Moj tata bio je pastor u kanadskoj Ujedinjenoj crkvi, pa je svake nedjelje moju sestru i mene slao na vjeronauk, a u 11 sati išli bismo s njim na bogoslužje. S druge strane, mama bi nas poslijepodne vodila u dvoranu Jehovinih svjedoka. Zato nam nije bilo teško vidjeti veliku razliku između te dvije religije.

Majka je o istini razgovarala sa svojim dugogodišnjim prijateljima Bobom i Marion Hutcheson, pa su i oni postali Jehovini svjedoci. Godine 1958. Bob i Marion poveli su mene zajedno sa svoja tri sina na međunarodni kongres “Božanska volja”, koji se održavao u New Yorku. Kongres je trajao osam dana. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko su truda morali uložiti da bi još i mene poveli na takav put, ali upravo je taj kongres jedna od najljepših uspomena u mom životu.

Dok sam bio tinejdžer, živjeli smo na farmi i jako sam volio voditi brigu o životinjama. Ozbiljno sam razmišljao o tome da postanem veterinar. Moja mama spomenula je to jednom starješini. On mi je na lijep način skrenuo pažnju na to da živimo u “posljednjim danima” i upitao me: “Što misliš, kako bi na tvoj odnos s Jehovom moglo utjecati to što bi nekoliko godina proveo na fakultetu?” (2. Tim. 3:1). Na kraju sam odlučio da ipak neću ići na fakultet.

Nakon srednje škole još uvijek nisam bio načisto s tim čime ću se u životu baviti. Iako sam svakog vikenda išao u službu propovijedanja, nisam uživao u službi i nisam mogao zamisliti sebe kao pionira. U tom su me periodu otac i stric, koji nisu bili Jehovini svjedoci, poticali da se zaposlim u jednoj velikoj osiguravajućoj kući u Torontu, što je bio posao s punim radnim vremenom. Budući da je moj stric  bio na visokoj poziciji u toj firmi, prihvatio sam posao.

Dok sam bio u Torontu, često sam radio prekovremeno i puno sam vremena provodio s ljudima koji nisu Jehovini svjedoci. Zbog toga nisam redovito išao na sastanke i u službu propovijedanja. U početku sam živio sa svojim djedom, koji nije bio u istini, ali nakon njegove smrti morao sam potražiti drugi smještaj.

Bob i Marion Hutcheson, koji su me 1958. poveli na kongres, bili su mi poput roditelja. Oni su me pozvali da živim kod njih i pomagali su mi da duhovno napredujem. Krstio sam se 1960. zajedno s njihovim sinom Johnom. On je postao pionir te je i mene poticao da više propovijedam. Braća u skupštini primijetila su moj duhovni napredak, pa sam s vremenom bio imenovan za voditelja Teokratske škole propovijedanja a.

Godine 1966. vjenčao sam se s Randi Berge, revnom pionirkom koja je jako željela služiti ondje gdje je veća potreba za objaviteljima. Naš pokrajinski nadglednik pokazao je iskreno zanimanje za nas i potaknuo nas da pomažemo skupštini u gradu Orilliji, u Ontariju. I tako smo se spakirali i krenuli.

Čim smo stigli u Orilliju, pridružio sam se Randi u stalnoj pionirskoj službi. Njeno oduševljenje prešlo je na mene. A kad sam se svim srcem posvetio pionirskoj službi, počeo sam uživati u tome što mogu vješto koristiti Bibliju i gledati kako ljudi jasno shvaćaju istinu koju im prenosim. Jednom divnom bračnom paru iz Orillije pomogli smo da učini velike promjene u svom životu i da počne služiti Jehovi. Za nas je to bio predivan blagoslov.

Kad smo jednom posjetili Toronto, upoznao sam Arnolda MacNamaru, koji je bio jedan od odgovorne braće u Betelu. On nas je upitao bismo li željeli služiti kao specijalni pioniri.  Odmah sam mu rekao: “Naravno! Bilo gdje, samo ne u Quebecu!” S obzirom na to da su u Quebecu, u kojem je službeni jezik bio francuski, vladali nemiri, na mene su utjecali negativni stavovi o toj pokrajini koje su imali ljudi iz dijela Kanade u kojem se govori engleski jezik. Naime, u to vrijeme jedan politički pokret u Quebecu zagovarao je odcjepljenje od Kanade.

Brat Arnold odgovorio je: “U ovom trenutku podružnica šalje specijalne pionire jedino u Quebec.” Nakon toga odmah sam rekao da idemo. A i već sam otprije znao da bi Randi željela služiti ondje. Kasnije sam shvatio da je to bila jedna od najboljih odluka u našem životu.

Nakon što smo pet tjedana bili na tečaju francuskog, Randi i ja zajedno s još jednim parom otišli smo u Rimouski, koji se nalazi oko 540 kilometara sjeveroistočno od Montreala. Od francuskog smo znali samo ono najosnovnije i još smo puno trebali učiti. To je posebno postalo očito dok sam jednom na sastanku čitao obavijesti. Htio sam reći da će na predstojeći kongres doći mnogo delegata iz Austrije (Autriche), a zapravo sam rekao da će doći puno delegata nojeva (autruche).

U Rimouski su osim nas četvero došle i četiri revne neudane sestre te bračni par Huberdeaus sa svoje dvije kćeri. Obitelj Huberdeaus iznajmila je veliku kuću sa sedam soba. Mi smo je zvali “Bijela kuća” zato što je imala bijele stupove i fasadu. Svi mi koji smo živjeli u njoj, a obično nas je bilo između 12 i 14, zajedno smo plaćali najam. Kao specijalni pioniri Randi i ja propovijedali smo po cijele dane – ujutro, poslijepodne i uvečer. Zato smo bili jako zahvalni što smo uvijek imali nekoga tko bi s nama išao u službu, čak i za hladnih zimskih večeri.

Toliko smo se zbližili s tim revnim pionirima da su nam postali poput obitelji. Ponekad smo svi zajedno sjedili uz logorsku vatru ili smo imali “dan za piroge”, kad smo pravili valjuške s različitim punjenjima. Jedan brat znao je svirati, pa smo subotom navečer često pjevali i plesali.

U Rimouskiju je puno ljudi pokazivalo zanimanje za biblijsku istinu. U roku od pet godina nekoliko interesenata napredovalo je do krštenja. Skupština je brzo rasla, tako da je nakon nekog vremena imala otprilike 35 objavitelja. Bili smo jako sretni zbog toga.

Služba u Quebecu bila nam je izvrsna škola. Vidjeli smo kako nam Jehova pomaže kad je riječ o službi i kako se brine o našim materijalnim potrebama. Osim toga, zavoljeli smo ljude koji govore francuski, njihov jezik i njihovu kulturu, a to nam je pomoglo da zavolimo i druge kulture (2. Kor. 6:13).

A onda nas je sasvim neočekivano podružnica zamolila da se preselimo u gradić Tracadie, na istočnoj obali pokrajine New Brunswick. To nam nije baš dobro leglo jer smo kratko prije toga potpisali ugovor o najmu stana, a ja sam imao posao sa skraćenim radnim vremenom. Naime, u jednoj školi sam radio kao učitelj. Osim toga, neki naši interesenti tek su postali objavitelji. A povrh svega toga, bili smo usred gradnje nove dvorane.

Cijeli vikend molili smo se u vezi s tim i čak smo posjetili Tracadie, gradić koji je bio potpuno drugačiji od Rimouskija. No ipak smo se odlučili preseliti jer smo znali da Jehova želi  da ondje služimo. Iskušali smo Jehovu i vidjeli smo kako on uklanja sve prepreke koje su bile pred nama (Mal. 3:10). Kao i uvijek, Randina duhovna zrelost, požrtvovnost i smisao za humor pomogli su da lakše podnesemo tu promjenu.

Jedini starješina u našoj novoj skupštini bio je Robert Ross. On i njegova žena Linda služili su u Tracadieju kao pioniri te su odlučili ostati ondje i nakon što su dobili sinčića. Iako su oko djeteta imali puno posla, jako su ohrabrili Randi i mene. Puno nam je značila njihova gostoljubivost i revnost u službi.

Nakon što smo dvije godine služili kao pioniri u Tracadieju, opet smo dobili neočekivani poziv. Ovaj put trebali smo započeti s putujućom službom. Tako smo sedam godina služili u engleskim pokrajinama, a nakon toga bili smo poslani u jednu francusku pokrajinu u Quebecu. Naš oblasni nadglednik, brat Léonce Crépeault b, znao bi me pohvaliti za moje govore. No nakon toga uvijek bi me upitao: “Kako bi tvoji govori mogli biti još praktičniji?” To što se iskreno zanimao za mene pomoglo mi je da poboljšam svoju vještinu poučavanja i da moji govori postanu konkretniji i jednostavniji.

Nikad neću zaboraviti zadatak koji sam imao na međunarodnom kongresu “Pobjedonosna vjera”, koji je 1978. održan u Montrealu. Radio sam na pripremi hrane za delegate. Očekivali smo oko 80 000 ljudi, a služba za prehranu bila je iz temelja reorganizirana. Sve je bilo potpuno novo: oprema, jelovnik i način pripreme hrane. Imali smo oko 20 velikih hladnjača, koje su se ponekad znale pokvariti. Prije početka prvog dana kongresa, do ponoći čak nismo mogli niti ući na stadion i postaviti opremu jer se prije toga ondje održavala neka utakmica. A mi smo prije zore morali upaliti pećnice kako bismo stigli napraviti doručak. Svi smo bili umorni od posla, no ja sam puno naučio od volontera s kojima sam surađivao. Duboko su me se dojmili njihova marljivost, duhovna zrelost i smisao za humor. Zbližili smo se i ostali dobri prijatelji sve do danas. Bilo je divno prisustvovati tom povijesnom kongresu održanom u Quebecu, onoj istoj  pokrajini u kojoj su tijekom 1940-ih i 1950-ih naša braća doživljavala žestoki progon.

Na velikim kongresima koji su se održavali u Montrealu puno sam naučio od drugih nadglednika. Jedne godine David Splane, koji je sada član Vodećeg tijela, bio je nadglednik kongresnog ureda. Kad sam kasnije na jednom kongresu ja dobio taj zadatak, David je lijepo surađivao sa mnom i pružio mi podršku.

Nakon što smo Randi i ja proveli 36 godina u putujućoj službi, 2011. dobio sam zadatak da služim kao nastavnik na seminarima za starješine. U naredne dvije godine spavali smo u 75 različitih kreveta, ali svaka žrtva koju smo učinili itekako se isplatila. Na kraju svakog tjedna starješine su bili presretni i jako zahvalni jer su vidjeli kako se Vodeće tijelo s ljubavlju brine za njihovu duhovnost.

Kasnije sam bio nastavnik u Školi za objavitelje Kraljevstva. Polaznici su često bili jako umorni i pod stresom zbog vrlo zahtjevnog rasporeda. Naime, svaki dan na nastavi bi proveli sedam sati, a navečer su još tri sata učili i pripremali se za sljedeći dan. Osim toga, svaki tjedan imali su po četiri ili pet zadataka. Drugi nastavnik i ja objasnili smo im da to nikad ne bi mogli bez Jehovine pomoći. Nikad neću zaboraviti koliko su polaznici bili iznenađeni kad su vidjeli da su, oslanjajući se na Jehovu, uspjeli postići puno više nego što su mislili da je moguće.

To što je moja majka pokazivala iskreno zanimanje za druge pomoglo je njenim interesentima da duhovno napreduju, a čak je i tati pomoglo da se smekša i počne drugačije gledati na istinu. Tri dana nakon mamine smrti tata je, na naše veliko iznenađenje, došao u dvoranu na javno predavanje. Nakon toga je punih 26 godina išao na sastanke. Iako se nikad nije krstio, starješine su mi rekli da je svaki tjedan uvijek prvi dolazio na sastanke.

Mamin izvrstan primjer ostavio je snažan dojam na mene i moje tri sestre. Sve one sa svojim muževima vjerno služe Jehovi. Dvije moje sestre služe u Betelu – jedna u Portugalu, a druga u Haitiju.

Randi i ja sada služimo kao specijalni pioniri u Hamiltonu, u pokrajini Ontariju. Dok smo bili u putujućoj službi, rado smo išli s braćom na njihove ponovne posjete i biblijske tečajeve. A sad smo presretni kad vidimo kako naši interesenti duhovno napreduju. Osim toga, sprijateljili smo se s braćom i sestrama iz naše nove skupštine. Jako nas hrabri kad vidimo kako je Jehova uvijek uz njih – i u dobru i u zlu.

Jako cijenimo to što su mnoga braća i sestre pokazivala zanimanje za nas. A i mi smo se trudili pokazivati iskrenu brigu za druge i poticati ih da duhovno napreduju te služe Jehovi najbolje što mogu (2. Kor. 7:6, 7). Naprimjer, u jednoj obitelji majka, sin i kći bili su u punovremenoj službi. Upitao sam oca je li on ikad razmišljao o pionirskoj službi. Nato mi je rekao da on već podupire tri pionira. Zatim sam ga upitao: “Što misliš, možeš li se ti bolje od Jehove brinuti za njih?” Potaknuo sam ga da i on započne s pionirskom službom te da iskusi radost koju osjećaju članovi njegove obitelji. Šest mjeseci kasnije taj je brat postao pionir.

Randi i ja i dalje ćemo “budućem naraštaju” govoriti o Jehovinim “čudesnim djelima” i nadamo se da će i oni uživati u služenju Jehovi baš kao i mi (Psal. 71:17, 18).