Rodio sam se 1937. u jednom kolhozu, kolektivnom poljoprivrednom gospodarstvu, blizu grada Tokmoka u Kirgistanu. Moja obitelj pripada kirgiskom narodu i govorimo kirgiski jezik. Roditelji su mi bili poljoprivrednici i radili su u kolhozu od jutra do mraka. Seljani su redovito dobivali hranu, ali plaća im se isplaćivala u gotovini samo jednom godišnje. Majci nije bilo lako brinuti se o mojoj mlađoj sestri i meni. Nakon samo pet razreda škole i ja sam počeo po cijele dane raditi u kolhozu.

U kraju u kojem sam živio vladalo je veliko siromaštvo i trebalo je vrlo naporno raditi za ono najosnovnije. Zato u mladosti nisam previše razmišljao o smislu života ili budućnosti. Nisam ni sanjao da će mi divne istine o Jehovi Bogu i njegovom naumu promijeniti život. Kako se uopće dobra vijest počela propovijedati u Kirgistanu? Sve je započelo u mom zavičaju, na sjeveru Kirgistana.

U Kirgistanu se istina o Jehovi Bogu počela širiti 1950-ih. Međutim, naišla je na otpor onih koji su bili pod utjecajem moćne ideologije. Naime, Kirgistan je tada pripadao Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Jehovini svjedoci iz cijelog Sovjetskog Saveza bili su politički neutralni (Ivan 18:36). Zato su ih komunističke vlasti proganjale kao državne neprijatelje. No nijedna ideologija ne može spriječiti da Božja Riječ  dopre do srca ljudi koji iskreno tragaju za istinom. Zapravo, tijekom svoje dugogodišnje službe naučio sam važnu lekciju — Jehovi je “sve moguće” (Mar. 10:27).

Progon Jehovinih svjedoka doveo je do toga da se njihov broj u Kirgistanu povećao. Kako to? Sovjetske vlasti državne su neprijatelje slale u Sibir. Kad su ti izgnanici bili pušteni na slobodu, mnogi od njih došli su u Kirgistan, pa tako i neki Jehovini svjedoci. Jedan od njih bio je Emil Jancen, koji se rodio u Kirgistanu 1919. Emil je Jehovine svjedoke upoznao u radnom logoru, prihvatio je istinu te se 1956. vratio kući. Skrasio se blizu grada Sokuluka, u mom rodnom kraju. Tako je u Sokuluku bila osnovana prva skupština u Kirgistanu. Bilo je to 1958.

Oko godinu dana kasnije u Sokuluk se preselio Viktor Vinter. Taj vjerni brat ustrajao je u mnogim teškim kušnjama. Dvaput je služio trogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršćanske neutralnosti, zatim je bio osuđen na još deset godina zatvora te još pet godina u izgnanstvu. Usprkos svemu progon nije spriječio širenje prave religije.

Godine 1963. u Kirgistanu je bilo oko 160 Jehovinih svjedoka, a mnogi od njih bili su iz Njemačke, Ukrajine i Rusije. Među njima je bio i Eduard Varter, izgnanik koji se 1924. krstio u Njemačkoj. Nacisti su ga 1940-ih poslali u koncentracijski logor, a nekoliko godina kasnije komunisti u Sovjetskom Savezu izgnali su ga u Sibir. Godine 1961. taj se vjerni brat preselio u Kant, koji se nalazio vrlo blizu mog rodnog grada.

U Kantu je živjela i Elizabeta Fot, koja je vjerno služila Jehovi. Ona je bila krojačica, i to vrlo vješta, pa je šivala za liječnike, učitelje i druge školovane ljude. Jedna od njenih mušterija bila je Aksamaj Sultanalijeva, čiji je muž radio za državnog tužitelja. Kad je došla da joj Elizabeta sašije neku odjeću, obasula ju je pitanjima o tome što je smisao života i što se događa s čovjekom nakon smrti. Elizabeta joj je na pitanja odgovorila izravno iz Biblije. Na koncu je Aksamaj postala revna propovjednica dobre vijesti.

Otprilike u to vrijeme Nikolaj Čimpoeš iz Moldavije bio je imenovan za pokrajinskog nadglednika. U toj je službi proveo gotovo 30 godina. Nikolaj nije samo posjećivao skupštine nego je i organizirao umnožavanje i raspačavanje naše literature. Vlasti su zapazile čime se bavi. Zato mu je Eduard Varter dao ohrabrujuć savjet. Rekao mu je: “Kad te predstavnici vlasti budu ispitivali, otvoreno im reci da literaturu dobivamo iz glavnog sjedišta u Brooklynu. Pogledaj agenta KGB-a ravno u oči. Nemaš se čega bojati” (Mat. 10:19).

Ubrzo nakon tog razgovora Nikolaj je bio odveden na ispitivanje u sjedište KGB-a u Kantu. Ispričao je što se potom dogodilo: “Agent me pitao odakle dobivamo literaturu. Rekao sam mu da je dobivamo iz Brooklyna. Nije znao što bi mi nato rekao. Jednostavno me pustio i nikad me više nije zvao.” Takvi neustrašivi Jehovini svjedoci  nastavili su oprezno širiti dobru vijest u sjevernom Kirgistanu, gdje sam živio. Dragocjena istina o Jehovi došla je do moje obitelji 1980-ih, a prva ju je čula Mairambubu.

Mairambubu je rođena u kirgistanskoj oblasti Narinu. U kolovozu 1974. došla je u posjet mojoj sestri, gdje smo se i upoznali. Svidjela mi se od prvog trena. Vjenčali smo se tog istog dana.

Kad je Mairambubu u siječnju 1981. išla autobusom na lokalnu tržnicu, načula je razgovor koji sam ranije spomenuo. Zanimalo ju je o čemu se radi, pa je ženu koja je vodila razgovor pitala kako se zove i gdje živi. Ona joj je rekla da se zove Apun, ali bila je na oprezu zato što je 1980-ih djelovanje Jehovinih svjedoka još uvijek bilo zabranjeno. Zato nije dala mojoj ženi svoju adresu, nego ju je pitala gdje ona živi. Mairambubu je tog dana stigla kući sva uzbuđena.

“Čula sam predivne stvari”, rekla mi je. “Jedna mi je žena ispričala da uskoro ljudi više neće umirati. Čak će i divlje zvijeri biti miroljubive.” Meni je to zvučalo kao bajka. “Pričekajmo malo da ona dođe i sve nam lijepo objasni”, odgovorio sam.

Apun je došla k nama tri mjeseca kasnije. Jehovini svjedoci nastavili su nas posjećivati, pa smo imali priliku upoznati neke od prvih Kirgiza koji su prihvatili dobru vijest. Te sestre otkrile su nam izvanredne istine o Jehovi i njegovom naumu s ljudima. Poučavale su nas o Bibliji pomoću knjige Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja. * A budući da je u Tokmoku postojao samo jedan primjerak te knjige, prepisali smo je rukom kako bismo imali vlastitu kopiju.

Među prvim istinama koje smo saznali bilo je proročanstvo iz 1. Mojsijeve 3:15, koje će se ispuniti preko Isusa, Božjeg Mesijanskog Kralja. Shvatili smo da tu važnu poruku moraju čuti svi ljudi! Bio je to još jedan razlog da se i mi uključimo u objavljivanje dobre vijesti (Mat. 24:14). Biblijska istina ubrzo je počela mijenjati naš život.

Jedan Jehovin svjedok iz Tokmoka pozvao nas je na vjenčanje. Moja žena i ja ubrzo smo primijetili da se Jehovini svjedoci ponašaju  drugačije od ostalih ljudi. Na svadbi se nije posluživao alkohol i svi su bili pristojni. Ta je svadba bila potpuno drugačija od onih kojima smo ranije prisustvovali. Gosti bi se obično napili, ružno se ponašali i puno psovali.

Bili smo i na nekoliko kršćanskih sastanaka skupštine u Tokmoku. Sastanci su se održavali u šumi, kad su to vremenske prilike dozvoljavale. Braća i sestre znali su da nas policija drži na oku, pa su imali običaj postaviti stražu. Zimi smo se sastajali u kući jednog brata. Nekoliko puta na sastanak je upala policija i tražila da im kažemo što ondje radimo. Kad smo se Mairambubu i ja krstili u rijeci Čuu u srpnju 1982, morali smo biti oprezni (Mat. 10:16). Braća su došla u malim grupama i okupila se u šumi. Otpjevali smo teokratsku pjesmu i poslušali govor za krštenje.

Godine 1987. jedan nas je brat zamolio da posjetimo jednog interesenta koji je živio u gradu Balikčiju. Da bismo došli onamo, morali smo četiri sata putovati vlakom. Nakon što smo nekoliko puta propovijedali u Balikčiju, shvatili smo da je ondje mnogo ljudi zainteresirano za istinu. To je bila izvrsna prilika da proširimo svoju službu.

Mairambubu i ja često smo putovali iz Tokmoka u Balikči. Ondje smo proveli gotovo svaki vikend. Išli smo u službu propovijedanja i održavali kršćanske sastanke. Ljudi su jako voljeli čitati našu literaturu. Nosili smo je u mišoku, vreći u kojoj se inače nosio krumpir. Svaki mjesec odnijeli bismo dvije pune vreće literature, ali ni to nije bilo dovoljno. Čak smo svjedočili i putnicima u vlaku.

Naš je trud urodio plodom te je 1995, osam godina nakon našeg prvog posjeta, u Balikčiju osnovana skupština. Putovanja su bila skupa, a mi smo jako skromno živjeli. Kako smo onda uspijevali pokrivati sve troškove? Jedan naš suvjernik redovito nam je davao novac. Jehova je vidio da želimo proširiti svoju službu te nam je otvorio “ustave nebeske” (Mal. 3:10). Doista, Jehovi je sve moguće!

Godine 1992. imenovan sam za starješinu. Bio sam prvi starješina kirgiskog porijekla u zemlji. U našoj skupštini u Tokmoku imali smo prilike sudjelovati u različitim vidovima službe. Vodili smo mnogo biblijskih tečajeva s mladim Kirgizima koji su studirali na fakultetima. Jedan od njih danas je član Odbora podružnice, a druga dva su specijalni pioniri. Spremno smo pomagali i objaviteljima na našim sastancima. Početkom 1990-ih naše publikacije izlazile su na ruskom jeziku, a i sastanci su se održavali na ruskom. No bilo je sve više objavitelja kojima je materinji jezik bio kirgiski. Zato sam im prevodio sastanke na kirgiski, a to im je pomoglo da bolje shvate istinu.

Naša obitelj sve je više rasla, tako da smo Mairambubu i ja imali puno obiteljskih obaveza. Vodili smo djecu u službu propovijedanja i na skupštinske  sastanke. Naša kći Gulsajra, koja je tada imala samo 12 godina, voljela je razgovarati s prolaznicima i pričati im o Bibliji. Isto tako, djeca su voljela napamet učiti biblijske retke. Tako su ona, a kasnije i naša unučad, bila vrlo zaokupljena teokratskim aktivnostima. Od naše devetero djece i jedanaestero unučadi koji su još uvijek živi šesnaestero ih služi Jehovi ili ide na sastanke sa svojim roditeljima.

Draga braća i sestre koji su 1950-ih među prvima propovijedali dobru vijest u našem kraju bili bi zadivljeni da vide kakve su se promjene u međuvremenu odigrale. Naprimjer, od 1990-ih slobodnije propovijedamo dobru vijest i održavamo velike skupove.

Moja žena i ja smo 1991. prvi put prisustvovali velikom kongresu, koji se održao u kazahstanskom gradu Alma-Ati (danas se naziva Almaty). A 1993. prvi put se održao kongres u našoj zemlji, i to na stadionu Spartak u Biškeku. Prije nego što je kongres počeo, objavitelji su tjedan dana čistili stadion. Upravitelj je bio toliko zadivljen da nam je dopustio da besplatno koristimo stadion.

Još jedan blagoslov doživjeli smo 1994, kada je objavljena naša prva publikacija na kirgiskom jeziku. Prevoditeljski tim koji radi u podružnici u Biškeku sada redovito prevodi literaturu na kirgiski. Godine 1998. kirgistanske su vlasti zakonski priznale djelovanje Jehovinih svjedoka. Organizacija raste, pa danas ima preko 5 000 objavitelja. U zemlji djeluju 83 skupštine i 25 grupa na engleskom, kineskom, kirgiskom, ruskom, ruskom znakovnom, turskom, ujgurskom i uzbečkom jeziku. Iako sva ta draga braća i sestre potječu iz različitih kultura, oni ujedinjeno služe Jehovi. Samo njemu možemo zahvaliti za te izvanredne promjene.

Jehova je promijenio i moj život. Odrastao sam u siromašnoj seoskoj obitelji i završio tek pet razreda škole. No Jehova mi je omogućio da služim kao starješina i da prenosim dragocjene biblijske istine ljudima koji su obrazovaniji od mene. Doista, Jehova može učiniti ono što se nama čini nemogućim. Sve što sam doživio potiče me da nastavim vjerno svjedočiti o Jehovi, kojemu je “sve moguće” (Mat. 19:26).