Rodio sam se 1983. U početku sam bio zdravo dijete, ali kad sam imao deset godina, počeo sam po cijelom tijelu osjećati strašne bolove. Oko dvije godine kasnije jednog sam se jutra probudio i shvatio da se ne mogu pomaknuti. Koliko god da sam se trudio pomaknuti noge, jednostavno nisam mogao. Otada više nisam mogao hodati. Osim toga, zbog svoje bolesti prestao sam rasti. Danas sam još uvijek nizak poput djeteta.

Nekoliko mjeseci nakon što sam se razbolio, posjetile su nas dvije Jehovine svjedokinje. Kad bi netko došao u naš dom, ja bih se obično pokušao sakriti, ali toga dana razgovarao sam s tim ženama. Dok su mi govorile o raju, sjetio sam se onoga što sam čuo kad sam imao oko pet godina. U to vrijeme misionar po imenu Jethro, koji je živio u Surinamu, dolazio je jednom mjesečno u naše selo i proučavao Bibliju s mojim ocem. Jethro je bio jako obziran prema meni i zato mi je bio jako drag. Moj djed i baka išli su na sastanke Jehovinih svjedoka, koji su se održavali u našem selu, a ponekad bi poveli i mene. Zato kad me Florence, jedna od Jehovinih svjedokinja koje su nas posjetile, upitala želim li saznati više o Bibliji, rekao sam da želim.

Sljedeći put Florence je došla sa svojim mužem Justusom i počeli su sa mnom proučavati Bibliju. Kad su primijetili da ne znam čitati, pomogli su mi da to naučim. Nakon nekog vremena mogao sam samostalno čitati. Jednog dana rekli su mi da su dobili zadatak da propovijedaju u Surinamu. Nažalost, u Orealli nije bilo nikoga tko bi mogao sa mnom nastaviti biblijski tečaj. No sretan sam što me Jehova nije zaboravio.

Nedugo zatim u Oreallu je došao pionir koji se zvao Floyd. Upoznali smo se kad je propovijedao od kolibe do kolibe. Kad mi je počeo govoriti o proučavanju Biblije, nasmiješio sam se. “Zašto se smiješiš?” upitao me. Rekao sam mu da sam već proučio brošuru Što Bog zahtijeva od nas? i da sam počeo proučavati knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života *. Objasnio sam mu zašto je tečaj bio prekinut. Floyd je sa mnom proučio ostatak knjige Spoznaja, a onda je i on dobio zadatak da propovijeda negdje drugdje. I tako opet nisam imao nikoga tko bi me mogao poučavati o Bibliji.

 A onda su 2004. u Oreallu došli Granville i Joshua, dvojica specijalnih pionira. Propovijedali su od kolibe do kolibe i naišli na mene. Kad su me pitali želim li proučavati, nasmiješio sam se. Zamolio sam ih da sa mnom proučavaju knjigu Spoznaja, i to otpočetka. Želio sam vidjeti hoće li me oni učiti ono isto čemu su me poučavali Jehovini svjedoci s kojima sam nekad proučavao. Granville mi je rekao da se u selu održavaju sastanci. Iako skoro deset godina nisam izašao iz svog doma, želio sam doći na sastanak. Tako je Granville došao po mene, stavio me u kolica i gurao do dvorane.

Kasnije me Granville potaknuo da se uključim u Teokratsku školu propovijedanja. Rekao mi je: “Ti ne možeš hodati, ali možeš govoriti. Jednog dana održat ćeš javno predavanje. Siguran sam u to.” Njegove ohrabrujuće riječi ulile su mi samopouzdanje.

Počeo sam s Granvilleom ići u službu propovijedanja. No mnoge ceste u našem selu bile su pune rupa i izbočina, pa me nije mogao voziti u kolicima. Zato sam zamolio Granvillea da me vozi u tačkama. To je jako dobro funkcioniralo. Krstio sam se u travnju 2005. Ubrzo nakon toga braća su me poučila kako da vodim brigu o skupštinskoj literaturi i da se brinem za razglas u dvorani.

A onda se 2007. dogodilo nešto jako tužno. Moj je otac izgubio život u nesreći na rijeci. To je jako pogodilo našu obitelj. Granville se molio s nama i čitao nam ohrabrujuće biblijske retke. Dvije godine kasnije dogodila se još jedna tragedija – Granville je izgubio život kad mu je potonuo čamac.

Naša mala skupština bila je jako žalosna. Ostali smo bez ijednog starješine i imali smo samo jednog slugu pomoćnika. Jako me potresla Granvilleova smrt jer mi je bio dobar prijatelj. Uvijek je bio uz mene i brinuo se za moje duhovne i fizičke potrebe. Na prvom sastanku koji se održao nakon njegove smrti trebao sam čitati na Razmatranju Stražarske kule. Pročitao sam prva dva odlomka, a onda sam briznuo u plač i jednostavno se nisam mogao zaustaviti. Morao sam sići s podija.

Malo sam se oraspoložio kad su nam u pomoć došla braća iz jedne druge skupštine. Isto tako, podružnica nam je poslala specijalnog pionira po imenu Kojo. Na moju veliku radost, moja majka i moj mlađi brat počeli su proučavati te su se krstili. Ja sam u ožujku 2015. bio imenovan za slugu pomoćnika. Nakon nekog vremena održao sam svoje prvo javno predavanje. Tog dana smijao sam se i plakao kad sam razmišljao o onome što mi je Granville rekao godinama ranije: “Jednog dana održat ćeš javno predavanje. Siguran sam u to.”

Preko naše internetske televizije saznao sam za drugu braću i sestre koji su u sličnoj situaciji kao i ja. Iako su bolesni, oni još uvijek čine mnogo toga i sretni su. A i ja još uvijek mogu dosta toga učiniti. Želio sam dati Jehovi najbolje što mogu i zato sam započeo sa stalnom pionirskom službom. A onda sam u rujnu 2019. dobio neočekivanu vijest. Saznao sam da sam imenovan za starješinu u našoj skupštini u kojoj služi oko 40 objavitelja.

Zahvalan sam dragoj braći i sestrama koji su proučavali sa mnom i pomogli mi da počnem služiti Jehovi. A najviše sam zahvalan Jehovi, koji me nije zaboravio.