SREDINOM 1930-ih moj otac i majka — James i Jessie Sinclair — doselili su se u njujoršku četvrt Bronx. Ondje su se upoznali s Williejem Sneddonom, koji je poput njih došao iz Škotske. Već nakon nekoliko minuta njih su troje počeli pričati o svojim obiteljima. Bilo je to par godina prije mog rođenja.

Majka je rekla Willieju da su se kratko prije početka Prvog svjetskog rata njen otac i stariji brat utopili kad je njihov ribarski brod naletio na minu u Sjevernom moru. Nato je Willie, koji je bio Jehovin svjedok, rekao: “Vaš je otac sad u paklu!” Tako je moja majka na prilično šokantan način prvi put čula za biblijsku istinu.

Williejeve riječi jako su uznemirile moju majku jer je znala da je njen otac bio dobar čovjek. A onda je Willie dodao: “Bi li vam bilo lakše kad bih vam rekao da je i Isus bio u paklu?” Majka se prisjetila da je u crkvi naučila molitvu u kojoj se kaže da je Isus sišao u pakao i treći dan uskrsnuo od mrtvih. “Ako je pakao vječni oganj u kojem zli trpe muke, zašto je Isus završio ondje?” pomislila je. Razmišljanje o tome probudilo je njeno zanimanje za istinu. Počela je dolaziti na sastanke skupštine u Bronxu i krstila se 1940.

U to vrijeme kršćanske se roditelje nije posebno poticalo da proučavaju Bibliju sa svojom djecom. Kad sam bio mali, otac me čuvao dok je majka vikendom išla na sastanke i u službu propovijedanja. Nakon nekoliko godina i nas dvojica počeli smo dolaziti na sastanke. Majka je bila vrlo revan propovjednik i vodila je nekoliko biblijskih tečajeva sa zainteresiranim osobama. Neko je vrijeme čak znala održavati tečaj s nekoliko interesenata istovremeno jer su živjeli u istom kvartu. Ja sam tijekom školskih praznika išao s njom u službu. Tako sam puno naučio o Bibliji i o tome kako druge poučavati o njoj.

Žao mi je što moram reći da nisam baš cijenio istinu dok sam bio mali. Nekako sam je olako shvaćao. No kad sam imao oko 12 godina, postao sam objavitelj te  sam otad redovito išao u službu propovijedanja. U dobi od 16 godina predao sam svoj život Jehovi. Krstio sam se 24. srpnja 1954. na kongresu u kanadskom gradu Torontu.

Neka braća u našoj skupštini služila su u Betelu ili su nekad bila betelski radnici. Oni su izvršili velik utjecaj na mene. Divio sam se tome kako odlično iznose govore i znaju vješto objasniti biblijske istine. U školi su me učitelji poticali da idem na fakultet, ali moj je cilj bila betelska služba. Zato sam na onom kongresu u Torontu predao molbu za betelsku službu. Ponovno sam je predao 1955. na kongresu koji se održao na stadionu Yankee, u New Yorku. Kratko nakon toga dobio sam poziv da 19. rujna te iste godine počnem služiti u bruklinskom Betelu. Tada sam imao 17 godina. Kad sam došao u Betel, drugog dana počeo sam raditi u knjigovežnici u Ulici Adams 117. Radio sam na stroju za sabiranje araka, koji je slagao knjižne slogove od 32 stranice kako bi oni zatim mogli biti strojno uvezani.

Otprilike mjesec dana kasnije bio sam prebačen u Odjel za časopise zato što sam znao tipkati. U to se vrijeme adrese novih pretplatnika na Stražarsku kulu i Probudite se! tipkalo na matrice (metalne pločice). Nekoliko mjeseci kasnije bio sam premješten u Odjel za otpremu literature. Klaus Jensen, nadglednik tog odjela, zamolio me da pomažem vozaču koji je kamionom prevozio literaturu u luku, odakle se ona otpremala u razne zemlje diljem svijeta. Isto tako, trebalo je nositi na poštu vreće pune časopisa koje se slalo u skupštine diljem Sjedinjenih Država. Brat Jensen mislio je da bi mi dobro došlo malo fizičke aktivnosti. Imao sam manje od 60 kilograma i bio  sam mršav kao čačkalica. Posao koji sam obavljao kad sam išao u luku i na poštu pomogao mi je da fizički ojačam. Brat Jensen očito je znao što je dobro za mene.

Odjel za časopise zaprimao je i obrađivao skupštinske narudžbe časopisa. Tako sam saznao na kojim se sve jezicima u Brooklynu tiskaju naši časopisi i potom šalju u druge dijelove svijeta. Za mnoge od njih nikad nisam ni čuo, ali bilo je lijepo znati da se deseci tisuća časopisa šalju u daleke krajeve. Tada nisam ni slutio da ću u narednim godinama imati priliku posjetiti mnoge od tih zemalja.

Godine 1961. počeo sam raditi u Odjelu računovodstva, koji je nadgledao Grant Suiter. Par godina kasnije Nathan Knorr, koji je u to vrijeme nadgledao naše djelovanje diljem svijeta, pozvao me u svoj ured. Rekao mi je da jedan od njegovih suradnika ide na jednomjesečni Tečaj za imenovanu braću i da će nakon toga biti premješten u Službeni odjel. Ja sam trebao preuzeti njegov posao i raditi s Donom Adamsom. Zanimljivo je da sam na kongresu 1955. baš Donu predao svoju molbu za Betel. U odjelu u koji sam bio poslan već su radili Robert Wallen i Charles Molohan. Nas četvorica radili smo zajedno više od 50 godina. Bilo je doista prekrasno surađivati s tom vjernom, duhovno zrelom braćom! (Psal. 133:1).

Godine 1970. dobio sam zadatak da kao zonski nadglednik, kako se tada to zaduženje zvalo, svaku godinu-dvije nekoliko tjedana provedem na putu i posjetim određeni broj podružnica Društva Watch Tower. Posjećivao sam betelske obitelji i misionare diljem svijeta, duhovno ih jačao i pregledavao dokumentaciju podružnica. Bio sam  jako sretan što mogu upoznati neke od prvih polaznika škole Gilead koji su još uvijek vjerno služili u zemljama u koje su bili poslani. Velika mi je čast i radost što sam u sklopu te službe posjetio više od 90 zemalja.

Svi članovi betelske obitelji u Brooklynu služili su u skupštinama na području New Yorka. Ja sam bio dodijeljen u jednu skupštinu u Bronxu. Prva skupština u toj četvrti povećala se, pa je bila podijeljena na dvije skupštine. Skupština u kojoj sam ja služio zvala se Upper Bronx.

Sredinom 1960-ih na područje moje skupštine doselila se jedna obitelj Jehovinih svjedoka iz Latvije koja je upoznala istinu u južnom Bronxu. Livija, najstarija kći u toj obitelji, postala je stalni pionir čim je završila srednju školu. Nekoliko mjeseci kasnije preselila se u Massachusetts kako bi služila na području na kojem je bilo potrebno više objavitelja. Nakon što je otišla, počeli smo se dopisivati. Ja sam nju izvještavao o novostima u skupštini, a ona je meni pisala o svojim lijepim iskustvima iz službe propovijedanja na području Bostona.

Nekoliko godina kasnije Livija je postala specijalni pionir. Željela je dati sve od sebe u službi Jehovi, pa je predala molbu za betelsku službu. Godine 1971. želja joj se ostvarila te je pozvana da dođe u Betel. Činilo mi se da bi to mogao biti znak od Jehove! Vjenčali smo se 27. listopada 1973. Bilo nam je jako drago što nam je govor za vjenčanje održao brat Knorr. U Mudrim izrekama 18:22 piše: “Tko je našao dobru ženu, našao je dobro i Jehova mu pokazuje naklonost.” Livija i ja jako smo sretni što nam je Jehova pokazao naklonost tako što nam je omogućio da već više od 40 godina služimo u Betelu. Nas dvoje i dalje služimo u jednoj skupštini koja djeluje u Bronxu.

Bio mi je užitak surađivati s bratom Knorrom. On je neumorno služio Jehovi i izuzetno je cijenio misionare iz cijelog svijeta. Mnogi od njih bili su prvi Jehovini svjedoci u zemljama u koje su bili poslani. Bio sam jako tužan kad je brat Knorr 1976. obolio od raka. Kad mu je već bilo toliko loše da nije mogao ustati iz kreveta, zamolio me da mu dođem čitati neke tekstove koje se pripremalo za tiskanje. Rekao mi je da pozovem i Fredericka Franza kako bi i on to mogao slušati. Kasnije sam saznao da je brat Knorr odvajao puno vremena kako bi bratu Franzu čitao takve tekstove zato što je on sve slabije vidio.

Brat Knorr umro je 1977. No onima koji su ga poznavali i voljeli utjehu je pružala spoznaja da je on do kraja svog zemaljskog života ostao vjeran Jehovi (Otkr. 2:10). Nakon njegove smrti naše propovjedničko djelo počeo je predvoditi brat Franz.

 U to sam vrijeme obavljao tajničke poslove za Miltona Henschela, koji je desetljećima surađivao s bratom Knorrom. Brat Henschel rekao mi je da ću ubuduće u Betelu prvenstveno biti zadužen da pomažem bratu Franzu na koji god način to bude potrebno. Između ostalog, redovito sam mu čitao tekstove koji su trebali ići na tiskanje. Brat Franz imao je odlično pamćenje i mogao se izvrsno koncentrirati na ono što sam mu čitao. Jako sam sretan što sam mu mogao pomagati sve dok u prosincu 1992. nije završio svoj zemaljski život.

U Betelu služim već 61 godinu i to mi je vrijeme naprosto proletjelo. S vremenom su mi umrli otac i majka. Oboje su vjerno služili Jehovi do kraja života i jako se veselim što ću ih ponovno vidjeti u puno ljepšem svijetu (Ivan 5:28, 29). Ništa što ovaj stari svijet nudi ne može se usporediti sa suradnjom s vjernom braćom i sestrama koji rade za dobrobit Božjeg naroda diljem svijeta. To je uistinu velika čast! Livija i ja možemo iskreno reći da je svih ovih godina koje smo proveli u punovremenoj službi “radost Jehovina [uvijek bila naša] utvrda” (Neh. 8:10).

Propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu ne ovisi niti o jednom čovjeku u Jehovinoj organizaciji. Što god da se dogodi, ono se nastavlja. Bila mi je radost i čast tijekom godina surađivati s mnogom nepokolebljivom i vjernom braćom i sestrama. Većina pomazanika s kojima sam radio više nisu na Zemlji. Jako mi je drago što sam imao priliku služiti Jehovi zajedno s tim vjernim, duhovno zrelim Božjim slugama.