Sljedeće godine u Betelu je bila dana obavijest da južnoafrička podružnica namjerava nabaviti novi rotacijski tiskarski stroj i da su potrebni dobrovoljci koji bi bili spremni raditi u njihovoj tiskari. Ja sam se prijavio i bio sam presretan kad sam čuo da sam izabran za taj zadatak. Osim mene bila su izabrana još tri brata iz kanadskog Betela. Bili su to Dennis Leech, Bill McLellan i Ken Nordin. Rekli su nam da računamo s tim da se nećemo tako brzo vratiti.

Nazvao sam svoju majku i rekao joj: “Mama, imam ti nešto važno reći. Selim se u Južnu Afriku!” Ona je bila žena od malo riječi, no imala je jaku vjeru i blizak odnos s Jehovom. Kad sam joj priopćio tu vijest, nije na to skoro ništa rekla, ali znao sam da imam njenu podršku. Ni ona ni otac nikad mi nisu prigovorili zbog odluke koju sam donio, iako su bili žalosni što odlazim tako daleko.

U bruklinskom Betelu nas četvorica tri smo mjeseca učili izrađivati tiskovne forme koje se koriste u knjigotisku. Zatim smo teretnim brodom otplovili za Cape Town, u Južnoafričkoj Republici. Ja sam tada upravo navršio 20 godina. Bila je večer kad smo se ukrcali na vlak i krenuli na dug put od Cape Towna do Johannesburga. Vlak se prvi put zaustavio u zoru u jednom malom gradiću u polupustinjskom području Karoou. Bilo je vruće i svud oko nas bilo je puno prašine. Nas četvorica promolili smo glave kroz prozor i u čudu se upitali: “Kamo smo mi to došli? U što smo se upustili?” Kad smo godinama kasnije ponovno došli u taj kraj, puno nam se više sviđao miran život u tamošnjim lijepim malim naseljima.

Ja sam nekoliko godina radio na linotipu, fascinantnom i vrlo složenom slagarskom stroju. Moj je posao bio slagati olovne retke za tiskanje časopisa Stražarska kula i Probudite se! Naša podružnica tiskala je časopise na mnogim afričkim jezicima, i to ne samo za Južnoafričku Republiku nego i za mnoge druge afričke zemlje. Taj novi rotacijski tiskarski stroj, zbog kojeg smo mi doputovali s drugog kraja svijeta, stalno je bio u punom pogonu.

Kasnije sam radio u uredu tiskare, koji je organizirao razne poslove vezane za prevođenje te za tiskanje i otpremu literature. Imao sam puno obaveza, ali bio sam sretan i zadovoljan svojim životom.

Godine 1968. oženio sam Lauru Bowen, koja je živjela nedaleko od Betela. Ona je služila kao pionir, a povremeno je radila i kao daktilografkinja za Prevoditeljski odjel. U ono vrijeme oni koji su stupili u brak nisu mogli ostati u Betelu, pa smo mi dobili zadatak da služimo kao specijalni pioniri. Ja sam bio pomalo zabrinut zbog te promjene. Prije toga deset sam godina služio u Betelu, gdje sam uvijek imao hranu i krov nad glavom. Zato sam se pitao kako ćemo živjeti od skromne novčane naknade kakvu dobivaju specijalni pioniri. Zajedno bismo svaki mjesec dobili 50 randa (što bi u današnjoj protuvrijednosti iznosilo oko 430 kuna) – i to samo ako bismo ostvarili propisani broj sati i ponovnih posjeta te podijelili dovoljno literature. Tim novcem koji smo dobivali od Zajednice trebali smo plaćati stanarinu, hranu i prijevoz te pokrivati troškove liječenja i razne druge osobne izdatke.

Laura i ja bili smo dodijeljeni jednoj maloj grupi objavitelja blizu grada Durbana, na obali Indijskog oceana. Ondje je živjelo mnogo Indijaca. Mnogi od njih bili su potomci najamnih radnika koji su krajem 19. stoljeća došli raditi na plantažama šećerne trske. Kasnije su ti Indijci počeli raditi razne druge poslove, no sačuvali su svoju tradicionalnu kulturu i kuhinju. Nama su se posebno svidjela njihova pikantna jela s curryjem. Osim toga, puno nam je značilo što oni govore engleski, pa smo mogli lako s njima komunicirati.

Specijalni pioniri trebali su svaki mjesec napraviti 150 sati službe, pa smo Laura i ja prvi dan planirali u službi provesti šest sati. Bilo je jako vruće i u zraku je bilo puno vlage. Budući da nismo imali ponovnih posjeta i biblijskih tečajeva, morali smo šest sati propovijedati od vrata do vrata. Nakon nekog vremena ja sam pogledao na sat – prošlo je tek 40 minuta! Pitao sam se hoćemo li uopće moći služiti kao specijalni pioniri.

No ubrzo smo se priviknuli na nove okolnosti i uspjeli se dobro organizirati. Svaki dan pripremili smo sendviče i ponijeli sa sobom termosicu s kavom ili juhom. Kad nam je trebao odmor, parkirali smo svoj Volkswagen pod krošnju nekog drveta. Ponekad bi se oko nas okupili prekrasni mali Indijci koji bi nas znatiželjno promatrali. U roku od nekoliko dana shvatili smo da nakon prva dva-tri sata službe ostatak dana vrlo brzo prođe.

Bio je pravi užitak prenositi biblijske istine ljudima koji su živjeli u tom području. Uvjerili smo se da su Indijci jako pristojni, dragi i gostoljubivi i da vole Boga. Mnogi hinduisti kojima smo propovijedali prihvatili su dobru vijest. Voljeli su učiti o Jehovi, Isusu, Bibliji, novom svijetu u kojem će vladati mir i nadi za umrle. Nakon godinu dana imali smo već 20 biblijskih tečajeva. Svaki dan ručali smo kod jedne od obitelji s kojima smo proučavali. Bili smo jako sretni.

No ubrzo smo dobili novi zadatak – pokrajinsku službu. Naša pokrajina protezala se duž obale prekrasnog Indijskog oceana. Svaki tjedan posjetili smo neku drugu skupštinu kako bismo surađivali s objaviteljima u službi i ohrabrili ih. Braća bi nas uvijek gostoljubivo primila u svoj dom i prihvatila nas kao dio svoje obitelji. Voljeli smo provoditi vrijeme s njima te njihovom djecom i kućnim ljubimcima. I tako su prošle dvije divne godine. A onda su nas sasvim neočekivano nazvala braća iz podružnice. Rekli su nam: “Razmišljamo o tome da vas pozovemo natrag u Betel.” Ja sam nato odgovorio: “Samo da vam kažem, mi smo jako sretni ovdje.” Ali, naravno, bili smo spremni otići kamo god da nas Zajednica pošalje.

Ja sam u Betelu radio u Službenom odjelu, gdje sam imao priliku surađivati s mnogom zrelom i iskusnom braćom. U to vrijeme svaka bi skupština nakon posjeta pokrajinskog nadglednika dobila od Službenog odjela pismo napisano na temelju njegovog izvještaja. Svrha tog pisma bila je pružiti skupštini ohrabrenje i dati joj potrebne savjete. To je podrazumijevalo puno posla za naše tajnike, koji su prevodili izvještaje pokrajinskih nadglednika sa xhose, zulua i drugih jezika na engleski, a potom pisma Službenog odjela s engleskog na afričke jezike. Jako sam  cijenio trud tih marljivih prevoditelja. Oni su mi ujedno pomogli da bolje razumijem teškoće s kojima su se suočavala naša braća i sestre crne rase.

U to vrijeme vlasti u Južnoafričkoj Republici provodile su politiku aparthejda. Pripadnici određenih rasnih i etničkih skupina smjeli su živjeti samo na područjima koja su im bila dodijeljena, tako da nije bilo puno društvenih kontakata među ljudima različitih rasa. Naša braća crne rase govorila su svojim jezicima, propovijedala na svojim jezicima i pohađala skupštinske sastanke koji su se održavali na tim jezicima.

Prije nisam znao mnogo Afrikanaca crne rase jer sam uvijek služio u skupštinama koje su djelovale na engleskom jeziku. No sada sam imao priliku bolje upoznati te ljude te njihovu kulturu i običaje. Saznao sam i s kojim se problemima suočavaju naša braća zbog tradicija i vjerovanja ljudi među kojima žive. Bili su stvarno jako hrabri. Odbacili su nebiblijske tradicije i nisu htjeli sudjelovati u spiritističkim obredima iako su znali da će zbog toga na sebe navući bijes i osudu svoje obitelji i cijelog sela. U seoskim područjima vladalo je veliko siromaštvo. Mnogi su ljudi bili slabo obrazovani, ali cijenili su Bibliju.

Više puta bio sam uključen u sudske sporove u vezi s neutralnošću i slobodom vjeroispovijedi. Neka djeca Jehovinih svjedoka bila su izbačena iz škole zato što nisu htjela sudjelovati u molitvi i pjevanju crkvenih pjesama. Njihova hrabrost i odanost Jehovi ojačale su mi vjeru.

U maloj afričkoj državi Svaziju (danas Esvatini) braća su se suočila s jednim drugačijim problemom. Kad je umro kralj Sobhuza II., od svih građana očekivalo se da sudjeluju u određenim obredima žalovanja. Muškarci su morali obrijati glave, a žene su se morale ošišati na kratko. Mnoga braća i sestre imali su velikih problema jer nisu htjeli sudjelovati u tim običajima koji su povezani sa štovanjem predaka. Njihova vjernost Jehovi jako nas je dirnula. Od naše afričke braće puno smo naučili o strpljivosti, vjernosti i odanosti Bogu i njihov nam je primjer ojačao vjeru.

Godine 1981. vratio sam se u tiskaru. Trebao sam sudjelovati u kompjuterizaciji procesa tiskanja.  To mi je bilo jako uzbudljivo. U tiskarskoj djelatnosti događale su se velike promjene. Predstavnik jedne lokalne firme dao je podružnici da bez ikakve obaveze isproba jedan njihov fotoslagaći uređaj. To je dovelo do toga da smo devet naših linotipa zamijenili s pet tih novih uređaja. Isto tako, nabavili smo novi rotacijski stroj za ofsetni tisak. Sve nam je to omogućilo da tiskamo više literature nego ikad prije.

Kompjuterizacija je dovela do razvoja MEPS-a, višejezičnog elektroničkog sustava za grafičku obradu teksta. Tehnika je stvarno jako napredovala od vremena kad smo nas četvorica iz kanadskog Betela došli u Južnoafričku Republiku i kad smo u tiskari radili sa sporim linotipima i nezgrapnim tiskovnim formama (Iza. 60:17). U međuvremenu smo se svi mi oženili dobrim, duhovno zrelim sestrama koje su služile kao pionirke. Bill i ja još uvijek smo služili u Betelu, a Ken i Dennis dobili su djecu te su sa svojim obiteljima živjeli blizu Betela.

U podružnici je bilo sve više posla. Biblijska literatura prevodila se na sve više jezika, a povećao se i broj jezika na kojima se tiskala naša literatura, i to ne samo za potrebe naše zemlje nego i za druge podružnice. Zato nam je bio potreban veći Betel. Braća su sagradila novi betelski kompleks u jednom prekrasnom području zapadno od Johannesburga. Betel je svečano otvoren 1987. Organizacija je grabila naprijed krupnim koracima. Bilo mi je divno sudjelovati u tome, a i godinama služiti kao član odbora južnoafričke podružnice.

Jako smo se iznenadili kad sam 2001. bio imenovan za člana novoosnovanog Odbora podružnice u Sjedinjenim Državama. Iako nam je bilo žao napustiti posao i prijatelje u Južnoj Africi, veselili smo se tome što ćemo započeti novi život kao članovi američke betelske obitelji.

Međutim, brinulo nas je to što ćemo biti daleko od Laurine majke, koja je već bila u poodmaklim godinama. Znali smo da nakon preseljenja u New York nećemo moći puno učiniti za nju. No Laurine tri sestre rekle su da će se brinuti za njezine fizičke potrebe, pomagati joj u financijskom pogledu i biti uz nju kako se ne bi osjećala usamljeno. Rekle su nam: “Mi ne možemo biti u punovremenoj službi, no ako se brinemo za mamu, pomoći ćemo vama da nastavite sa svojom službom.” Jako smo im zahvalni zbog toga.

Slično tome moj brat i šogorica, koji su živjeli u Torontu, brinuli su se za moju majku, koja je bila udovica. Ona je živjela s njima već više od 20 godina. Umrla je kratko nakon što smo se mi preselili u New York. Jako smo zahvalni mom bratu i šogorici što su se s ljubavlju brinuli za nju sve do njene smrti. Divno je imati tako požrtvovne članove obitelji koji su spremni učiniti promjene u svom životu kako bi se brinuli o ostarjelim roditeljima, što ponekad može biti pravi izazov.

Kad smo došli u Sjedinjene Države, prvih nekoliko godina radio sam u tiskari te sam imao prilike vidjeti da je čitav proces proizvodnje literature još više osuvremenjen i pojednostavljen. Nakon toga bio sam premješten u Odjel nabave. Sretan sam što već 20 godina služim u ovoj velikoj podružnici, u kojoj danas radi oko 5000 betelskih radnika i oko 2000 vanjskih suradnika.

Prije 60 godina nisam ni sanjao da će mi život donijeti takve divne blagoslove. Laura mi je svih ovih godina pružala svesrdnu podršku. Zajedno smo doživjeli mnoga lijepa iskustva. Jako smo zahvalni što smo mogli obavljati razne teokratske zadatke i surađivati s mnogom divnom braćom. Bilo je lijepo i posjetiti mnoge podružnice diljem svijeta, u kojima smo upoznali puno drage braće i sestara. Danas imam preko 80 godina i ne radim više jednako mnogo kao prije jer sada ima mnogo sposobne mlađe braće koja mogu preuzeti razne zadatke.

Psalmist je napisao: “Sretan je narod kojem je Bog Jehova” (Psal. 33:12). To je prava istina! Jako sam zahvalan što mogu služiti Jehovi zajedno s njegovim sretnim narodom.