Rodio sam se 1955. kao najmlađe dijete u obitelji. Imao sam još dva starija brata. Odrastao sam na jugu Finske, u priobalnom području gdje se nalazi grad koji se danas zove Vantaa.

Moja majka krstila se i postala Jehovin svjedok nekoliko godina prije mog rođenja. No moj otac protivio se istini i nije joj dopuštao da proučava s nama djecom niti da nas vodi na skupštinske sastanke. Zato nas je majka poučavala osnovnim biblijskim istinama kad oca nije bilo kod kuće.

Još odmalena sam naučio braniti istinu i slušati Jehovu. Naprimjer, kad sam imao sedam godina, u školi se učiteljica jednom jako naljutila na mene zato što nisam htio jesti verilättyju (finske krvave palačinke). Jednom rukom jako mi je stisnula obraze kako bi mi barem malo otvorila usta, a drugom rukom pokušavala mi je gurnuti u usta vilicu na kojoj je bio komad palačinke. Ali ja sam joj nekako uspio izbiti vilicu iz ruke.

Kad sam imao 12 godina, umro mi je otac. Nakon toga mogao sam slobodno ići na naše sastanke. Braća iz skupštine pokazivala su da im je stalo do mene i to me potaknulo da duhovno napredujem. Počeo sam svaki dan čitati Bibliju i marljivo proučavati naše publikacije. Zahvaljujući tim dobrim duhovnim navikama zbližio sam se s Jehovom.  Krstio sam se 8. kolovoza 1969., u dobi od 14 godina.

Ubrzo nakon što sam završio školu, započeo sam sa stalnom pionirskom službom. Nekoliko tjedana kasnije preselio sam se u gradić Pielavesi, u središnjem dijelu Finske, gdje je bilo potrebno više objavitelja.

U Pielavesiju sam upoznao Sirkku, jednu dragu djevojku koja je postala moja žena. Svidjelo mi se što je tako ponizna i duhovna osoba. Nije težila za ugledom ni lagodnim životom. Oboje smo željeli služiti Jehovi najviše što možemo i bili smo spremni obavljati bilo koji zadatak koji dobijemo. Vjenčali smo se 23. ožujka 1974. Nakon vjenčanja nismo krenuli na bračno putovanje, nego smo otišli služiti u Karttulu, gdje je bila još veća potreba za objaviteljima.

Već na samom početku našeg zajedničkog života Jehova nam je pokazao da će se brinuti za naše materijalne potrebe ako nam Kraljevstvo uvijek bude na prvom mjestu (Mat. 6:33). Naprimjer, dok smo služili u Karttuli, nismo imali auto. U početku smo putovali biciklom. No zimi je bilo jako hladno i temperature su se znale spustiti ispod nule. Da bismo mogli obraditi ogromno skupštinsko područje, trebao nam je auto. Ali nismo imali novca da ga kupimo.

A onda nas je sasvim neočekivano posjetio moj stariji brat. Bio je tako dobar da nam je odlučio pokloniti svoj auto. On je već platio osiguranje, a mi smo samo trebali kupiti gorivo. I tako smo dobili auto koji nam je bio prijeko potreban za službu.

Jehova nam je pokazao da je preuzeo na sebe odgovornost da se brine za naše materijalne potrebe. A na nama je bilo da mu revno služimo i da nam Kraljevstvo uvijek bude na prvom mjestu.

Dok smo 1978. bili na Tečaju za pionire, brat Raimo Kuokkanen a, jedan od naših nastavnika, potaknuo nas je da predamo molbu za školu Gilead. Jedan od uvjeta za pohađanje te škole bilo je poznavanje engleskog, pa smo zato počeli učiti taj jezik. No 1980., prije nego što smo uopće mogli predati  molbu, dobili smo poziv da služimo u finskoj podružnici. U to vrijeme betelski radnici nisu mogli ići u Gilead. Ali mi smo željeli služiti ondje gdje nas Jehova najviše treba, a ne gdje se nama najviše sviđa. Zato smo prihvatili poziv da služimo u Betelu. No nastavili smo učiti engleski u slučaju da jednog dana ipak dobijemo priliku da predamo molbu za Gilead.

Nekoliko godina kasnije Vodeće tijelo donijelo je odluku da i betelski radnici mogu predati molbu za Gilead. Odmah smo ispunili molbe, ali ne zato što nismo bili sretni u Betelu. Baš naprotiv! Tamo nam je bilo jako lijepo. No htjeli smo služiti ondje gdje je veća potreba, ako udovoljavamo uvjetima. I tako smo bili pozvani u 79. razred Gileada, a školu smo završili u rujnu 1985. Nakon toga poslani smo u Kolumbiju.

Kad smo došli u Kolumbiju, najprije smo služili u podružnici. Davao sam sve od sebe da što bolje obavljam svoj posao, ali nakon godinu dana osjetio sam da nam je potrebna promjena. Prvi i jedini put u životu zamolio sam braću da nam daju neko drugo zaduženje. Nakon toga poslani smo na područje kao misionari. Trebali smo služiti u gradu Neivi u departmanu Huili.

Uvijek sam volio službu propovijedanja. Dok sam prije braka služio kao pionir u Finskoj, ponekad sam propovijedao od ranog jutra sve do kasno navečer. Kad smo se vjenčali, Sirkka i ja također smo propovijedali po cijele dane. Dok smo obrađivali udaljena područja, ponekad smo znali prespavati u autu. Tako nismo trošili vrijeme na putovanje, pa smo službu mogli započeti već rano ujutro.

Kad smo kao misionari počeli služiti na području, opet smo uživali u službi kao nekada. Naša skupština sve je više rasla. Bilo je jako lijepo surađivati s braćom i sestrama iz Kolumbije, koji su bili puni ljubavi, poštovanja i zahvalnosti.

Nedaleko od Neive bilo je dosta gradića u kojima nije živio nitko od Jehovinih svjedoka. Jako me brinulo kako će dobra vijest doći do ljudi na tim područjima. No zbog gerilskih sukoba bilo je opasno da onamo idu ljudi koji nisu iz tog kraja. Zato sam se molio da netko iz tih gradova postane Jehovin svjedok. Zaključio sam da bi ta osoba trebala živjeti u Neivi da bi upoznala istinu. Molio sam se i da ona nakon krštenja duhovno napreduje te da se zatim vrati u svoj rodni kraj kako bi ondje propovijedala. No trebao sam znati da Jehova ima puno bolje rješenje od mene.

Ubrzo nakon toga počeo sam proučavati Bibliju s jednim mladim čovjekom, Fernandom Gonzálezom. On je živio u Algecirasu, jednom od onih gradića u kojima nije bilo Jehovinih svjedoka. Fernando je radio u Neivi, do koje je svaki tjedan putovao preko 50 kilometara. Svaki put jako bi se dobro pripremio za tečaj i odmah je počeo dolaziti na sve sastanke. Fernando je već od prvog tjedna počeo propovijedati. Okupio bi ljude iz svog rodnog grada i poučavao ih o onome što je naučio na svom tečaju.

Fernando se krstio u siječnju 1990., šest mjeseci nakon što je počeo proučavati. Nakon toga postao je stalni pionir. Sad kad je  u Algecirasu živio jedan domaći Jehovin svjedok, podružnica je smatrala da u tom području više nije toliko opasno i da onamo može poslati specijalne pionire. U veljači 1992. u tom je gradu osnovana skupština.

Je li Fernando propovijedao samo u svom rodnom gradu? Nije. Nakon što se oženio, on i njegova žena Olga preselili su se u grad San Vicente del Caguán, u kojem također nije bilo Jehovinih svjedoka. Ondje su pomogli u osnivanju skupštine. Godine 2002. Fernando je imenovan za pokrajinskog nadglednika. On i njegova žena još uvijek su u putujućoj službi.

Iz tog iskustva naučio sam koliko je važno da se konkretno molimo u vezi s našim teokratskim zadacima. Jehova čini ono što mi ne možemo. Uostalom, to je njegova žetva, a ne naša (Mat. 9:38).

Godine 1990. započeli smo s putujućom službom. Naša prva pokrajina nalazila se u glavnom gradu, Bogoti. Taj nas je zadatak pomalo plašio. Moja žena i ja smo sasvim obični ljudi i nemamo nikakve posebne talente. Osim toga, nismo bili navikli živjeti u tako velikom gradu. No Jehova je ispunio svoje obećanje zapisano u Filipljanima 2:13: “Bog djeluje u vama zato što mu je to po volji te vam daje i želju i snagu da činite ono što je njemu ugodno.”

Kasnije smo bili dodijeljeni u jednu pokrajinu na području Medellína, grada koji sam spomenuo u uvodu. Tamo su ljudi bili toliko navikli na ulično nasilje da se više uopće nisu uznemiravali kad bi došlo do pucnjave. Naprimjer, kad sam bio na biblijskom tečaju kod jednog interesenta, ispred njegove kuće počela je pucnjava. Ja sam se htio baciti na pod, ali on je mrtav hladan nastavio čitati odlomak. Kad je završio s čitanjem, rekao je: “Samo trenutak, moram kratko izaći van.” Ubrzo se vratio s dvoje male djece i mirno rekao: “Ispričavam se, morao sam otići po svoje dečke.”

Bilo je i drugih situacija u kojima smo za dlaku izbjegli smrt. Dok smo jednom bili u službi od kuće do kuće, moja žena dotrčala je do mene. Na licu joj se vidjelo da je problijedjela od straha. Rekla mi je da je netko pucao u nju. Šokirao sam se kad sam to čuo. No kasnije smo shvatili da napadač nije ciljao Sirkku, nego je htio ubiti čovjeka koji je prolazio tik pored nje.

Nakon nekog vremena više se nismo toliko bojali nasilja koje smo često viđali na ulicama. Puno nam je pomoglo to što smo vidjeli kako se domaća braća hrabro nose s takvim i još gorim situacijama. Zaključili smo: Ako je Jehova njima pomogao, pomoći će i nama. Uvijek smo slušali savjete domaćih starješina i poduzimali sve mjere opreza, a ostalo smo prepustili Jehovi u ruke.

Naravno, nisu sve situacije bile tako opasne kao što smo mislili. Kad sam jednom prilikom svjedočio u jednoj kući, učinilo mi se da čujem kako vani dvije žene viču jedna na drugu i vrijeđaju se. Nije mi bilo ni na kraj pameti da izađem van i gledam kako se  svađaju, ali žena kojoj sam svjedočio nagovorila me da izađem na trijem. Na kraju je ispalo da su se “svađale” dvije papige koje su zapravo oponašale susjede.

Godine 1997. imenovan sam za nastavnika u Školi za organizacijsko osposobljavanje b. Uvijek sam volio pohađati teokratske škole i tečajeve, ali nisam se ni u snu nadao da ću jednog dana dobiti priliku da budem nastavnik. To me jako obradovalo.

Kasnije sam služio kao oblasni nadglednik. Kad je ta služba ukinuta, vratio sam se u pokrajinsku službu. I tako već preko 30 godina služim kao putujući nadglednik i nastavnik na tečajevima i u školama koje organizira naša zajednica. Ta zaduženja donijela su mi mnoge blagoslove. Ali nije sve uvijek išlo glatko. Objasnit ću vam što time želim reći.

Kao čovjek sam vrlo čvrst i odlučan. To mi je puno pomoglo u nekim teškim životnim situacijama. No ponekad sam bio pretjerano revan u nastojanju da ispravim neke stvari u skupštinama. Bilo je situacija u kojima sam energično savjetovao braći da pokazuju više ljubavi i razumijevanja za druge. Ironično je što su u tim trenucima baš meni nedostajale te iste osobine (Rim. 7:21–23).

Zbog svojih mana i grešaka znao sam biti jako obeshrabren (Rim. 7:24). Jednom sam u molitvi rekao Jehovi da bi bilo najbolje da prekinem s misionarskom službom i vratim se u Finsku. A onda sam te večeri otišao na skupštinski sastanak. Ono što sam čuo ohrabrilo me i uvjerilo da ne trebam odustati od svog zadatka, nego da trebam raditi na svojim slabostima. I dan-danas dirne me kad se sjetim koliko je Jehova jasno odgovorio na moju molitvu. Osim toga, jako sam zahvalan što mi s toliko ljubavi pomaže da nadvladam svoje slabosti.

Sirkka i ja neizmjerno smo sretni što nam je Jehova omogućio da većinu svog života provedemo u punovremenoj službi. Osim toga, ja sam jako zahvalan Jehovi što mi je dao tako brižnu i vjernu ženu koja mi pruža podršku sve ove godine.

Ubrzo ću napuniti 70 godina i prestat ću služiti kao nastavnik i pokrajinski nadglednik. No nisam tužan ni obeshrabren zbog toga. Zašto nisam? Zato što sam čvrsto uvjeren da Jehovi najveću čast iskazujemo kad mu ponizno služimo i kad ga svim srcem hvalimo zato što ga volimo i zato što smo mu zahvalni za sve što nam daje (Mih. 6:8; Mar. 12:32–34). Da bismo slavili Jehovu, ne trebamo biti u centru pažnje i imati neko istaknuto zaduženje.

Kad razmišljam o teokratskim zadacima koje sam imao, jasno mi je da ih nisam dobio zato što sam bio bolji od drugih ili zato što imam neka posebna znanja i sposobnosti. Daleko od toga! Znam da sam ta zaduženja dobio zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti. Jehova mi je unatoč mojim slabostima dao priliku da mu služim na neke posebne načine. Svjestan sam da uspijevam izvršiti svoje zadatke samo uz njegovu pomoć. Zaista mogu reći da u mojim slabostima dolazi do izražaja Božja snaga (2. Kor. 12:9).