RODIO sam se 1926. u Crooksvilleu, malom mjestu u američkoj državi Ohiju. Moji roditelji nisu bili religiozni, ali htjeli su da nas osmero djece idemo u crkvu. Ja sam odlazio u jednu metodističku crkvu. Kad sam imao 14 godina, pastor mi je dao nagradu zato što u godinu dana niti jednom nisam propustio nedjeljno bogoslužje.

Otprilike u to vrijeme Margaret Walker, susjeda koja je bila Jehovin svjedok, počela je posjećivati moju majku i razgovarati s njom o Bibliji. Jednoga dana odlučio sam pridružiti im se. Mama je mislila da ću je ometati u proučavanju, pa me poslala van iz kuće. Ali ja sam uporno prisluškivao njihove razgovore. Nakon što je još nekoliko puta posjetila mamu, Margaret me upitala: “Znaš li kako se Bog zove?” “To svi znaju”, odgovorio sam. “Zove se Bog.” Nato mi je rekla: “Uzmi svoju Bibliju i potraži Psalam 83:18.” To sam i učinio te otkrio da se Bog zove Jehova. Otrčao sam k svojim prijateljima i rekao im: “Kad večeras dođete kući, potražite u Bibliji Psalam 83:18 i saznat  ćete kako se Bog zove.” Moglo bi se reći da sam odmah krenuo svjedočiti.

Počeo sam proučavati Bibliju i krstio se 1941. Ubrzo sam dobio zadatak da vodim skupštinsko razmatranje knjige. Pozivao sam svoju mamu te braću i sestre da i oni dođu na to razmatranje, tako da su svi počeli dolaziti. Mog oca to nije zanimalo.

S vremenom sam u skupštini dobio još neka zaduženja i sakupio poveću zbirku teokratske literature. Jednoga dana otac mi je, pokazujući na moje knjige, rekao: “Vidiš li sve to? To ide van iz moje kuće, zajedno s tobom!” Tako sam se iselio i unajmio sobu u obližnjem Zanesvilleu, ali odlazio sam kući kako bih duhovno jačao svoju obitelj.

Otac je pokušavao spriječiti majku da ide na sastanke. Ponekad bi otrčao za njom kad bi krenula na sastanak i odvukao je natrag u kuću. No ona bi samo istrčala kroz druga vrata i otišla. Ja sam joj rekao: “Ne brini se. Dojadit će mu to, pa neće više trčati za tobom.” I stvarno, otac je s vremenom odustao, pa je mama mogla u miru odlaziti na sastanke.

Godine 1943. počela se održavati Teokratska škola propovijedanja, tako da sam i ja počeo držati učeničke govore u svojoj skupštini. Savjeti koje sam dobivao nakon što bih iznio svoje točke pomogli su mi da postanem bolji govornik.

U to je vrijeme već bio započeo Drugi svjetski rat. Godine 1944. dobio sam poziv za vojsku. Javio sam se u vojnu bazu Fort Hayes u Columbusu (Ohio). Ondje sam prošao liječnički pregled i ispunio potrebne obrasce. Ujedno sam vojnim dužnosnicima rekao da ne želim biti vojnik. Pustili su me da odem. No nekoliko dana kasnije na moja je vrata došao policajac i rekao mi: “Corwine Robisone, imam nalog za vaše uhićenje.”

Dva tjedna kasnije našao sam se na sudu, a sudac mi je kazao: “Da se mene pita, dao bih vam doživotnu robiju. Imate li što dodati u svoju obranu?” Odgovorio sam: “Časni sude, trebali biste mi priznati status propovjednika. Moja je propovjedaonica na svačijem pragu i mnogim sam ljudima propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu.” Sudac je nato porotu upozorio: “Vaša zadaća nije da odlučite je li ovaj mladić propovjednik ili nije. Vi ste tu da utvrdite je li odbio stupiti u vojsku.” Za nepunih pola sata porota se vratila donijevši presudu — proglašen sam krivim. Sudac me osudio na pet godina u saveznoj kaznionici u Ashlandu (Kentucky).

Prva dva tjedna proveo sam u zatvoru u Columbusu, a prvi dan nisu me puštali van iz ćelije. Molio sam se Jehovi: “Neću moći pet godina ostati u ćeliji. Ne znam što da radim.”

Sljedećeg su me dana stražari pustili van. Prišao sam jednom visokom, plećatom zatvoreniku te smo zajedno stajali i gledali kroz prozor. On me upitao: “Mali, zašto si  ti ovdje?” “Ja sam Jehovin svjedok”, odvratio sam. “Stvarno?” začuđeno me upitao. “Pa zašto si onda ovdje?” Odgovorio sam mu: “Jehovini svjedoci ne idu u rat i ne ubijaju ljude.” A on je rekao: “Tebe su strpali u zatvor zato što ne želiš ubijati ljude. Druge su strpali u zatvor zato što su nekoga ubili. Ima li to smisla?” “Ne, nema”, odgovorio sam.

Zatim je nastavio: “Petnaest godina bio sam u jednom drugom zatvoru i čitao sam vašu literaturu.” Ja sam se u sebi pomolio: “Jehova, pomozi mi da pridobijem naklonost ovog čovjeka.” Tada je Paul, tako se naime zvao, rekao: “Ako te bilo tko od ovih takne, samo viči. Ja ću se pobrinuti za njih.” I tako mi nitko od 50 zatvorenika u tom dijelu zatvora nije stvarao probleme.

Kad sam prebačen u Ashland, ondje sam među braćom upoznao neke zrele i iskusne kršćane. Njihovo je društvo pomoglo i meni i ostalima da ostanemo duhovno snažni. Zadužili bi nas za tjedno čitanje Biblije te smo pripremali pitanja i odgovore za sastanke koje smo nazivali Biblijski susreti. Jedan nam je brat dodjeljivao područja. Boravili smo u velikoj spavaonici koja je uza zidove imala krevete. Sluga za područja bi mi rekao: “Robisone, ti si zadužen za taj i taj krevet. Tko ga god dobije na tvom je području. Pobrini se da mu svjedočiš prije nego ode.” Tako smo propovijedali na organiziran način.

Drugi svjetski rat završio je 1945, ali ja sam još neko vrijeme nakon toga ostao u zatvoru. Bio sam zabrinut za svoju obitelj, jer mi je otac ranije rekao: “Bitno mi je da se tebe riješim, a s ostalima ću lako.” Nakon što sam izašao iz zatvora, doživio sam lijepo iznenađenje. Usprkos očevom protivljenju sedam članova moje obitelji dolazilo je na sastanke, a jedna sestra se krstila.

Godine 1950. izbio je Korejski rat. Ponovno sam dobio poziv za vojsku te sam se morao javiti u Fort Hayes. Nakon što su testirali moje sposobnosti, jedan mi je časnik rekao: “Ti si jedan od najboljih u svojoj grupi.” Odgovorio sam mu: “Dobro, ali ipak ne idem u vojsku.” Citirao sam mu 2. Timoteju 2:3 i kazao da sam ja Kristov vojnik. Nakon duge pauze rekao je: “Možeš ići.”

 Nedugo nakon toga prisustvovao sam sastanku za betelsku službu na kongresu u Cincinnatiju (Ohio). Brat Milton Henschel nam je rekao da bi brat koji želi marljivo raditi za Kraljevstvo mogao biti vrlo koristan u Betelu. Dao sam molbu za betelsku službu i ubrzo sam bio primljen. U Brooklyn sam došao u kolovozu 1954. i otada služim ovdje.

U Betelu sam uvijek imao pune ruke posla. Nekoliko sam godina vodio brigu o bojlerima u tiskari i uredskim zgradama, radio kao strojar i popravljao brave. Radio sam i u našim kongresnim dvoranama u New Yorku.

Jako sam zavolio duhovne aktivnosti koje su sastavni dio betelskog života, naprimjer jutarnju biblijsku pouku, obiteljsko razmatranje Stražarske kule te službu propovijedanja sa skupštinom. Ako čovjek malo bolje razmisli, te bi aktivnosti trebale biti sastavni dio života svake obitelji Jehovinih svjedoka. Kad roditelji i djeca zajedno razmatraju dnevni citat i redovito proučavaju Bibliju, kad aktivno sudjeluju na skupštinskim sastancima i revno propovijedaju dobru vijest, velika je vjerojatnost da će svi članovi obitelji ostati bliski s Jehovom.

Stekao sam mnoge prijatelje u Betelu i u skupštini. Neki su bili pomazanici i primili su svoju nebesku nagradu. Drugi su se nadali životu na Zemlji. No svi Jehovini sluge — pa tako i betelski radnici — samo su nesavršeni ljudi. Ako između mene i nekog brata dođe do nesuglasice, uvijek se potrudim to izgladiti. Sjetim se Mateja 5:23, 24, koji nam kaže kako trebamo rješavati nesporazume. Nije lako ispričati se, ali problem sa suvjernikom rijetko je kada potrajao nakon što sam to učinio.

Sad kad sam zašao u poodmakle godine teško idem od kuće do kuće, ali nisam odustao. Naučio sam i nešto kineskog, pa rado na ulici svjedočim Kinezima. Ponekad u jedno prijepodne zainteresiranim osobama uručim 30 ili 40 časopisa!

 Čak sam izvršio i jedan ponovni posjet u Kini! Jednog mi se dana jedna draga djevojka nasmiješila dok je dijelila reklamne letke za štand s voćem. Ja sam joj uzvratio osmijeh i ponudio Stražarsku kulu i Probudite se! na kineskom. Uzela je časopise i rekla mi da se zove Katie. Nakon toga kad god bi me vidjela, prišla bi mi i razgovarala sa mnom. Učio sam je engleske nazive voća i povrća, a ona bi za mnom ponavljala riječi. Objašnjavao sam joj i biblijske retke te je uzela knjigu Što Biblija uči. No nakon nekoliko tjedana naprosto je nestala.

Više mjeseci kasnije dao sam časopise jednoj drugoj djevojci koja je dijelila letke. Sljedećeg tjedna pružila mi je svoj mobitel i rekla: “Ti pričati s Kina.” “Ja ne poznam nikoga u Kini”, odgovorio sam joj. Ali kako je bila uporna, uzeo sam mobitel i rekao: “Halo, ovdje Robison.” Glas s druge strane je odgovorio: “Robby, ovdje Katie. Vratila sam se u Kinu.” “U Kinu?” upitao sam. “Da”, odgovorila je. “Robby, ova djevojka koja ti je dala telefon, to je moja sestra. Mene si naučio puno dobrih stvari. Molim te, nauči i nju ono što si naučio mene.” Odgovorio sam: “Katie, dat ću sve od sebe. Hvala ti što si mi javila gdje si.” Ubrzo nakon toga posljednji sam put razgovarao s njenom sestrom. Gdje god da se nalaze te dvije djevojke, nadam se da će bolje upoznati Jehovu.

Već 73 godine služim Jehovi i sretan sam što mi je pomogao da ostanem neutralan i vjeran dok sam bio u zatvoru. Moja braća i sestre rekli su mi da sam ih hrabrio time što sam se nepokolebljivo suočavao s očevim protivljenjem. Moja majka i šestero braće i sestara s vremenom su se krstili. Čak se i otac smekšao te je prije smrti bio na nekoliko sastanaka.

Bude li Božja volja, moja obitelj i prijatelji koji su umrli vratit će se u život u novom svijetu. Koliko ćemo samo biti radosni kad budemo u cijelu vječnost služili Jehovi zajedno sa svojim voljenima! *