Moji otac i majka bili su pobožni katolici. Ali kad su iz Biblije saznali da se Bog zove Jehova, to ih je toliko dirnulo da su oboje postali revni Jehovini svjedoci. Otac je prestao izrađivati drvene kipiće Isusa. Umjesto toga svoje je tesarske vještine upotrijebio kako bi prizemlje naše kuće preuredio u dvoranu za sastanke. Bila je to prva dvorana Jehovinih svjedoka u gradu San Juan del Monteu, koji se nalazi u neposrednoj blizini Manile, glavnog grada Filipina.

Rodio sam se 1952. Roditelji su me odmalena poučavali o Jehovi, baš kao i četvoricu moje starije braće i moje tri starije sestre. Kad sam porastao, otac me poticao da svaki dan pročitam po jedno poglavlje Biblije. Osim toga, proučavao je sa mnom mnoge naše publikacije. S vremena na vrijeme moji su roditelji pozivali u naš dom putujuće nadglednike i predstavnike podružnice. Cijelu našu obitelj jako su radovala i hrabrila iskustva koja su nam pričala ta braća. Zbog njihovog pozitivnog utjecaja svima je nama služba Jehovi bila na prvom mjestu u životu.

Puno sam naučio od svojih roditelja, koji su vjerno služili Jehovi. Nakon što se moja draga majka razboljela i umrla, otac i ja smo 1971. počeli zajedno služiti kao pioniri. No onda je 1973. umro i moj otac. Tako sam s 20 godina ostao bez oba roditelja. Osjećao sam se prazno i usamljeno. No biblijska nada, koja je “kao sigurno i čvrsto sidro duše”, pomogla mi je da ostanem emocionalno i duhovno stabilan (Hebr. 6:19). Nedugo nakon što mi je umro otac, prihvatio sam poziv da služim kao specijalni pionir na udaljenom otoku Coronu, u provinciji Palawanu.

Kad sam došao na Coron, imao sam 21 godinu. Budući da sam dotad uvijek živio u gradu, iznenadio sam se kad sam vidio da u mnogim kućama na otoku nema struje ni vode te da malo tko ima auto ili motor. Iako je na otoku bilo nekoliko  braće, jedino sam ja služio kao pionir i ponekad sam morao sam ići u službu propovijedanja. Prvi mjesec strašno su mi nedostajali obitelj i prijatelji. Noću bih gledao zvjezdano nebo i plakao. Bilo mi je toliko teško da sam htio odustati od svog zadatka i vratiti se kući.

U takvim trenucima molio bih se Jehovi i rekao mu sve što me muči. Razmišljao bih o ohrabrujućim mislima koje sam pročitao u Bibliji i našim publikacijama. Često bih se sjetio Psalma 19:14. Riječi “stijeno moja i izbavitelju moj” imale su za mene posebno značenje. Znao sam da će Jehova i meni biti čvrsta uzdanica u životu budem li razmišljao o onome što je njemu po volji, naprimjer o njegovim djelima i osobinama. Puno mi je pomogao i članak iz Stražarske kule “Nikad nisi sam” a. Čitao sam ga uvijek iznova. Kad sam bio sam, imao sam osjećaj da je uz mene Jehova. Koristio sam te dragocjene prilike za molitvu, proučavanje i razmišljanje.

Nedugo nakon što sam došao na Coron, imenovan sam za starješinu. Budući da sam bio jedini starješina u skupštini, počeo sam svaki tjedan voditi Teokratsku školu propovijedanja, Osposobljavanje za kršćansku službu, Skupštinsko razmatranje knjige i Razmatranje Stražarske kule. Uza sve to svaki sam tjedan imao javno predavanje. Vjerujte mi, više nisam imao vremena razmišljati o svojoj usamljenosti!

Uživao sam u službi na Coronu i imao sam lijepih rezultata. Neke osobe s kojima sam proučavao na koncu su se krstile. No suočavao sam se i s nekim izazovima. Da bih došao do područja, ponekad sam morao pješačiti pola dana. A kad bih došao onamo, uopće nisam znao gdje ću prespavati. Područje naše skupštine obuhvaćalo je i mnoge manje otoke. Kako bih došao do njih, često sam motornim čamcem putovao po olujnom moru. A da stvar bude gora, nisam znao ni plivati! U svim tim teškim trenucima Jehova me štitio i davao mi snagu. Kasnije sam shvatio da me Jehova zapravo pripremao za još veće izazove koji su me čekali na mom sljedećem zadatku.

Godine 1978. dobio sam zadatak da služim u Papui Novoj Gvineji, koja se nalazi sjeverno od Australije. Papua Nova Gvineja je brdovita zemlja velika gotovo kao Španjolska. Jako sam se iznenadio kad sam saznao da njenih otprilike tri milijuna stanovnika govori više od 800 jezika. Na svu sreću, većina ljudi govori melanezijski pidžin, koji se naziva i tok pisin.

U početku sam bio dodijeljen u jednu englesku skupštinu u glavnom gradu Port Moresbyju. A onda sam se preselio u skupštinu koja je održavala sastanke na tok pisinu te sam se upisao na tečaj kako bih naučio taj jezik. Ono što sam učio na tečaju odmah sam primjenjivao u službi propovijedanja. To mi je pomoglo da brže naučim jezik. Nije prošlo puno vremena, a ja sam već mogao održati javno predavanje na tok pisinu. Jako sam se iznenadio kad sam nepunih godinu dana nakon što sam došao u Papuu Novu Gvineju dobio zadatak da služim kao pokrajinski nadglednik u skupštinama koje djeluju na tok pisinu. Područje na kojem sam trebao služiti obuhvaćalo je nekoliko velikih provincija.

Budući da su skupštine bile jako udaljene jedne od drugih, morao sam organizirati brojne pokrajinske sastanke i puno putovati. U početku sam se osjećao jako usamljeno jer sam bio  u novoj zemlji i morao sam naučiti novi jezik, a i priviknuti se na nove običaje. Nisam mogao kopnom putovati od skupštine do skupštine jer bih morao ići brdovitim i teško prohodnim područjima. Zato sam gotovo svaki tjedan morao putovati avionom. Ponekad sam bio jedini putnik u malom, klimavom avionu koji samo što se nije raspao. Ta su mi putovanja bila užasno stresna, baš kao i ona putovanja čamcem.

Malo je tko imao telefon, pa sam sa skupštinama komunicirao putem pisama. Često sam znao doputovati prije nego što bi stigla moja pisma i morao sam se raspitivati po mjestu kako bih saznao gdje žive objavitelji. No svaki put kad bih pronašao braću, ona bi me srdačno pozdravila i izrazila cijenjenje za moju službu. To bi me podsjetilo zašto ulažem toliko truda da dođem do njih. Jehova mi je na mnoge načine pokazivao da je uz mene i tako je moj odnos s njim postao još snažniji.

Kad sam prvi put došao na sastanak na otoku Bougainvilleu, prišao mi je jedan bračni par. Sa širokim osmijehom na licu upitali su me: “Da li nas se sjećaš?” Sjetio sam se da sam im svjedočio kad sam prvi put došao u Port Moresby. Počeo sam s njima proučavati Bibliju, a onda sam taj tečaj predao jednom tamošnjem bratu. Sada su oboje bili kršteni! To je bio jedan od mnogih blagoslova koje sam doživio tijekom tri godine koliko sam služio u Papui Novoj Gvineji.

Prije nego što sam 1978. otišao s Corona, upoznao sam dragu, požrtvovnu sestru po imenu Adel. Ona je služila kao stalni pionir i odgajala svoje dvoje djece, Samuela i Shirley. U isto vrijeme brinula se za svoju ostarjelu majku. U svibnju 1981. vratio sam se na Filipine da bih se vjenčao s Adel. Nakon vjenčanja zajedno smo služili kao stalni pioniri i brinuli se za našu obitelj.

Iako sam imao obitelj, 1983. ponovno sam imenovan za specijalnog pionira te sam poslan na otok Linapacan, u provinciji Palawanu. Cijela naša obitelj preselila se na taj udaljeni otok na kojem nije bilo Jehovinih svjedoka. Otprilike godinu dana kasnije umrla je Adelina majka. No mi smo i dalje bili zaokupljeni službom i to nam je pomoglo da se nosimo sa svojim gubitkom. Na Linapacanu smo započeli mnogo biblijskih tečajeva s osobama koje su dobro duhovno napredovale. Zahvaljujući tome ubrzo nam je trebala dvorana za sastanke. Zasukali smo rukave i sami je sagradili. Bili smo jako sretni kad je samo tri godine nakon našeg dolaska Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 110 osoba. Mnogi od tih ljudi nastavili su duhovno napredovati nakon što smo mi otišli te su se na koncu krstili.

Godine 1986. dobio sam zadatak da služim na otoku Culionu, na kojem se nalazila kolonija oboljelih od lepre. Nakon toga i Adel je bila imenovana da služi kao specijalni pionir. U početku nam je bilo nelagodno propovijedati ljudima kojima je tijelo bilo izobličeno od lepre. No braća i sestre s tog otoka uvjerili su nas da su ti ljudi primili terapiju i da nema gotovo nikakve šanse da se zarazimo. Neke osobe oboljele od lepre dolazile su na sastanke koji su se održavali u domu jedne naše sestre. Mi smo se ubrzo opustili i više nam nije bilo nelagodno propovijedati tim ljudima. Bilo je divno govoriti o našoj biblijskoj  nadi osobama koje su imale osjećaj da su ih odbacili i Bog i ljudi. Oduševili smo se kad smo vidjeli da pojedinci koji su bili tako teško bolesni s radošću prihvaćaju vijest o tome da će jednog dana biti savršeno zdravi (Luka 5:12, 13).

Kako su se naša djeca prilagodila životu na Culionu? Adel i ja pozvali smo dvije mlade sestre s Corona da dođu k nama na Culion kako bi naša djeca imala društvo koje će pozitivno utjecati na njih. Samuel, Shirley i te dvije mlade sestre uživali su u propovijedanju i imali su puno uspjeha u službi. Proučavali su s puno djece, dok smo Adel i ja proučavali s njihovim roditeljima. Tako smo u jednom razdoblju proučavali s 11 obitelji. Ubrzo smo vodili tako mnogo odličnih tečajeva da smo čak osnovali novu skupštinu.

U početku sam bio jedini starješina na otoku. Zato me podružnica zamolila da na Culionu vodim tjedne sastanke kojima je prisustvovalo osam objavitelja, a zatim da vodim sastanke i u selu Marilyju, koje je bilo udaljeno tri sata vožnje čamcem. Ondje je sastancima prisustvovalo devet objavitelja. Cijela moja obitelj išla je sa mnom na sastanke u Marily. Nakon toga satima bismo hodali planinskim područjem kako bismo došli do sela Halseyja, gdje smo vodili nekoliko biblijskih tečajeva.

S vremenom je u Marilyju i Halseyju tako puno ljudi upoznalo istinu da smo u oba sela sagradili dvorane. Kao i na Linapacanu, braća i interesenti sami su pribavili većinu građevnog materijala i obavili većinu posla. Dvorana u Marilyju mogla je primiti 200 ljudi te se po potrebi mogla proširiti, tako da smo u njoj održavali pokrajinske sastanke.

Kad su djeca odrasla, Adel i ja smo 1993. započeli s pokrajinskom službom na Filipinima. A onda sam ja 2000. pohađao Školu za organizacijsko osposobljavanje jer su me braća htjela obučiti da služim kao nastavnik u toj školi. Osjećao sam se nedoraslo tom zadatku, ali Adel me uvijek hrabrila da ne odustanem. Podsjećala me da će mi Jehova dati snagu kako bih izvršio taj novi zadatak (Filip. 4:13). Ona je to dobro znala iz vlastitog iskustva jer je ustrajno izvršavala svoj zadatak unatoč tome što se borila sa zdravstvenim problemima.

 Godine 2006., dok sam služio kao nastavnik u školi, Adel je saznala da boluje od Parkinsonove bolesti. To nas je šokiralo! Kad sam joj predložio da odustanemo od svog zadatka kako bih se ja mogao brinuti za nju, Adel je rekla: “Molim te, nađi liječnika koji mi može pomoći da se lakše nosim s bolešću, a Jehova će nam pomoći da nastavimo sa svojom službom. Znam da hoće.” Idućih šest godina Adel je nastavila vjerno služiti Jehovi i nikad se nije žalila. Kad je njena bolest toliko uznapredovala da više nije mogla hodati, propovijedala je sjedeći u invalidskim kolicima. A kad joj je postalo toliko teško da više skoro nije mogla ni govoriti, na sastancima bi davala komentare od samo jedne ili dvije riječi. Mnoga braća i sestre slali su joj poruke u kojima su pisali da jako cijene njenu ustrajnost. Tako su je hrabrili sve dok 2013. nije umrla. Više od 30 godina svog života proveo sam s divnom i vjernom ženom, a sada sam opet ostao sam i obuzela me velika tuga.

Adel je željela da nastavim služiti kao punovremeni sluga, pa sam to i učinio. Posvetio sam se teokratskim zadacima i to mi je pomoglo da se ne osjećam toliko usamljeno. Od 2014. do 2017. posjećivao sam skupštine koje djeluju na tagalogu u zemljama u kojima je naše djelovanje bilo ograničeno. Nakon toga putovao sam na Tajvan te u Sjedinjene Države i Kanadu kako bih i ondje posjećivao skupštine koje djeluju na tagalogu. Godine 2019. u Indiji i Tajlandu služio sam kao nastavnik u nekoliko razreda Škole za objavitelje Kraljevstva koji su se održavali na engleskom jeziku. Svi ti zadaci donijeli su mi puno radosti. Najsretniji sam kad sam potpuno zaokupljen službom Jehovi.

Svaki put kad bih dobio neko novo zaduženje, zavolio bih braću i sestre s kojima sam surađivao i zato mi nikad nije bilo lako otići od njih. U takvim prilikama naučio sam se potpuno uzdati u Jehovu. Puno puta sam osjetio da je Jehova uz mene i to mi je pomoglo da svim srcem prihvatim sve promjene u svom životu. Danas služim kao specijalni pionir na Filipinima. Navikao sam se na svoju novu skupštinu. Ona mi je poput divne obitelji koja mi pruža pomoć i podršku. Isto tako, ponosan sam na Samuela i Shirley, koji po uzoru na svoju majku vjerno služe Jehovi (3. Ivan. 4).

U životu sam doživio mnoge kušnje. Bilo mi je jako teško gledati kako moja draga žena pati i umire od grozne bolesti. Osim toga, puno puta morao sam se prilagođavati novim okolnostima. No svaki put sam se uvjerio da Jehova “nije daleko ni od koga od nas” (Djela 17:27). “Jehovina ruka nije prekratka” da nam pruži pomoć (Iza. 59:1). Bog uvijek jača i podupire svoje sluge, čak i one koji služe na udaljenim područjima. Jehova, moja čvrsta stijena, bio je uz mene cijelog mog života i jako sam mu zahvalan na tome. Doista, nikad nisam bio sam!