Potrebno je imati na umu više čimbenika. Kršćani moraju biti pošteni. Dužni su držati se zakona zemlje u kojoj žive ako se ti zakoni ne kose s Jehovinim zapovijedima (Mat. 22:21; Rim. 13:1, 2; Hebr. 13:18). Oni ujedno nastoje poštovati mjesne običaje, imati obzira prema tuđim osjećajima i postupati u skladu sa zapovijedi: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!” (Mat. 22:39; Rim. 12:17, 18; 1. Sol. 4:11, 12). Primjenjujući ta načela, kršćani će u različitim dijelovima svijeta na različite načine gledati na davanje novca i darova zaposlenicima u državnim ustanovama.

U mnogim dijelovima svijeta građani ne moraju ništa dati javnim službenicima kako bi dobili ono na što imaju pravo. Zaposlenici u javnim ustanovama plaću dobivaju od države te ne traže i ne očekuju nikakvu dodatnu naknadu za svoj posao. U mnogim je zemljama protuzakonito da državni službenici traže ili primaju bilo kakvu dodatnu naknadu za ono što rade, čak i ako je ono što bi napravili u opisu njihovog posla i u skladu sa zakonom. Takav dar smatrao bi se mitom, čak i ako ne bi utjecao na postupke javnog službenika. U takvim situacijama uopće nije upitno smije li kršćanin nekom zaposleniku u državnoj ustanovi dati novac ili dar. Takvo što naprosto nije primjereno.

Međutim, u dijelovima svijeta u kojima takvi zakoni ne postoje ili se ne provode strogo javni službenici nemaju takav stav prema svom poslu. U nekim zemljama državni službenici zloupotrebljavaju svoj položaj kako bi iznudili novac ili kakav dar od onih kojima bi trebali biti na usluzi i ne žele ništa napraviti dok nešto ne dobiju. U takvim sredinama matičari, djelatnici porezne uprave, službenici koji izdaju građevinske dozvole i drugi javni službenici zahtijevaju novac za svoje usluge. Ako ne dobiju novac, mogu građanima namjerno otežavati, pa čak i onemogućavati da dobiju ono na što imaju zakonsko pravo. U jednoj zemlji čak ni vatrogasci koji se odazovu na hitan poziv neće početi gasiti požar dok ne dobiju pozamašnu svotu novca!

 U sredinama u kojima mnogi javni službenici rade na takav način neki smatraju da je nemoguće ne davati im novac ili darove. U takvim situacijama kršćani bi na to mogli gledati kao na dodatnu naknadu koju trebaju platiti kako bi dobili uslugu na koju imaju pravo. No u sredinama u kojima je raširena korupcija kršćani moraju paziti kako ne bi izgubili iz vida što je s Božjeg gledišta prihvatljivo, a što neprihvatljivo. Jedno je dati novac kako bismo dobili ono na što po zakonu imamo pravo, a drugo je tražiti od službenika da u našu korist učini nešto nezakonito. U zemljama u kojima je korupcija raširena neki ljudi službenicima daju novac kako bi dobili uslugu na koju nemaju pravo ili policajcima i državnim inspektorima nude “dar” kako ne bi platili kaznu za neki prekršaj koji su počinili. Naravno, neispravno je i davati i primati takve “darove” jer bi to zapravo bilo davanje odnosno primanje mita. Time bi se izvrtala pravda (2. Mojs. 23:8; 5. Mojs. 16:19; Izr. 17:23).

Zbog svoje biblijski oblikovane savjesti većina zrelih kršćana ne želi davati novac službenicima koji to traže od njih. Oni smatraju da bi time odobravali ili promicali korupciju te stoga zaposlenicima u državnim ustanovama ne daju nikakav novac ni darove.

Zreli kršćani znaju da bi davanje novca državnom službeniku kako bi im na nezakonit način učinio kakvu uslugu moglo biti podmićivanje. No zbog običaja i mentaliteta sredine u kojoj žive neki ne vide ništa loše u tome da službeniku daju neku sitnicu kako bi mu zahvalili za učinjenu uslugu koja je u skladu sa zakonom ili kako bi izbjegli nepravedno odugovlačenje. Osim toga, nakon besplatnog liječenja u javnoj bolnici neki kršćani liječnicima i medicinskim sestrama daju dar kako bi im zahvalili za pruženu skrb. Oni ne vide ništa loše u davanju takvih darova, ali ne prije liječenja, nego tek nakon njega, kako ne bi ostavili dojam da je dar zapravo mito ili poticaj za dobivanje povlaštenog tretmana.

Nemoguće je osvrnuti se na svaku situaciju koja bi se mogla pojaviti u svakoj zemlji. Stoga bi kršćani, bez obzira na to kako se ponašaju ljudi u njihovoj sredini, trebali biti uvjereni u to da njihove odluke neće dovesti do toga da izgube čistu savjest (Rim. 14:1-6). Ne bi smjeli činiti ništa nezakonito (Rim. 13:1-7). Trebali bi se kloniti svega čime bi mogli nanijeti sramotu Jehovinom imenu ili navesti druge na spoticanje (Mat. 6:9; 1. Kor. 10:32). Osim toga, svojim odlukama trebali bi pokazati da ljube svoje bližnje (Mar. 12:31).

U 15. poglavlju Lukinog evanđelja zapisana je upečatljiva Isusova usporedba o čovjeku koji je imao stado od 100 ovaca. Kad se jedna ovca izgubila, čovjek je ostavio ostalih 99 u pustinji i otišao tražiti izgubljenu ovcu ne bi li je pronašao. Isus je dalje rekao: “Kad je nađe, stavit će je na ramena i radovati se. A kad dođe kući, pozvat će svoje prijatelje i susjede i reći im: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!’” Isus je usporedbu zaključio sljedećim riječima: “Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednog grešnika koji se pokaje nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje” (Luka 15:4-7).

Kontekst tih riječi pokazuje da je Isus ispričao tu usporedbu kako bi ispravio pogrešno gledište pismoznanaca i farizeja, koji su mu zamjerali to što se družio s poreznicima i grešnicima (Luka 15:1-3). Isus je istaknuo da na nebu vlada radost kad se neki grešnik pokaje. Stoga se trebamo upitati: Ako na nebu vlada radost kad se neki grešnik pokaje, promijeni svoj način života i “poravna staze” kojima idu njegove noge, ne bi li se tome trebali radovati i oni koji su na Zemlji? (Hebr. 12:13).

Kad netko bude ponovno primljen u skupštinu, doista imamo razloga biti radosni. Osoba će i dalje trebati biti vjerna Bogu, no da bi bila ponovno primljena, morala se pokajati, a nama je drago što je to učinila. Stoga kad starješine pročitaju obavijest da je netko ponovno primljen, članovi skupštine mogu tu obavijest popratiti spontanim i dostojanstvenim pljeskom.

U Isusovo vrijeme neki su Jeruzalemljani vjerovali u to da jezerce Betzata može izliječiti bolesnike kad se voda u njemu “uzburka” (Ivan 5:1-7). Zbog toga su se oko njega okupljali mnogi ljudi koji su tražili način da se izliječe od svojih bolesti.

Arheolozi su utvrdili da su Židovi koristili to jezerce za obredno pranje. Razina vode u jezercu regulirala se pomoću susjednog jezerca koje se nalazilo unutar istog kompleksa. Arheološka istraživanja na tom nalazištu pokazala su da je između ta dva jezerca postojala brana. Brana je imala zapornicu pomoću koje se voda iz drugog jezerca mogla putem kanala pustiti u dno jezerca za obredno pranje. Voda koja bi pritom nahrupila nesumnjivo bi uzburkala površinu jezerca.

Vrijedi zapaziti da se Ivan 5:4, u kojem piše da je anđeo s vremena na vrijeme uzburkao vodu, ne nalazi u mjerodavnim drevnim grčkim rukopisima, primjerice u Sinajskom kodeksu, koji potječe iz 4. stoljeća. Međutim, Isus je pored Betzate izliječio čovjeka koji je bolovao 38 godina. Čovjek je ozdravio istog trena, a da uopće nije ušao u jezerce.