Rođen sam 1927. u jednom gradiću blizu Chicaga, u američkoj saveznoj državi Illinoisu. Moji su roditelji imali petero djece – Jethu, Dona, mene, Karla i Joy. Svi smo čvrsto odlučili da ćemo cijelim srcem služiti Jehovi. Jetha je 1943. pohađala drugi razred škole Gilead. Don je počeo služiti u Betelu u Brooklynu 1944., Karl 1947., a Joy 1951. Njihov dobar primjer, kao i dobar primjer mojih roditelja, duboko je utjecao na mene.

Moji su roditelji čitali Bibliju i voljeli su Boga i tu su ljubav usadili i u nas djecu. No otac se razočarao u crkve nakon što je za vrijeme Prvog svjetskog rata kao vojnik bio poslan u Europu. Majka je bila jako zahvalna Bogu što se otac živ vratio iz rata. Zato je jednom prilikom rekla: “Karl, idemo u crkvu, kao što smo to i prije činili!” Otac joj je odgovorio: “Otpratit ću te do crkve, ali ja ne idem unutra.” Ona ga je zatim upitala: “Zašto ne?” On joj je odvratio: “Za vrijeme rata svećenici zaraćenih strana blagoslivljali su vojnike i njihovo oružje, a ti su svećenici pripadali istoj religiji. Zar je Bog podupirao obje strane?”

Nakon nekog vremena, kad je majka jednom prilikom bila u crkvi, dvojica Jehovinih svjedoka došla su na naša vrata. Ponudili su ocu knjigu za proučavanje Biblije s naslovom Svjetlo, koja je imala dva sveska i govorila je o knjizi Otkrivenje. Ocu se svidjelo ono što je čuo, pa je uzeo te knjige. Čim ih je majka ugledala, počela ih je čitati. Onda je jednog dana u lokalnim novinama zapazila kratki članak u kojem se sve zainteresirane pozivalo da proučavaju Bibliju pomoću knjige Svjetlo. Majka je odlučila odazvati se na taj poziv. Kad je došla na navedenu adresu, vrata joj je otvorila jedna starija žena. Majka joj je pokazala jednu od te dvije knjige i upitala: “Jesam li na pravom mjestu?” Žena joj je odgovorila: “Jesi, zlato, uđi!” Sljedeći put majka je sa sobom povela i nas djecu, a nakon toga išli smo tamo svaki tjedan.

Na jednom sastanku voditelj me zamolio da pročitam Psalam 144:15, u kojem piše da su oni koji služe Jehovi sretni. Taj me se redak  duboko dojmio, kao i još druga dva retka – 1. Timoteju 1:11, u kojem piše da je Jehova sretan Bog, i Efežanima 5:1, koji nas potiče da se ugledamo na Boga. Shvatio sam da bi mi služenje mom Stvoritelju trebalo pričinjavati radost i da mu trebam pokazivati zahvalnost za to što mu mogu služiti. Mogu reći da sam se time uvijek vodio u životu.

Najbliža skupština nalazila se u Chicagu, koji je od nas bio udaljen 32 kilometra. Međutim, mi smo dolazili na sastanke i ja sam sve bolje poznavao Bibliju. Sjećam se da je jednom prilikom voditelj prozvao Jethu da komentira. Dok sam je slušao, pomislio sam: “I ja to znam. Mogao sam dići ruku i komentirati.” Tako sam se počeo pripremati i davati komentare. A što je najvažnije, duhovno sam napredovao, isto kao i moja braća i sestre. Krstio sam se 1941.

U posebnom sjećanju mi je ostao kongres koji se 1942. održao u Clevelandu, u Ohiju. Njega su putem telefona pratila i braća na preko 50 lokacija diljem SAD-a. Moja obitelj spavala je u šatorima u obližnjem kampu koji su naša braća zakupila. U to vrijeme bjesnio je Drugi svjetski rat i Jehovine svjedoke sve se više progonilo. Navečer sam vidio kako se grupa braće parkira tako da im je stražnji dio automobila bio okrenut prema kampu, a prednji prema van. Dogovorili su se da će u svakom automobilu jedna osoba čuvati stražu cijelu noć. Na bilo kakav znak opasnosti braća su trebala upaliti farove kako bi zaslijepili napadače i početi trubiti. Drugi bi tada mogli priskočiti u pomoć. Pomislio sam: “Jehovin narod je stvarno spreman za sve situacije.” Osjećao sam se sigurno, pa sam čvrsto spavao, a za vrijeme cijelog kongresa nije bilo nikakvih problema.

Godinama kasnije, kad sam razmišljao o tom kongresu, shvatio sam da moja majka nije bila nimalo uplašena niti zabrinuta. Imala je potpuno povjerenje u Jehovu i njegovu organizaciju. Nikad neću zaboraviti njen izvrstan primjer.

Kratko prije tog kongresa majka je postala stalni pionir. Zato je posebnu pažnju obratila govorima o punovremenoj službi. Kad smo se vraćali kući, rekla je: “Voljela bih nastaviti s pionirskom službom, ali ne mogu biti pionir i istovremeno se dobro brinuti o našem kućanstvu.” Onda nas je upitala bismo li joj mi mogli pomoći. Svi smo se složili, pa je svakoga od nas zadužila da prije doručka počisti jednu ili dvije prostorije u kući. Nakon što bismo mi otišli u školu, ona bi provjerila je li sve čisto i zatim bi otišla u službu. Moja majka je imala pune ruke posla, ali nikad nije zanemarivala nas djecu. Kad bismo došli na ručak ili se vratili kući nakon škole, ona nas je uvijek čekala. Ponekad bismo nakon škole išli s njom u službu, a to nam je pomoglo da shvatimo što znači biti pionir.

Postao sam pionir kad sam imao 16 godina. Iako moj otac tad još nije bio Jehovin svjedok, zanimalo ga je kako mi ide u službi propovijedanja. Jedne večeri rekao sam mu  da se jako trudim, ali da još uvijek nisam pronašao nikoga tko bi htio proučavati Bibliju. Zastao sam na trenutak, a onda ga upitao: “Bi li ti htio proučavati sa mnom?” Malo je razmislio, a onda je rekao: “Ne vidim nijedan razlog zašto ne bih.” I tako je prva osoba s kojom sam proučavao Bibliju bio moj otac. Za mene je to bilo nešto stvarno posebno.

Proučavali smo knjigu “Istina će vas osloboditi”. S vremenom sam shvatio da mi otac pomaže da naučim kvalitetnije proučavati Bibliju i poučavati druge. Naprimjer, jedne večeri, nakon što smo pročitali jedan odlomak, rekao mi je: “Vidim što piše u knjizi. Ali kako znaš da je ono što tu piše istina?” Nisam znao što bih mu rekao, pa sam odvratio: “Ne mogu to sad dokazati, ali sljedeći put odgovorit ću ti na tvoje pitanje.” I održao sam svoju riječ – pronašao sam retke koji su podupirali ono što je pisalo u knjizi. Otada pa nadalje bolje sam se pripremao za naš tečaj jer sam naučio kako istraživati. To je pomoglo i meni i ocu da duhovno napredujemo. On je primjenjivao ono što je učio i krstio se 1952.

Odselio sam se od kuće kad sam imao 17 godina. Jetha a je postala misionarka, a Don je otišao u Betel. Oboje su jako voljeli svoja zaduženja i njihovo je oduševljenje bilo zarazno. Zato sam predao molbu i za Betel i za školu Gilead, a onda sam prepustio stvari u Jehovine ruke. Kako je to završilo? Godine 1946. bio sam pozvan u Betel.

U Betelu sam tijekom godina radio razne poslove, pa sam naučio mnogo novih stvari. Naprimjer, tijekom svoje 75-godišnje betelske službe radio sam u tiskari i u računovodstvu. Osim toga, naučio sam puno toga o uvozu i izvozu. Ali više od svega uživam u duhovnim poukama, koje u Betelu stalno dobivamo putem jutarnje pouke i biblijskih predavanja.

Puno sam naučio i od svog mlađeg brata, Karla, koji je došao u Betel 1947. On je temeljito proučavao Bibliju i znao je kako to znanje prenijeti drugima. Jednom sam ga tražio da mi pomogne oko govora koji sam trebao održati. Objasnio sam mu da sam skupio puno materijala, ali da ne znam kako sve to uklopiti u govor. Karl mi je nato postavio samo jedno pitanje: “Joel, koja je tema tvog govora?” Odmah sam shvatio što mi želi reći. Trebao sam iskoristiti samo ono što je bilo bitno za temu govora, a sve ostalo izostaviti. Nikad nisam zaboravio tu pouku.

Da bi netko bio sretan u Betelu, treba davati sve od sebe u službi propovijedanja. Tako može doživjeti brojna ohrabrujuća iskustva. Živo se sjećam kako sam jednom prilikom  svjedočio u njujorškoj četvrti Bronxu. Jedan brat i ja smo kasno poslijepodne posjetili ženu koja je nekad čitala Stražarsku kulu i Probudite se! Započeli smo razgovor riječima: “Danas pričamo s ljudima o nekim ohrabrujućim mislima iz Biblije.” Odgovorila je: “Ako je riječ o Bibliji, slobodno uđite.” Pročitali smo i prokomentirali nekoliko redaka o Božjem kraljevstvu i novom svijetu. To je se očito jako dojmilo jer je sljedeći tjedan, u vrijeme kad smo trebali doći, pozvala k sebi i neke svoje prijatelje. Ona i njen muž kasnije su se krstili i vjerno služili Jehovi.

Imao sam želju stupiti u brak, ali tražio sam ženu nekih desetak godina. Što mi je pomoglo da pronađem onu pravu? Molio sam se Jehovi i razmišljao o tome kako bih volio da izgleda naš život nakon vjenčanja.

Nakon kongresa koji se 1953. održao na stadionu Yankee, upoznao sam sestru po imenu Mary Aniol. Ona i Jetha zajedno su pohađale drugi razred Gileada i Mary je bila Jethina suradnica u misionarskoj službi. Mary mi je oduševljeno pričala o svojoj misionarskoj službi na Karibima i o biblijskim tečajevima koje je vodila tijekom godina. Što smo se bolje upoznavali, to nam je bilo jasnije da imamo iste duhovne ciljeve. Sve smo se više zbližavali jedno s drugim i na kraju smo se u travnju 1955. vjenčali. U mnogočemu se pokazalo da je Mary pravi dar od Jehove i primjer na koji se mogu ugledati. Koji god da je zadatak dobila, ona je bila sretna. Mary je bila marljiva, bilo joj je iskreno stalo do drugih i Kraljevstvo joj je uvijek bilo na prvom mjestu (Mat. 6:33). Tri godine bili smo u pokrajinskoj službi, a 1958. pozvani smo u Betel kao par.

Puno sam naučio od Mary. Naprimjer, još na početku braka odlučili smo da ćemo čitati Bibliju zajedno. Svaki dan pročitali bismo otprilike 15 redaka. Nakon što bismo pročitali nekoliko redaka, prokomentirali bismo ih i razgovarali o tome kako ih možemo primijeniti u životu. Mary mi je često pričala o tome što je naučila u Gileadu i u svojoj misionarskoj službi. Ti su mi razgovori proširili vidike. Pomogli su mi da poboljšam svoje govore i da naučim kako hrabriti svoje duhovne sestre (Izr. 25:11).

Moja draga Mary je umrla 2013. Jedva čekam vidjeti je u novom svijetu! Dok to vrijeme ne dođe, ja ću i dalje učiti i uzdati se u Jehovu svim svojim srcem (Izr. 3:5, 6). Jako me tješi i raduje kad razmišljam o tome što će Jehovini sluge raditi u novom svijetu. Siguran sam da ćemo učiti puno novih stvari od našeg Velikog Učitelja, a i o njemu. Jehova me već naučio mnogo toga i pokazao mi nezasluženu dobrotu na razne načine. Ne mogu mu dovoljno zahvaliti za sve to!