Po svemu sudeći, nije. Đavo nije rekao Evi da će, ako okusi zabranjeni plod, samo naizgled umrijeti, a da će nevidljivi dio nje (koji se danas obično naziva besmrtnom dušom) nastaviti živjeti negdje drugdje. Kad joj se obratio preko zmije, rekao joj je: “Ne, nećete umrijeti.” Time je dao naslutiti da će nastaviti živjeti na Zemlji, i to sretnije nego dotad jer će živjeti neovisno o Bogu (1. Mojs. 2:17; 3:3-5).

No ako lažno učenje o besmrtnosti duše nije poteklo iz Edena, kada je onda nastalo? To ne možemo sa sigurnošću reći. Znamo da su sva lažna vjerska učenja bila izbrisana u općem potopu. Budući da su preživjeli samo Noa i njegova obitelj — a oni su služili pravom Bogu na ispravan način — nije imao tko širiti krive vjerske ideje.

Dakle, učenje o besmrtnosti ljudske duše kakvo poznajemo danas moralo se pojaviti nakon potopa. Kad je Bog pomiješao jezike u Babelu, ljudi su se raspršili “po svoj zemlji” te su nesumnjivo sa sobom ponijeli ideju da čovjek ima besmrtnu dušu (1. Mojs. 11:8, 9). Premda ne znamo kada se to lažno učenje pojavilo, možemo biti sigurni da je iza njega stajao “otac laži”, Sotona Đavo, i da mu je bilo drago što se ono toliko proširilo (Ivan 8:44).