RODIO sam se 1926. u Karici, malom selu u Grčkoj. Moji su roditelji bili radišni ljudi, a ja sam bio sedmo od ukupno osmero djece.

Godinu dana prije mog rođenja roditelji su upoznali Joanisa Paparizosa, revnog Istraživača Biblije (kako su se tada zvali Jehovini svjedoci). On je bio vrlo komunikativan i znao je na logičan način objasniti biblijska učenja. Njegovi argumenti oduševili su moje roditelje, pa su počeli dolaziti na sastanke Istraživača Biblije u našem selu. Majka je imala nepokolebljivu vjeru u Jehovu. Iako je bila nepismena, govorila je drugima o Bogu kad god joj se ukazala prilika za to. Za razliku od nje, otac se previše usredotočio na mane nekih pojedinaca u skupštini, pa je s vremenom prestao ići na kršćanske sastanke.

Ja i moja braća i sestre poštovali smo Bibliju. No bili smo još mladi i više nam je bilo do zabave. A onda je 1939. započeo Drugi svjetski rat i ubrzo zahvatio cijelu Europu. Te se godine u našem selu dogodilo nešto što nas je sve uzdrmalo. Nikolaos Psaras, naš 20-godišnji susjed i rođak koji je tek kratko vrijeme bio kršten, dobio je poziv za vojsku. On je vojnim vlastima odvažno rekao: “Ne mogu ići u rat. Ja sam Kristov vojnik.” Zato je završio na vojnom sudu i bio osuđen na deset godina zatvora. To nas je sve šokiralo!

Srećom, početkom 1941. saveznici su nakratko ušli u Grčku te je Nikolaos bio pušten iz zatvora. Vratio se natrag u selo, gdje ga je moj stariji brat Ilijas obasuo pitanjima o Bibliji. Ja sam naćulio uši i pažljivo ih slušao. Nakon toga Ilijas i ja te naša najmlađa sestra Evmorfija počeli smo proučavati Bibliju i redovito ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Sljedeće godine predali smo  svoj život Jehovi i krstili se. Kasnije je još četvero naše braće i sestara prihvatilo istinu.

Godine 1942. u našoj skupštini u Karici bilo je devet mladića i djevojaka u dobi od 15 do 25 godina. Svi smo znali da su pred nama teške kušnje. Zato smo koristili svaku priliku da bismo zajedno proučavali Bibliju, pjevali teokratske pjesme i molili se. To nam je pomoglo da ojačamo vjeru.

Pred sam kraj Drugog svjetskog rata komunisti su se pobunili protiv vlade i tako započeli strašan građanski rat. Pripadnici komunističkog pokreta otpora išli su od sela do sela i prisiljavali muškarce da im se pridruže. Kad su došli u naše selo, oteli su trojicu mladih Jehovinih svjedoka — Antonija Cukarisa, Ilijasa i mene. Mi smo im rekli da smo kršćani i da ne želimo stati ni na čiju stranu u ratovima, ali oni se nisu obazirali na to. Natjerali su nas da 12 sati marširamo do planine Olimpa.

Kad smo stigli onamo, jedan oficir pobunjeničke vojske naredio nam je da se pridružimo njegovoj jedinici. Objasnili smo mu da ne možemo to učiniti jer pravi kršćani ne ratuju protiv svojih bližnjih. Kad je to čuo, razbjesnio se i odveo nas pred generala. Nakon što smo to isto rekli i njemu, general je naredio: “Onda idite na bojište i na mazgi prenosite ranjenike u bolnicu.”

“Ali što ako nas uhvate pripadnici državne vojske?” odvratili smo. “Neće li zaključiti da smo vojnici poput svih drugih?” On je nato rekao: “Onda dostavljajte kruh vojnicima na prvim linijama fronta!” “Ali što ako nas neki oficir vidi kako vodimo mazgu i naredi nam da vojnicima odnesemo oružje?” upitali smo. General je zatim ušutio i zamislio se. Na koncu je uzviknuo: “Ako ništa drugo, možete čuvati ovce! Ostanite na planini i pasite stada.”

I tako smo nas trojica usred građanskog rata čuvali ovce! To smo mogli raditi mirne savjesti. Godinu dana kasnije Ilijas je, kao najstariji sin, dobio dozvolu da se vrati kući kako bi se brinuo za našu majku, koja je ostala udovica. Antonio se razbolio, pa su ga pustili na slobodu. No ja sam i dalje bio zarobljenik.

U međuvremenu su vladine snage polako zatvarale obruč oko komunističkih pobunjenika. Vojnici koji su me držali u zatočeništvu odlučili su pobjeći preko planina u susjednu Albaniju. Kad smo se približili granici, odjednom nas je okružila državna vojska. Pobunjenici su se uspaničili i pobjegli, a ja sam se sakrio iza nekog srušenog stabla. Tako sam se uskoro našao oči u oči s vojnicima, kao što sam spomenuo na početku.

Kad sam im rekao da su me komunisti zarobili, nisu znali što će sa mnom, pa su me odveli u vojni logor blizu Verije, grada koji se u biblijsko doba zvao Bereja. Ondje su mi naredili da kopam  rovove za vojnike. Kad sam to odbio učiniti, prognali su me na zloglasni otok Makronisos.

Makronisos je smješten u blizini poluotoka Atike, a od Atene je udaljen oko 50 kilometara. Sunce često po cijele dane nemilice prži gole stijene tog bezvodnog otoka. Iako je dug samo 13 kilometara, a na svom najširem dijelu širok 2,5 kilometra, na njemu je između 1947. i 1958. kaznu služilo više od 100 000 zatvorenika. Među njima su bili komunisti, oni za koje se sumnjalo da su komunisti, bivši pripadnici pokreta otpora i deseci vjernih Jehovinih svjedoka.

Kad sam početkom 1949. stigao na otok, zatvorenici su bili podijeljeni u nekoliko logora. Mene su smjestili u jedan slabije čuvan logor u kojem je bilo nekoliko stotina zatvorenika. Četrdesetak nas spavalo je na zemlji, u šatoru koji je bio namijenjen za deset osoba. Pili smo ogavnu vodu i jeli uglavnom leću i patlidžane. Nesnosna prašina i vjetar koji je stalno puhao dodatno su nam zagorčavali život. Ali mi barem nismo morali prenositi amo-tamo ogromno kamenje, što je bila jedna od sadističkih metoda kojima su čuvari fizički i psihički dotukli mnoge zatvorenike.

Jednog dana dok sam hodao uz more sreo sam nekoliko Jehovinih svjedoka iz drugih logora. Taj nas je susret jako obradovao! Sastajali smo se kad god smo mogli, pazeći pritom da nas nitko ne primijeti. Osim toga, diskretno smo propovijedali drugim zatvorenicima, a neki od njih kasnije su postali naša braća. Društvo braće, propovijedanje i usrdna molitva davali su nam duhovne snage.

Nakon deset mjeseci “rehabilitacije” moji su tamničari odlučili da je vrijeme da obučem vojnu uniformu. Kad sam to odbio, odveli su me pred zapovjednika logora. Dao sam mu pisanu izjavu u kojoj je stajalo: “Ja sam Kristov vojnik.” On mi je zaprijetio, a onda me poslao svom zamjeniku, pravoslavnom arhiepiskopu, koji me dočekao u svojoj liturgijskoj odjeći. Kad sam na njegova pitanja odvažno odgovorio na temelju Biblije, bijesno je povikao: “Maknite mi ga s očiju! On je fanatik!”

Sljedećeg jutra vojnici su mi ponovno naredili da obučem vojnu uniformu, što sam ja opet odbio. Zato su me izudarali šakama i drvenom palicom. Zatim su me odveli u ambulantu kako bi vidjeli jesu li mi što slomili, a potom su me odvukli natrag u šator. Taj svakodnevni “ritual” ponavljali su sljedeća dva mjeseca.

Vojnici su bili bijesni jer nisam želio popustiti, pa su odlučili isprobati novu taktiku. Zavezali su mi ruke iza leđa, a onda me divljački udarali užetom po tabanima. Dok sam proživljavao tu agoniju, prisjetio sam se Isusovih riječi: “Sretni ste kad vas zbog mene vrijeđaju i progone (...). Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima! Jer tako su progonili i proroke prije vas” (Mat. 5:11, 12). Imao sam osjećaj da to mučenje traje čitavu vječnost. Na koncu sam pao u nesvijest.

Probudio sam se u ledenoj zatvorskoj ćeliji. Nisam imao ni kruha ni vode niti sam se imao čime pokriti. Unatoč tome bio sam smiren i sabran. Kao što stoji u Bibliji, “mir Božji” čuvao je moje srce i um (Filip. 4:7). Idući dan jedan dobrodušan vojnik donio mi je kaput te nešto kruha i vode. A jedan drugi vojnik davao mi je svoje porcije hrane. Na te i mnoge druge načine osjetio sam Jehovinu brižnu ruku.

Zatvorske vlasti zaključile su da sam nepopravljivi buntovnik te su me poslale na vojni sud u Ateni. Ondje sam bio osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu na otoku Jarosu, koji je smješten oko 50 kilometara istočno od Makronisosa.

Zatvor u Jarosu nalazio se u ogromnoj tvrđavi od crvene cigle. U njemu je kaznu služilo više od 5 000 političkih zatvorenika, a i sedam Jehovinih svjedoka osuđenih zbog svoje kršćanske neutralnosti. Nas sedmorica potajno smo se nalazili kako bismo proučavali Bibliju, iako je to bilo strogo  zabranjeno. Čak smo redovito dobivali prokrijumčarene primjerke Stražarske kule, koje smo rukom prepisivali da bismo ih mogli proučavati.

Jednog dana, dok smo krišom proučavali, naišao je jedan zatvorski čuvar. Zaplijenio nam je literaturu i odveo nas zamjeniku upravitelja zatvora. Bili smo sigurni da će nam produžiti kazne. No zamjenik je rekao: “Znamo tko ste i poštujemo vaš stav. Znamo da vam možemo vjerovati. Vratite se na posao.” Nekima od nas čak je dao lakše poslove. Bili smo od sveg srca zahvalni Jehovi. Naše uzorno kršćansko vladanje donosilo mu je slavu čak i iza zatvorskih zidina.

Naša nepokolebljivost i uzorno ponašanje dovelo je i do drugih dobrih rezultata. Nakon što nas je neko vrijeme pažljivo promatrao, jedan zatvorenik koji je bio profesor matematike počeo nam je postavljati pitanja o našim vjerovanjima. Bio je pušten na slobodu početkom 1951, u isto vrijeme kad i mi. Kasnije se krstio i započeo s punovremenom službom.

Nakon izlaska iz zatvora vratio sam se svojoj obitelji u Karicu. Kasnije sam se, kao i mnogo mojih sunarodnjaka, preselio u australski grad Melbourne. Ondje sam upoznao divnu sestru Janette i oženio se s njom. Imamo sina i tri kćeri, koji zajedno s nama služe Jehovi.

Danas imam više od 90 godina i još uvijek služim kao starješina. Zbog starih ozljeda ponekad me boli cijelo tijelo, posebno stopala, naročito nakon službe propovijedanja. Ali ja se ne dam. I dalje sam čvrst u svojoj odluci da zauvijek budem Kristov vojnik (2. Tim. 2:3).