Ne, ni u Bibliji ni u povijesnim zapisima ne nalazimo dokaze da se takvo što ikad činilo.

Način na koji je taj redak preveden u mnogim Biblijama naveo je neke na zaključak da su se u Pavlovo vrijeme ljudi krštavali umjesto onih koji su umrli. Naprimjer, u prijevodu Stvarnost/Kršćanska sadašnjost taj redak glasi: “Ako uopće mrtvi ne uskršavaju, čemu se ljudi i krštavaju mjesto njih?” A prijevod Duda-Fućak kaže: “Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, što se krste za njih?”

No zapazi što o tome kažu dva bibličara. Prema mišljenju dr. Gregoryja Lockwooda, ideja da se ljude krštavalo umjesto onih koji su već umrli “nema nikakvo povijesno ni biblijsko uporište”. Slično tome profesor Gordon Fee napisao je: “Ne postoji nikakav povijesni ni biblijski izvještaj koji govori o takvom krštenju. Ono se u Novom zavjetu uopće ne spominje.” Dodao je i kako “nema dokaza da se tako nešto prakticiralo među kršćanima u 1. stoljeću, a niti u bilo kojoj crkvi koja je osnovana u prvih nekoliko stoljeća nakon smrti apostola”.

Biblija kaže da je Isus svojim sljedbenicima rekao: “Činite učenike od ljudi iz svih naroda. Krstite ih (...) i učite ih da se drže svega što sam vam zapovjedio” (Mat. 28:19, 20). Da bi netko mogao postati kršteni učenik, trebao je dobro upoznati Jehovu i njegovog Sina, vjerovati u njih i biti im poslušan. Mrtav čovjek koji je bio u grobu nije mogao to učiniti, a niti je bilo koji živi kršćanin mogao to učiniti za njega ili umjesto njega (Prop. 9:5, 10; Ivan 4:1; 1. Kor. 1:14–16).

Što onda znače Pavlove riječi?

Neki Korinćani govorili su da nema uskrsnuća mrtvih (1. Kor. 15:12). Pavao je pobio to njihovo gledište. On je rekao: “Svaki dan suočavam se sa smrću.” No unatoč tome što se suočavao s raznim opasnostima, bio je uvjeren da će nakon smrti uskrsnuti i otići na nebo, baš kao i Isus (1. Kor. 15:30–32, 42–44).

Korinćani su trebali razumjeti da će se kao pomazani kršćani svakodnevno suočavati s kušnjama, da će na koncu umrijeti i uskrsnuti. Trebali su znati da to što su “kršteni u Krista Isusa” znači i da su “kršteni u njegovu smrt” (Rim. 6:3). Svojim simboličnim krštenjem oni su stupili na životni put koji je trebao završiti njihovom smrću i uskrsenjem na nebo.

Oko tri godine nakon što se Isus krstio u vodi, rekao je dvojici svojih apostola: “Zaista ćete [se] krstiti (...) krštenjem kojim se ja krstim” (Mar. 10:38, 39). Isus tu nije govorio o krštenju u vodi, nego o krštenju u smrt. Htio je reći da će ga njegova odanost Bogu na koncu dovesti do smrti. Pavao je napisao da će pomazanici “trpjeti zajedno s Kristom” kako bi “zajedno s njim bili i proslavljeni” (Rim. 8:16, 17; 2. Kor. 4:17). To znači da su i oni trebali umrijeti da bi mogli uskrsnuti u nebeski život.

Prema tome, točan prijevod Pavlove izjave glasi: “Ako mrtvi ne uskrsavaju, čemu se onda mogu nadati oni koji se krste da budu mrtvi? Ako nema uskrsnuća, zašto se onda krste da budu mrtvi?”