POČETKOM 1930-ih u Brazilu je djelo propovijedanja o Kraljevstvu relativno sporo napredovalo. Pioniri Nathaniel i Maud Yuille bili su “spremni otići kamo god treba”, što su i 1935. napisali bratu Josephu Rutherfordu, koji je tada predvodio naše propovjedničko djelo.

Nathaniel, koji je prije mirovine radio kao građevinski inženjer, tada je imao 62 godine. Služio je kao voditelj službe u jednoj od skupština Jehovinih svjedoka u San Franciscu (Kalifornija). Ondje je organizirao službu propovijedanja i koristio razglasne uređaje u širenju dobre vijesti. Njegova samopožrtvovnost i iskustvo koje je stekao bili su itekako vrijedni i korisni na njegovom novom zadatku. Naime, bio je imenovan za slugu podružnice zadužene za golemo višejezično područje — Brazil!

Godine 1936. Nathaniel i Maud stigli su u Brazil zajedno s još jednim pionirom, Antonijom Andradeom, koji im je ujedno služio kao prevoditelj. Sa sobom su donijeli nešto vrlo dragocjeno — 35 gramofona i automobil sa zvučnicima. Brazil, koji je po svojoj površini peta najveća zemlja na svijetu, tada je imao samo otprilike 60 objavitelja! No upravo im je taj inovativni način svjedočenja pomogao da u samo nekoliko godina s dobrom viješću dopru do milijuna ljudi.

Mjesec dana nakon što su Nathaniel i Maud došli brazilska podružnica organizirala je prvi kongres, koji se održao u São Paulu. Automobil sa zvučnicima, koji je vjerojatno vozila Maud, tada je krenuo u svoj prvi pohod oglašujući javno predavanje. Odazvalo se čak 110 osoba! Kongresni program jako je ohrabrio objavitelje i potaknuo ih da još više idu u službu propovijedanja. Naučili su  kako propovijedati koristeći naše publikacije i kartice sa svjedočanstvom te gramofonske snimke na engleskom, mađarskom, njemačkom, poljskom, španjolskom i kasnije na portugalskom.

Nakon tri kongresa koja su se 1937. održala u São Paulu, Rio de Janeiru i Curitibi propovijedanje je dobilo novi zamah. Automobil sa zvučnicima pratio je objavitelje koji su za trajanja kongresa propovijedali od kuće do kuće. José Maglovsky, koji je u to doba bio još mladić, kasnije je napisao: “Posložili bismo naše publikacije na stalak i pustili snimljenu poruku preko razglasa na automobilu. Ljudi bi izlazili iz kuća vidjeti što se događa, a mi bismo im onda svjedočili.”

Braća su se krštavala u rijeci kraj drugih ljudi koji su se sunčali na obali. To je bila izvrsna prilika za prenošenje dobre vijesti uz pomoć automobila sa zvučnicima! Govor za krštenje koji je iznosio brat Rutherford odjekivao je posvuda. Znatiželjni promatrači okružili bi automobil i slušali predavanje s prijevodom na portugalski. Nakon toga kandidati za krštenje bili su uronjeni pod vodu. U pozadini su se čule teokratske pjesme na poljskom, a braća i sestre pjevali su svatko na svom jeziku. “Bilo je to kao na Pedesetnicu, kad je svatko razumio dobru vijest na svom jeziku”, stajalo je u Godišnjaku za 1938.

Nakon tih kongresa svake su nedjelje, bila kiša ili sunce, snimljena biblijska predavanja pronalazila svoj put do ljudi u parkovima, naseljima i tvornicama u centru São Paula i obližnjim gradovima. Automobil sa zvučnicima jednom je mjesečno također odlazio do jedne kolonije gubavaca u kojoj je živjelo oko 3 000 osoba, a nalazila se stotinjak kilometara sjeverozapadno od São Paula. S vremenom je ondje osnovana skupština koja je dobro napredovala. Unatoč svojoj teškoj bolesti ti su revni objavitelji dobili dozvolu da posjete jednu drugu koloniju gubavaca kako bi im prenijeli utješnu poruku iz Biblije.

Krajem 1938. konačno su u Brazil stigle snimke biblijskih predavanja na portugalskom. Na Dušni dan braća su automobilom sa zvučnicima išla od groblja do groblja i puštala govore s temama “Gdje su mrtvi?”, “Jehova” i “Bogatstvo”. Na taj način biblijsku je poruku čulo preko 40 000 ljudi koji su posjetili grobove svojih voljenih.

Ljutitim svećenicima nije bilo po volji to što su braća hrabro objavljivala biblijsku istinu i često su vršili pritisak na mjesne vlasti da zabrane korištenje automobila sa zvučnicima. Sestra Yuille prisjetila se kako je jednom prilikom mjesni svećenik nahuškao svjetinu da nagrne na automobil. No došli su gradonačelnik i policijski službenici te su poslušali cijeli program. Gradonačelnik je čak uzeo literaturu. Tog dana nije bilo nikakvih izgreda. Unatoč protivljenju, prema izvještaju o Brazilu iz Godišnjaka za 1940, 1939. godina “bila je najbolja godina za sve koji služe Vrhovnom Vladaru i objavljuju njegovo ime”.

Korištenje automobila sa zvučnicima doista je bila prekretnica u službi propovijedanja u Brazilu. On je odigrao ključnu ulogu u prenošenju dobre vijesti o Kraljevstvu milijunima ljudi. Iako je taj glasoviti automobil prodan 1941, mnoštvo Jehovinih svjedoka nastavilo je objavljivati dobru vijest ljudima iskrena srca na prostranom području Brazila. (Iz našeg arhiva u Brazilu.)