Prije nego vam otkrijem što se zatim dogodilo, ispričat ću vam kako sam uopće započeo s punovremenom službom.

Rodio sam se 1942. na predivnom karipskom otoku Curaçau. Moj otac bio je iz Surinama, ali se zbog posla preselio na Curaçao. Dvije godine prije nego što sam se ja rodio, moj je otac počeo služiti Jehovi. On je bio jedan od prvih Jehovinih svjedoka koji su se krstili na Curaçau. a Svaki je tjedan proučavao Bibliju s nama djecom, iako se nama nije uvijek dalo proučavati. Kad sam imao 14 godina, otac je odlučio da se preselimo u Surinam kako bi se on mogao brinuti za svoju ostarjelu majku.

U Surinamu sam se počeo družiti s mladima iz skupštine koji su revno služili Jehovi. Oni su bili nekoliko godina stariji od mene i služili su kao stalni pioniri. Kad bi pričali o iskustvima iz službe propovijedanja, lica bi im se ozarila od sreće. Nakon skupštinskih sastanaka moji prijatelji i ja znali smo razgovarati o raznim biblijskim temama. Ponekad smo vodili zanimljive razgovore vani, pod zvjezdanim nebom. Ti su mi prijatelji pomogli da shvatim što zapravo želim raditi u životu. Htio sam svim srcem služiti Jehovi. Zato sam se krstio u dobi od 16 godina. S 18 godina započeo sam sa stalnom pionirskom službom.

Kao pionir sam naučio mnoge važne pouke. One su mi jako koristile tijekom svih ovih godina koje sam proveo u punovremenoj službi. Naprimjer, jedna od prvih stvari koje sam naučio bilo je to koliko je važno poučavati druge. Kad sam započeo s pionirskom službom, misionar Willem van Seijl b  jako se trudio oko mene i pomagao mi je svojim dobrim savjetima. Od njega sam puno naučio o tome kako izvršavati teokratske zadatke. U to vrijeme nisam bio ni svjestan koliko toga još trebam naučiti. Iduće godine imenovan sam za specijalnog pionira. Nakon toga počeo sam pomagati malim grupama objavitelja koji su živjeli u nepristupačnim područjima duboko u surinamskoj kišnoj šumi. Bio sam jako zahvalan što su me braća prije toga osposobila za tu službu! Otad se i ja trudim postupati poput njih i odvajati vrijeme kako bih poučavao druge.

Kao drugo, naučio sam koliko je važno živjeti jednostavnim životom i biti dobro organiziran. Na početku svakog mjeseca brat s kojim sam bio u specijalnoj pionirskoj službi i ja napravili bismo plan da vidimo što nam je od hrane i drugih stvari potrebno za idućih nekoliko tjedana. Zatim bi jedan od nas dvojice krenuo na dug put do glavnog grada i kupio sve što nam je bilo potrebno. Morali smo pažljivo rasporediti zalihe hrane i mjesečnu novčanu pomoć koju smo dobivali od Zajednice kako bismo cijeli mjesec imali dovoljno svega. Ako bi nam nečega ponestalo dok smo bili u nepristupačnim područjima kišne šume, bilo je pitanje bi li nam itko od ljudi uopće mogao pomoći. To što sam u mladosti naučio živjeti jednostavnim životom i biti dobro organiziran, pomoglo mi je da cijelog života budem koncentriran na službu Jehovi.

Kao treće, naučio sam koliko je važno poučavati ljude na njihovom materinjem jeziku. U mladosti sam naučio nizozemski, engleski, papiamento i sranantongo – jezik kojim govore mnogi Surinamci. No dok sam propovijedao u zabačenim selima na području kišne šume, primijetio sam da ljudi bolje reagiraju na dobru vijest kad im se obraćamo na njihovom jeziku. Bilo mi je teško naučiti neke od tamošnjih jezika, naprimjer saramakanski, u kojem važnu ulogu igraju visoki i niski tonovi. No trud mi se itekako isplatio! Tijekom godina mogao sam poučavati o istini još mnogo više ljudi zato što sam razgovarao s njima na njihovom jeziku.

Naravno, nemali broj puta sam se i osramotio. Naprimjer, jednom sam interesenticu koja je govorila saramakanski htio pitati kako je, jer sam znao da je muče bolovi u trbuhu. No zapravo sam tu ženu pitao je li trudna! Ne trebam ni reći da je njoj zbog toga bilo vrlo neugodno. No unatoč takvim početničkim greškama uvijek sam se trudio pričati s ljudima na njihovom materinjem jeziku.

Godine 1970. imenovan sam za pokrajinskog nadglednika. Te godine posjetio sam mnoge grupe u udaljenim dijelovima kišne šume i održao im govor s dijapozitivima koji je imao naslov “Posjet glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka”. Da bismo došli do tih objavitelja, neka braća i ja plovili smo rijekama u dugačkom kanuu. U čamac bismo natovarili generator, spremnik s gorivom, petrolejske svjetiljke i projektor s dijapozitivima. Kad bismo došli do nekog zaseoka, iskrcali bismo svu opremu i odnijeli je do mjesta gdje se  održavao program. No u sjećanju mi je najviše ostalo to što su ljudi u tim zabačenim područjima jako voljeli slušati govor i gledati dijapozitive. Bio sam presretan što mogu pomagati drugima da uče o Jehovi i zemaljskom dijelu njegove organizacije. Blagoslovi koje sam dobio daleko su nadmašili sve žrtve koje sam činio u službi Jehovi.

Iako sam znao da u ovoj vrsti službe samaštvo ima svojih prednosti, ipak sam osjećao potrebu za tim da imam životnu suputnicu. Zato sam se počeo konkretno moliti da nađem ženu koja bi zajedno sa mnom radosno služila u ovoj vrlo zahtjevnoj vrsti punovremene službe i kojoj ne bi bilo teško pratiti me na putovanjima kroz kišnu šumu. Otprilike godinu dana kasnije započeo sam vezu s Ethel, jednom revnom i požrtvovnom specijalnom pionirkom. Njoj je od malih nogu uzor bio apostol Pavao, pa je htjela poput njega davati sve od sebe u službi Jehovi. Vjenčali smo se u rujnu 1971. i otad smo bili u pokrajinskoj službi kao bračni par.

Ethel je odrasla u skromnim uvjetima i zato se prilično lako prilagodila izazovima putujuće službe. Kad smo trebali ići u posjet skupštinama, ponijeli bismo sa sobom samo ono najnužnije. Okupali bismo se u rijeci, a u njoj bismo oprali i odjeću. Osim toga, naučili smo jesti sve što bi naši domaćini stavili pred nas – iguane, pirane ili bilo što drugo što bi ulovili u šumi ili u rijeci. Kad nismo imali tanjure, koristili smo listove banane. A kad nismo imali pribor za jelo, jeli smo prstima. Ethel i ja čvrsto smo uvjereni da su nas sve te žrtve koje smo zajedno činili u službi Jehovi još više povezale i zbližile i dodatno ojačale naš odnos s Jehovom. Doista možemo reći da je naš brak “trostruko uže” koje se ne kida lako (Prop. 4:12). Sva ta iskustva jako su nam draga i ne bismo ih mijenjali nizašto na svijetu!

 Kad smo se jednog dana vraćali iz posjeta objaviteljima koji su živjeli u kišnoj šumi, dogodilo nam se ono što sam opisao u uvodu. Naišli smo na brzace, pa je naš čamac završio pod vodom, ali ubrzo se vratio na površinu. Sva sreća da smo na sebi imali prsluke za spašavanje i da nismo ispali iz čamca! No čamac je bio pun vode. Zato smo ispraznili posude s hranom i upotrijebili ih da bismo iz čamca izbacili vodu.

Budući da smo svu hranu bacili u rijeku, nismo imali što jesti. Zato smo pokušavali uloviti nešto ribe dok smo i dalje plovili rijekom. Ali nikako nam nije išlo. A onda smo se pomolili Jehovi. Molili smo ga da nam da hranu za taj dan. Čim smo se pomolili, jedan brat bacio je udicu u rijeku i ulovio veliku ribu! Tako se te večeri nas petero do sita najelo.

Nakon što smo pet godina proveli u putujućoj službi, Ethel i ja dobili smo jedan neočekivani blagoslov – saznali smo da ćemo postati roditelji. Mene je ta vijest jako obradovala, iako sam se pitao kako će to utjecati na naš život. I Ethel i meni bilo je jako stalo do toga da, ako je ikako moguće, ostanemo u punovremenoj službi. Godine 1976. rodio nam se sin Ethniël, a dvije i pol godine kasnije dobili smo još jednog sina, Giovannija.

Budući da je u to vrijeme u Surinamu nedostajalo iskusne braće, podružnica mi je dozvolila da nastavim služiti kao pokrajinski nadglednik iako smo dobili djecu. Dok su naši sinovi bili mali, služio sam u pokrajinama koje su imale manje skupština. Tako sam dva tjedna mogao posjećivati skupštine kao putujući nadglednik, a ostatak mjeseca služio bih kao pionir u svojoj skupštini. Ethel i djeca išli bi sa mnom kad sam posjećivao skupštine u blizini našeg doma. No kad bih posjećivao skupštine u kišnoj šumi i služio na tamošnjim pokrajinskim sastancima, putovao bih sam.

Morao sam pažljivo planirati svoje obaveze da bih uspio napraviti sve što je trebalo. Vodio sam računa o tome da svaki tjedan imamo obiteljsko proučavanje. Kad sam bio u posjetu nekoj udaljenoj skupštini, Ethel je kod kuće sama proučavala s našim dečkima. No koliko god je to bilo moguće trudili smo se raditi nešto svi zajedno kao obitelj. Ethel i ja redovito smo organizirali neku razonodu ili rekreaciju s djecom – igrali bismo razne igre ili bismo naprosto otišli  negdje u prirodu. Ja sam često bio budan do kasno u noć jer sam se pripremao za svoje teokratske zadatke. A Ethel je znala ustati prije zore kako bi pripremila sve što treba da bismo mogli zajedno kao obitelj razmotriti dnevni citat i doručkovati prije nego što naši sinovi odu u školu. Stvarno mogu reći da je ona dobra i vrijedna žena, poput one iz Mudrih izreka 31:15. Jako sam zahvalan što imam tako požrtvovnu ženu. Ona mi je uvijek pomagala da ispunim sve odgovornosti koje mi je Jehova povjerio.

Kao roditelji davali smo sve od sebe da naša djeca zavole Jehovu i službu propovijedanja. Htjeli smo da se naši sinovi odluče za punovremenu službu, ali ne zato da udovolje nama, nego zato što to sami žele. Uvijek smo im govorili o tome koliko radosti donosi punovremena služba. Iako im nismo prešutjeli da takav način života nosi sa sobom i neke izazove, često smo isticali da nam je Jehova pomagao i da je blagoslivljao našu obitelj. Isto tako, trudili smo se da naši sinovi budu u društvu braće kojima je Jehova na prvom mjestu u životu.

Jehova se uvijek brinuo za sve potrebe naše obitelji. Naravno, i ja sam nastojao učiniti svoj dio. Dok sam kao samac bio u specijalnoj pionirskoj službi, naučio sam štedjeti novac za ono što je trebalo kupiti. No unatoč svem trudu ponekad nismo imali sve što nam je trebalo. Uvjeren sam da nam je u tim situacijama sam Jehova pomogao. Naprimjer, od 1986. do 1992. u Surinamu je trajao građanski rat. U tom razdoblju ponekad nam je bilo teško nabaviti čak i ono najosnovnije za život. No Jehova se uvijek brinuo za nas (Mat. 6:32).

Čitav naš život Jehova se brinuo za nas i pomagao nam da budemo sretni i zadovoljni. Veliki blagoslov su nam naši sinovi. Jako smo sretni što smo ih odgojili tako da služe Jehovi. Izuzetno nam je drago što su se u životu odlučili za punovremenu službu. Ethniël i Giovanni završili su biblijski obrazovni program koji se danas naziva Škola za objavitelje Kraljevstva, a sada sa svojim ženama služe u podružnici u Surinamu.

Ethel i ja sad smo već u poodmaklim godinama, ali još uvijek imamo pune ruke posla i služimo Jehovi kao specijalni pioniri. Ustvari, toliko smo zaposleni da ja još uvijek nisam našao vremena da naučim plivati. No kad se osvrnem na svoj život, zaista mogu reći da ni za čim ne žalim. To što sam se u mladosti odlučio za punovremenu službu najbolja je odluka koju sam ikad donio!