1. Zašto je apostol Pavao potaknuo hebrejske kršćane da još više hrabre jedni druge?

APOSTOL PAVAO hebrejskim je kršćanima dao sljedeći savjet: “Razmišljajmo jedni o drugima, kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela, i ne propuštajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego hrabrimo jedni druge, tim više što vidite da se približava dan” (Hebr. 10:24, 25). Uskoro je postalo jasno zašto im je to rekao. Za nepunih pet godina židovski kršćani u Jeruzalemu shvatili su da je “dan Jehovin” vrlo blizu. Prepoznali su događaje za koje je Isus rekao da će biti znak da trebaju bježati iz grada (Djela 2:19, 20; Luka 21:20-22). Jehovin dan stigao je 70. godine, kad su Rimljani izvršili Božju presudu nad Jeruzalemom.

2. Zašto i mi danas trebamo još više hrabriti svoje suvjernike?

² Mi smo u sličnoj situaciji jer i nama predstoji Jehovin dan, za koji Biblija kaže da je “velik i vrlo strašan” (Joel  2:11). Prorok Sefanija rekao je: “Blizu je veliki dan Jehovin. Blizu je i ide vrlo brzo” (Sef. 1:14). Te se proročanske riječi odnose i na naše vrijeme. Budući da je Jehovin dan tako blizu, Pavao nam savjetuje da pokazujemo zanimanje jedni za druge “kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela”. Da, trebamo još više razmišljati o svojim suvjernicima i pružati im ohrabrenje kad god im zatreba.

3. Što je apostol Pavao rekao o ohrabrenju? (Vidi ilustraciju na početku članka.)

³ “Od zabrinutosti čovjeku srce klone, a dobra riječ veseli ga” (Izr. 12:25). To vrijedi za sve nas. Svima nam je s vremena na vrijeme potrebno ohrabrenje. Pavao je istaknuo da je ono potrebno čak i braći koja imaju dužnost hrabriti druge. Kršćanima koji su živjeli u Rimu napisao je: “Čeznem vidjeti vas, da vam dam kakav duhovni dar da ojačate, to jest da se uzajamno ohrabrimo, ja vašom vjerom, a vi mojom” (Rim. 1:11, 12). Dakle, čak je i Pavao ponekad trebao lijepu riječ da ga ojača. (Pročitaj Rimljanima 15:30-32.)

4, 5. Koga sve trebamo hrabriti i zašto?

⁴ Braća koja požrtvovno služe Jehovi svakako zaslužuju pohvalu. Među njima su i naši vjerni pioniri. Mnogi od njih odrekli su se puno toga da bi u svom životu napravili mjesta za pionirsku službu. Ne smijemo zaboraviti ni misionare, pokrajinske nadglednike i njihove supruge te betelske radnike koji rade u podružnicama ili prevoditeljskim uredima. Svi se oni žrtvuju da bi mogli posvetiti više vremena svetoj službi i stoga ih trebamo hrabriti. Ima i kršćana koji iz nekog razloga više ne mogu biti u punovremenoj službi iako bi to jako voljeli. I oni sigurno cijene kad ih drugi ohrabre.

⁵ Našu pohvalu zaslužuju i braća i sestre koji nisu u braku zato što su poslušni biblijskoj uputi da se žene odnosno udaju “samo u Gospodinu” (1. Kor. 7:39). Isto tako, marljivim suprugama puno znači kad im muževi izraze zahvalnost za sve što čine (Izr. 31:28, 31). Jačati trebamo i kršćane koji vjerno ustraju unatoč progonstvu ili bolesti (2. Sol. 1:3-5). Jehova i Krist tješe sve svoje vjerne sluge. (Pročitaj 2. Solunjanima 2:16, 17.)

6. Koju ulogu imaju starješine prema onome što piše u Izaiji 32:1, 2?

⁶ Pročitaj Izaiju 32:1, 2. Isus Krist služi se “knezovima”, odnosno starješinama iz redova pomazanika i drugih ovaca, kako bi nas hrabrio i usmjeravao kada klonemo ili se obeshrabrimo uslijed životnih pritisaka. Starješine nisu “gospodari” naše vjere, nego suradnici koji nam pomažu da radosno služimo Jehovi (2. Kor. 1:24).

7, 8. Na koje sve načine starješine mogu hrabriti svoje suvjernike?

⁷ Apostol Pavao pružio je starješinama izvrstan primjer. On je kršćanima u Solunu, koji su trpjeli progonstvo, napisao: “Puni ljubavi prema vama, bili [smo] spremni dati vam ne samo dobru vijest Božju nego i svoj život, jer smo vas zavoljeli” (1. Sol. 2:8).

⁸ No ponekad nisu dovoljne samo ohrabrujuće riječi. Pavao je efeškim starješinama rekao: “Morate pomagati slabima i imati na umu riječi Gospodina  Isusa, koji je rekao: ‘Više usrećuje davati nego primati’” (Djela 20:35). Osim što je bodrio svoju braću, Pavao je bio spreman “sve potrošiti i samoga sebe istrošiti” za njih (2. Kor. 12:15). Poput njega, starješine bi trebali riječima hrabriti i tješiti svoju braću, ali i djelima pokazati da im je istinski stalo do njih (1. Kor. 14:3).

9. Kako starješine mogu dati savjet na ohrabrujuć način?

⁹ Da bi pomogli svojoj braći, starješine im ponekad moraju dati savjet, no i tada moraju primjenjivati biblijske smjernice kako bi ga dali na ohrabrujuć način. Izvanredan primjer pružio im je sam Isus. On je nakon svoje smrti i uskrsnuća dao vrlo otvorene savjete pojedinim skupštinama u Maloj Aziji, no zanimljivo je kako je to učinio. Prije nego što je skupštinama u Efezu, Pergamu i Tijatiri dao savjet, srdačno ih je pohvalio (Otkr. 2:1-5, 12, 13, 18, 19). Skupštini u Laodiceji rekao je: “Ja ukoravam i opominjem sve koje ljubim. Zato budi revan i pokaj se!” (Otkr. 3:19). Starješine se trebaju ugledati na Krista kad braći daju savjet.

10. Kako svi možemo izgrađivati druge?

¹⁰ Nemaju samo starješine dužnost hrabriti druge. Pavao je sve kršćane potaknuo da svojim pozitivnim riječima “prema potrebi [izgrađuju] druge” i govore ono što im je “na korist” (Efež. 4:29). Svatko od nas trebao bi razmišljati o drugima i zapažati njihove potrebe. Pavao je hebrejskim kršćanima savjetovao: “Uspravite klonule ruke i oslabljena koljena i poravnajte staze kojima idu noge vaše, da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi” (Hebr. 12:12, 13). Svi mi, čak i djeca, možemo izgrađivati druge ohrabrujućim riječima.

11. Što je pomoglo Marti kad je bila jako potištena?

 ¹¹ Naša sestra Marta, * koja je neko vrijeme bila jako potištena, napisala je: “Jednog dana, nakon što sam molila Jehovu da me ojača, srela sam jednu stariju sestru koja je bila posebno srdačna i suosjećajna prema meni, što mi je u tom trenutku baš trebalo. Ispričala mi je i kako je njoj bilo kad se našla u sličnoj situaciji kao i ja, pa se više nisam osjećala tako usamljeno.” Ta starija sestra možda nije ni znala koliko su njene lijepe riječi pomogle Marti.

12, 13. Kako možemo primijeniti savjet iz Filipljanima 2:1-4?

¹² Pavao je svim članovima skupštine u Filipima dao sljedeći savjet: “Ako, dakle, imate kakvog ohrabrenja u Kristu, ako imate kakve utjehe potaknute ljubavlju, ako imate kakvog zajedništva u duhu, ako imate kakve ljubavi i samilosti, upotpunite moju radost ovim: budite složni u razmišljanju i imajte istu ljubav, budite jednodušni, jednako razmišljajte, ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe i ne gledajte samo na vlastitu korist nego i na korist drugih” (Filip. 2:1-4).

¹³ Da, svi bismo trebali gledati “na korist drugih”. Možemo hrabriti svoju braću i sestre tako da ih s ljubavlju tješimo i pokazujemo zanimanje za njih te da budemo samilosni i suosjećajni prema njima.

14. Kako možemo ohrabriti druge?

¹⁴ Sve nas raduje kad čujemo da osobe kojima smo pomogli u prošlosti vjerno služe Jehovi. Apostol Ivan je napisao: “Nema mi veće radosti od toga da čujem da moja djeca žive po istini” (3. Ivan. 4). Mnogi pioniri mogu potvrditi da im puno znači kad čuju da je netko kome su godinama ranije pomogli da upozna istinu još uvijek vjeran te da možda čak služi kao pionir. Ako obeshrabrenog pionira podsjetimo na to koliko je dobra učinio za druge, to mu može biti velika utjeha.

15. Što može ohrabriti one koji vjerno služe Jehovi?

¹⁵ Mnogi pokrajinski nadglednici kažu da se oni i njihove supruge jako obraduju kad dobiju čak i kratko pisamce u kojem im se braća zahvale što su posjetili njihovu skupštinu. Slično je i sa starješinama, misionarima, pionirima i članovima betelske obitelji. I njih jako ohrabri kad im drugi pokažu da cijene njihovu vjernu službu.

16. Na koji jednostavan način možemo ohrabriti druge?

¹⁶ Ako po prirodi nismo komunikativni, ne bismo smjeli zaključiti da zbog toga ne možemo hrabriti druge. Često nije potrebno učiniti nešto posebno — možda je dovoljno srdačno se nasmiješiti prilikom pozdrava. Ako nam osoba ne uzvrati osmijeh, to može biti znak da je nešto muči i da joj je potreban netko kome će se povjeriti. Ti je možeš utješiti tako da je suosjećajno saslušaš (Jak. 1:19).

17. Što je ohrabrilo jednog mladog brata koji je prolazio kroz teško razdoblje?

¹⁷ Našeg mladog brata Roberta jako je pogodilo kad su njegov otac, koji je bio starješina, i bliski članovi obitelji  napustili istinu. Zato mu je puno značilo to što ga je pokrajinski nadglednik odveo na kavu i pažljivo ga slušao dok mu je on opisivao kako se osjeća. Nakon tog razgovora shvatio je da mora ostati vjeran Jehovi jer je to jedini način da svojoj obitelji pomogne da se vrati u istinu. Veliku utjehu pružio mu je 46. psalam te riječi iz Sefanije 3:17 i Marka 10:29, 30.

18. (a) Što je kralj Salamun napisao o ohrabrenju? (b) Koji je prijedlog dao apostol Pavao?

¹⁸ Što učimo iz Martinog i Robertovog iskustva? Svatko od nas može ohrabriti braću ili sestre kojima je potrebna utjeha. Kralj Salamun je napisao: “Riječ u pravo vrijeme — kako je dobra! Sjajne oči vesele srce i vijest koja je dobra krijepi kosti” (Izr. 15:23, 30). Osim toga, potištenu osobu možemo ojačati tako da joj pročitamo ohrabrujuće misli iz Stražarske kule ili s naše internetske stranice. Pavao je istaknuo da nas može razvedriti i zajedničko pjevanje neke teokratske pjesme. Napisao je: “Poučavajte i opominjite jedan drugoga psalmima, hvalospjevima Bogu, ugodnim duhovnim pjesmama. Pjevajte Jehovi u svojim srcima” (Kol. 3:16; Djela 16:25).

19. Zašto će u bliskoj budućnosti biti izuzetno važno da hrabrimo jedni druge i koji bismo savjet trebali poslušati?

¹⁹ Što se više “približava dan”, to će biti važnije da hrabrimo jedni druge (Hebr. 10:25). Zato poslušajmo savjet koji je Pavao uputio svojim sukršćanima: “Međusobno [se] tješite i izgrađujte jedni druge, kao što već i činite” (1. Sol. 5:11).