Rodio sam se 1934. Moji su se roditelji iz Švicarske doselili u Timmins, rudarski gradić u Ontariju (Kanada). Otprilike 1939. majka je počela čitati Stražarsku kulu i ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Sa sobom je vodila mene i mojih šestero braće i sestara. Nije prošlo dugo i postala je Jehovin svjedok.

Otac nije bio nimalo oduševljen njenom odlukom, ali mama je jako voljela istinu i nije se dala pokolebati. Čvrsto se držala Jehove čak i kad je početkom 1940-ih djelovanje Jehovinih svjedoka u Kanadi zabranjeno. Osim toga, uvijek se lijepo ophodila s tatom i pokazivala mu poštovanje, iako je on znao biti grub prema njoj i vrijeđati je. Njezin izvrstan primjer pomogao je meni i mojoj braći i sestrama da i mi prihvatimo istinu. Srećom, tata se s vremenom smekšao i počeo se ljepše ponašati prema nama.

U ljeto 1950. u New Yorku sam bio na međunarodnom kongresu “Rast teokracije”. Imao sam priliku upoznati se s braćom i sestrama iz cijelog svijeta i slušati zanimljive intervjue s misionarima iz Gileada. To je u meni potaknulo snažnu želju da u još većoj mjeri služim Jehovi. Bio sam odlučniji nego ikad da započnem s punovremenom službom. Čim sam se vratio kući, predao sam molbu za stalnu pionirsku službu. No iz kanadske podružnice dobio sam odgovor da bih se najprije trebao krstiti. To sam i učinio 1. listopada 1950. Mjesec dana kasnije postao sam stalni pionir i dobio svoj prvi zadatak u gradiću Kapuskasingu, koji je bio poprilično udaljen od mjesta u kojem sam tada živio.

 U proljeće 1951. podružnica je potaknula objavitelje koji znaju francuski da razmisle o preseljenju u pokrajinu Quebec, u kojoj je službeni jezik francuski. Ondje je bila velika potreba za objaviteljima. Ja sam već od malih nogu govorio i francuski i engleski, pa sam se zato odazvao na poziv. I tako sam dodijeljen u gradić Rouyn. Ondje nikoga nisam poznavao. Dobio sam samo adresu jednog brata, kao što sam već ispričao. Ali na kraju je sve ispalo jako dobro. Marcel i ja postali smo dobri prijatelji. Iduće četiri godine bilo mi je stvarno prekrasno služiti u Quebecu, a u međuvremenu sam postao i specijalni pionir.

Dok sam bio u Quebecu, dobio sam poziv da pohađam 26. razred Gileada, biblijske škole sa sjedištem u South Lansingu (savezna država New York). Tome sam se jako obradovao. Promocija je bila 12. veljače 1956. Saznao sam da idem u zapadnu Afriku, na područje današnje Gane b. Ali prije toga morao sam se na “par tjedana” vratiti u Kanadu i pričekati da se riješi sva papirologija.

Na kraju sam sedam mjeseci proveo u Torontu čekajući dokumente. Cijelo to vrijeme živio sam u kući obitelji Cripps, koja me velikodušno i rado primila k sebi. Oni su imali kćer Sheilu i s vremenom smo se nas dvoje zaljubili. No baš kad sam se spremao da je zaprosim, stigla je moja viza. Sheila i ja molili smo se u vezi s tim i odlučili da ipak trebam prihvatiti svoj zadatak. Ali dogovorili smo se da ćemo se dopisivati i malo pričekati da vidimo kako će se stvari razvijati u budućnosti. Kao što se poslije pokazalo, bila je to dobra odluka, iako je nismo donijeli laka srca.

Nakon što sam mjesec dana putovao vlakom, teretnim brodom i avionom, stigao sam u Accru, glavni grad današnje Gane. Ondje sam dobio zadatak da služim kao oblasni nadglednik. Zbog toga sam putovao po  cijeloj Gani te susjednoj Obali Bjelokosti i Togolandu (današnjem Togu). Većinu sam vremena putovao sam, u džipu koji sam dobio na korištenje od podružnice. Uživao sam u tom zadatku od prvog do zadnjeg trena!

Vikendima sam držao govore na pokrajinskim sastancima. Budući da nismo imali kongresne dvorane, braća bi postavila privremenu konstrukciju od bambusovih motki prekrivenih palminim granama kako bi prisutni bili zaštićeni od užarenog sunca. Osim toga, u našim kantinama nije bilo hladnjaka, pa smo zato u blizini držali stoku, koju smo po potrebi klali kako bismo nahranili prisutne.

Na tim skupovima znalo je biti i smiješnih zgoda. Jednom je brat Herbert Jennings c, koji je također bio misionar, držao govor kad je jedan junac iznenada pobjegao iz ograđenog prostora i dotrčao između podija i publike. Vidjelo se da je uznemiren i smeten. Brat Herbert prekinuo je govor, a četvorica snažne braće uspjela su uhvatiti junca i odvesti ga u kantinu. Svi su oduševljeno klicali.

Preko tjedna sam u obližnjim selima prikazivao film Društvo novog svijeta u akciji. Razapeo bih platno između dva stupa ili dva drveta i na njemu prikazivao film. Ljudi su bili oduševljeni! Mnogima od njih to je bio prvi film koji su ikada vidjeli. Kad bi došla scena na kojoj je prikazano krštenje, prolomio bi se glasan pljesak. Taj film puno je pomogao ljudima da shvate da smo ujedinjeni i da smo prava međunarodna organizacija.

Nakon otprilike dvije godine u Africi, 1958. otišao sam na međunarodni kongres u New Yorku. Bio sam jako sretan što ponovno vidim Sheilu, koja je na kongres došla iz Quebeca, gdje je služila kao specijalni pionir. Dotad smo se dopisivali, a sad kad smo opet bili zajedno, zaprosio sam je i ona je pristala. Pisao sam bratu Knorru d i pitao ga može li Sheila pohađati Gilead i pridružiti mi se u Africi. On se složio s tim. I tako je Sheila napokon došla u Ganu. Vjenčali smo se u Accri 3. listopada 1959. Osjetili smo da nas je Jehova stvarno blagoslovio zato što nam je služba njemu bila na prvom mjestu u životu.

Godine 1961. dobili smo zadatak da služimo u Kamerunu. Braća su me zamolila da u toj zemlji pomognem osnovati novu podružnicu. Imao sam pune ruke posla. Kao novi sluga podružnice morao sam puno toga naučiti. A onda je 1965. Sheila ostala trudna. Moram priznati, bilo nam je teško vidjeti se u ulozi roditelja. Taman kad smo se počeli radovati novoj ulozi i planirati povratak u Kanadu, dogodilo nam se nešto strašno.

Sheila je imala spontani pobačaj. Liječnik nam je rekao da je naše nerođeno dijete bilo dječak. Iako je otada prošlo preko 50 godina, nikada to nismo zaboravili. Gubitak djeteta jako nas je pogodio. Ali unatoč tome ostali smo na svom zadatku, koji smo jako voljeli.

Naša braća u Kamerunu često su bila proganjana zbog svoje političke neutralnosti. Situacija je bila posebno napeta tijekom predsjedničkih izbora. Naši najgori strahovi ostvarili su se 13. svibnja 1970., kad je u zemlji zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka. Vlasti su zaplijenile našu lijepu novu podružnicu, u koju smo se uselili samo pet mjeseci ranije. U roku od tjedan dana svi misionari morali su napustiti zemlju, pa tako i Sheila i ja. Stvarno nam je bilo teško ostaviti braću i sestre. Jako smo ih zavoljeli i brinuli smo se što će biti s njima.

Idućih šest mjeseci služili smo u podružnici u Francuskoj. Ondje sam se nastavio brinuti za potrebe naše braće u Kamerunu koliko god sam to mogao. U prosincu te godine dobili smo zadatak da služimo u nigerijskoj podružnici, koja je preuzela brigu za djelo propovijedanja u Kamerunu. Braća i sestre u Nigeriji srdačno su nas dočekali. Ondje smo služili nekoliko godina i bilo nam je jako lijepo.

Godine 1973. morali smo donijeti vrlo tešku odluku. Sheilu su već neko vrijeme mučili ozbiljni zdravstveni problemi. Kad smo bili na kongresu u New Yorku, ona se u jednom trenutku slomila i rekla mi: “Ne mogu više! Stalno sam iscrpljena i bolesna.” Sheila je služila sa mnom u zapadnoj Africi skoro 15 godina. Bio sam jako ponosan što je sve te godine tako ustrajno služila Jehovi. Ali morali smo učiniti neke promjene. Nakon što smo razgovarali o našoj situaciji te se dugo i usrdno molili, zaključili smo da bi bilo najbolje da se vratimo u Kanadu kako bismo se mogli bolje brinuti za Sheilino zdravlje. Odluka da se vratimo kući i prekinemo s punovremenom službom bila je najteža i najbolnija odluka koju smo ikada morali donijeti.

Nakon što smo se vratili u Kanadu, zaposlio sam se kod jednog dugogodišnjeg prijatelja koji je imao autosalon u jednom gradiću sjeverno od Toronta. Unajmili smo stan, kupili polovni namještaj i uspjeli se preseliti a da ne ulazimo u dugove. Htjeli smo i dalje voditi jednostavan život, nadajući se da  ćemo jednog dana ponovno moći započeti s punovremenom službom. Na naše iznenađenje, to se dogodilo puno prije nego što smo uopće mogli zamisliti.

Subotom sam počeo pomagati na gradnji nove kongresne dvorane u Norvalu, u Ontariju. Nakon nekog vremena braća su me zamolila da služim kao nadglednik te kongresne dvorane. Budući da se Sheilino zdravlje popravljalo, zaključili smo da joj taj novi zadatak ne bi bio prevelik teret. Tako smo se u lipnju 1974. uselili u stan koji se nalazio u sklopu kongresne dvorane. Bili smo presretni što smo ponovno u punovremenoj službi!

Bilo nam je jako drago što je Sheilino zdravlje i dalje išlo nabolje. Nakon dvije godine bilo joj je toliko dobro da smo mogli prihvatiti poziv da započnemo s pokrajinskom službom. Služili smo u Manitobi, kanadskoj pokrajini koja je poznata po oštrim zimama. No grijala nas je ljubav tamošnje braće i sestara. Shvatili smo da zapravo nije važno gdje služimo Jehovi – važno je da mu ustrajno služimo, gdje god to bilo.

Nakon što smo nekoliko godina proveli u pokrajinskoj službi, 1978. pozvani smo da služimo u kanadskom Betelu. Nedugo nakon toga doživio sam otrežnjavajuće iskustvo iz kojeg sam izvukao važnu pouku. Dobio sam zadatak da na jednom posebnom sastanku u Montrealu održim govor od sat i pol na francuskom. Nažalost, nisam baš uspio zadržati pažnju prisutnih. Jedan brat iz Službenog odjela dao mi je savjet u vezi s tim. Iskreno, već sam tada trebao prepoznati ono što mi je sada skroz jasno, a to je da nisam baš najbolji govornik. Nisam dobro reagirao na taj savjet. Razgovor je otišao u krivom smjeru. Naljutio sam se na tog brata jer me nije pohvalio i jer sam mislio da je pretjerano sitničav. Previše sam se koncentrirao na osobu koja mi je dala savjet i način na koji je to učinila, a to je bila greška.

Par dana kasnije jedan član Odbora podružnice razgovarao je sa mnom o tome što se dogodilo. Priznao sam da nisam dobro reagirao na savjet i rekao sam da mi je žao. Nakon toga ispričao sam se bratu koji mi je dao savjet, a on je spremno prihvatio moju ispriku. Iz tog iskustva izvukao sam pouku o poniznosti koju nikad neću zaboraviti (Izr. 16:18). Puno puta molio sam se Jehovi u vezi s tim i čvrsto sam odlučio da nikad više neću negativno gledati na savjete.

U kanadskom Betelu služim već preko 40 godina, a od 1985. služim kao član Odbora podružnice. U veljači 2021. umrla je moja draga Sheila. Jako mi nedostaje. Osim toga, ni zdravlje me baš ne služi najbolje. Ali trudim se biti zaokupljen službom Jehovi i to me jako raduje, pa i ne primjećujem kako mi dani brzo prolaze (Prop. 5:20). Iako sam u životu imao dosta problema i izazova, ipak je bilo puno više sretnih trenutaka. Mogu reći da mi je život uistinu bio prekrasan jer mi je Jehova uvijek bio na prvom mjestu te sam imao priliku 70 godina provesti u punovremenoj službi. Molim se da Jehova i našoj mladoj braći i sestrama bude na prvom mjestu u životu. Uvjeren sam da će i oni imati sretan i ispunjen život koji je moguć samo kada revno služimo Jehovi.