokazali zanimanje za istinu i vodili biblijske tečajeve. Dok promatramo kako se ispunjavaju proročanstva o kraju ovog poretka, sretni smo zbog toga što preko nas “Bog obznanjuje svoj naum”.

Uz pomoć Jehovinog duha dajemo sve od sebe u službi propovijedanja, no možda se ponekad obeshrabrimo zbog toga što ljudi negativno reagiraju na dobru vijest. U takvim trenucima dobro je razmišljati o primjeru proroka Jeremije. Izraelci su ga ismijavali, vrijeđali i rugali mu se jer im je prenosio Božje objave. U jednom trenutku Jeremija je čak rekao: “Neću ga spominjati i neću više govoriti u ime njegovo.” Jeremija je bio običan čovjek kao i mi. Unatoč tome nije prestao objavljivati Božje poruke. Zašto? Taj je prorok kazao: “U srcu je mojemu riječ njegova bila kao rasplamtjela vatra, zatvorena u kostima mojim, te više nisam mogao šutjeti, nisam mogao izdržati” (Jer. 20:7-9).

Ako smo i mi obeshrabreni zbog toga što ljudi negativno reagiraju na dobru vijest koju im prenosimo, možemo se boriti protiv obeshrabrenja tako da razmišljamo o poruci koju objavljujemo. Ona može biti “kao rasplamtjela vatra, zatvorena u kostima” našim. Ako svaki dan čitamo Bibliju, to nam može pomoći da u sebi raspirujemo tu vatru.

Pojedini kršćani koji su dobili neki zadatak u Jehovinoj organizaciji možda su bili zabrinuti jer nisu znali kako ga izvršiti ili nisu razumjeli zašto su ga dobili. Možda se i prorok Hošea tako osjećao. Jehova mu je zapovjedio: “Idi, oženi se ženom koja će blud počiniti i roditi djecu bludničku” (Hoš. 1:2). Kako bi se ti osjećao kad bi ti Bog rekao da će žena kojom se namjeravaš oženiti postati bludnica? Hošea je prihvatio taj zadatak. Uzeo je Gomeru za ženu i ona mu je rodila sina. Kasnije je rodila kćer i još jednog sina. Po svemu sudeći, drugo i treće dijete začela je počinivši preljub. Jehova je bio rekao Hošei da će njegova žena trčati “za ljubavnicima svojim”. Zapazi da je Jehova kazao da će Gomera imati više ljubavnika. No rekao je da će se ona nakon toga htjeti vratiti Hošei. Da si ti bio na mjestu tog proroka, bi li svoju ženu primio natrag? Jehova je rekao Hošei da upravo to učini! Taj ju je prorok čak otkupio za popriličnu cijenu (Hoš. 2:7; 3:1-5).

Hošea se možda pitao hoće li biti kakve koristi od toga ako izvrši taj zadatak. No time što je spremno proživio takvu obiteljsku dramu Hošea nam je pomogao uvidjeti kakvu je bol Svemogući Bog osjećao kad su ga Izraelci izdali. Zahvaljujući njegovom primjeru neki Izraelci koji su bili iskrena srca vratili su se Jehovi.

Bog danas nikome ne zapovijeda da se oženi “ženom koja će blud počiniti”. No možemo li izvući pouku iz činjenice da je Hošea spremno prihvatio takav zadatak? Između ostalog, to nas potiče da spremno objavljujemo dobru vijest o Kraljevstvu “javno i idući od kuće do kuće”,  čak i ako nam to nije lako (Djela 20:20). Možda ti je teško sudjelovati u nekim vidovima službe propovijedanja. Mnogi ljudi koji su proučavali s Jehovinim svjedocima rekli su da vole učiti iz Biblije, ali da nikako ne bi mogli ići od kuće do kuće i propovijedati dobru vijest. Ipak, mnogi od njih s vremenom su počeli činiti ono što su nekad smatrali nemogućim. Možemo li nešto naučiti iz takvih iskustava?

To što je Hošea prihvatio zahtjevan zadatak uči nas još nečemu. Taj je prorok mogao reći da se ne želi oženiti ženom koja će postati bludnica. Osim toga, bi li itko bio svjestan Hošeinog zadatka da on nije napisao izvještaj o tome? I nama se može pružiti prilika da nekome govorimo o Jehovi, a da nitko drugi ne sazna da nam se takva prilika ukazala. To se dogodilo Anni, našoj sestri iz Sjedinjenih Američkih Država koja ide u srednju školu. Profesorica je učenicima u njenom razredu dala zadatak da napišu sastavak o nekoj temi o kojoj imaju čvrst stav te da pokušaju uvjeriti ostatak razreda u ispravnost svog gledišta. Anna je mogla propustiti tu priliku da svjedoči drugima. No smatrala je da joj je tu priliku pružio Bog. Razmišljajući o tome kako bi drugi učenici mogli reagirati, pomolila se Jehovi, što je u njoj pobudilo želju da iskoristi priliku koja joj se ukazala. Napisala je sastavak s naslovom “Evolucija — razmotrite dokaze”.

Kad je Anna pred razredom pročitala svoj sastavak, jedna djevojka za koju su svi znali da zagovara teoriju evolucije obasula ju je pitanjima. Anna je logičnim argumentima obranila svoja vjerovanja. To je na profesoricu ostavilo dubok dojam te je Anni dala nagradu za najuvjerljiviji sastavak. Anna je nakon toga s onom djevojkom u više navrata razgovarala o stvaranju. Govoreći o tome kako je na nju utjecalo to što je prihvatila taj “zadatak” od Jehove, Anna kaže: “Sad imam više samopouzdanja i nije me strah propovijedati dobru vijest.”

Premda mi nismo proroci u punom smislu te riječi, budemo li samopožrtvovni poput Ezekijela, Jeremije, Hošee i drugih proroka, i mi ćemo moći učiniti ono što Jehova traži od nas! Zašto ne bi tijekom obiteljskog ili osobnog proučavanja čitao izvještaje o drugim prorocima koji su živjeli u staro doba i razmišljao o tome kako se možeš ugledati na njih?