Paul: U studenome 1985. putovali smo na svoje prvo misionarsko odredište – u Liberiju, na zapadu Afrike. Bili smo jako uzbuđeni! Kad smo sletjeli u Senegal, Anne je rekla: “Još sat vremena i bit ćemo u Liberiji!” A onda smo čuli obavijest: “Putnici za Liberiju moraju izaći iz aviona. Zbog državnog udara nećemo moći sletjeti ondje.” Idućih deset dana ostali smo s misionarima u Senegalu i pratili što se događa u Liberiji. Čuli smo da ima jako puno mrtvih. Na snazi je bio policijski sat, a svatko tko bi ga prekršio, bio bi ubijen na licu mjesta.

Anne: Nas dvoje nismo baš za avanture. Ustvari, odmalena se bojim svega i svačega. Osjećam nelagodu čak i kad moram prijeći cestu! No iako smo znali da bi život u Liberiji mogao biti opasan, jedva smo čekali doći onamo.

Paul: Anne i ja odrasli smo na zapadu Engleske. Dijelilo nas je samo desetak kilometara. Oboje smo započeli s pionirskom službom nakon srednje škole. Mene su na to potaknuli roditelji, a Anne njena majka. Oni su bili jako sretni što život želimo posvetiti punovremenoj službi. S 19 godina bio sam pozvan u Betel, a Anne mi se pridružila 1982., kad smo se vjenčali.

Anne: Voljeli smo Betel, ali oduvijek smo htjeli služiti na području gdje treba više objavitelja. U Betelu smo surađivali s nekadašnjim misionarima, pa je ta želja postala još jača. Tri godine svake smo večeri Jehovi u molitvi govorili da želimo biti misionari. Možete samo zamisliti koliko smo bili sretni kad smo 1985. bili pozvani u 79. razred Gileada. Nakon toga poslani smo u Liberiju.

Paul: Ukrcali smo se na prvi avion kojem je bilo dopušteno sletjeti u Liberiju. Situacija je bila napeta i još uvijek je na snazi bio policijski sat. Čak i kad bi se začuo samo prasak iz  auspuha, ljudi bi premrli od straha i razbježali se. Mi smo svake večeri zajedno čitali Psalme. To nam je pomagalo da se smirimo. Unatoč svim problemima jako smo voljeli svoje područje. Anne je propovijedala kao misionar, a ja sam radio u Betelu s bratom Johnom Charukom. Od njega sam puno naučio jer je on već neko vrijeme živio u Liberiji i bio je dobro upoznat s okolnostima braće i sestara.

Anne: Zašto smo tako brzo zavoljeli Liberiju? Zbog braće i sestara. Oni su bili srdačni, otvoreni i vjerno su služili Jehovi. Začas smo se sprijateljili s njima – postali su nam kao obitelj. Njihovi savjeti puno su nam značili i davali nam duhovnu snagu. A služba je bila prelijepa! Ljudi bi se naljutili ako bismo prebrzo otišli od njih. Na ulici su mnogi razgovarali o biblijskim temama. Bilo je sasvim normalno prići i uključiti se u razgovor. Imali smo toliko biblijskih tečajeva da nam nije bilo lako sve ih voditi. To su bile slatke muke!

Paul: Nakon četiri godine relativnog mira došlo je do obrata – 1989. izbio je građanski rat. Pobunjenici su 2. srpnja 1990. zauzeli područje oko Betela. Tri mjeseca nismo imali kontakta s vanjskim svijetom. Nismo se mogli čuti sa svojim obiteljima ni s braćom u glavnom sjedištu. To razdoblje obilježila je anarhija i nestašica hrane te silovanja. U cijeloj zemlji vladala je grozna situacija i to je trajalo 14 godina.

Anne: Neka plemena međusobno su se borila i ubijala. Naoružani pobunjenici u čudnoj odjeći išli su iz ulice u ulicu i pljačkali kuće. Nekima od njih ubiti čovjeka bilo je, kako su sami rekli, kao ubiti kokoš. Na kontrolnim točkama gomilali su se leševi. Bilo ih je i blizu podružnice. Ubijena su i neka naša braća, a među njima i dva misionara.

Mnoga braća riskirala su život jer su skrivala suvjernike iz plemena koja su bila omražena. Isto su činili misionari i betelski radnici. Neki koji su morali pobjeći iz svog doma bili su smješteni u Betelu. Spavali su u prizemlju ili u našim sobama na katu. Mi smo svoju sobu dijelili s jednom sedmeročlanom obitelji.

Paul: Svaki dan pobunjenici su pokušavali ući u Betel da vide skrivamo li koga. Smislili smo način kako se zaštititi. Kad god bi oni došli, dvojica nas otišla bi u dvorište razgovarati s njima, a drugo dvoje sve je promatralo s prozora. Ako bi braća na dvorištu držala  ruke ispred sebe, to je značilo da je sve u redu. No ako bi stavili ruke na leđa, to je bio znak da moramo brzo sakriti svoje suvjernike.

Anne: Jednom je nekoliko nasilnih pobunjenika upalo u Betel. Htjela sam sakriti jednu sestru pa sam je odvela u kupaonicu i zaključala vrata. Ondje smo imali ormar s lažnim dnom. Iako je taj prostor za skrivanje bio malen, sestra se šćućurila unutra. Naoružani pobunjenici došli su na kat i počeli lupati po vratima. Paul ih je pokušao zaustaviti govoreći: “Moja žena je na WC-u!” Dok su oni bili ispred, ja sam morala sve u ormaru vratiti na mjesto, a to se čulo. Osim toga, za to mi je trebalo vremena, pa sam se bojala da će postati sumnjičavi. Tresla sam se od straha. U sebi sam se pomolila Jehovi i preklinjala ga da mi pomogne. Zatim sam otključala vrata i donekle ih smireno pozdravila. Jedan od njih odgurnuo me i otišao ravno do ormara. Jako se iznenadio jer unutra nije našao ništa. On i ostali pretražili su sve sobe i tavan, ali ni ondje nisu ništa našli.

Paul: Mjesecima nismo imali dovoljno hrane, ali duhovna hrana održavala nas je na životu. Jutarnja pouka često je bila naš jedini “doručak”. Ona nam je davala duhovnu snagu, a to smo jako cijenili.

Ipak, nikad nismo potpuno ostali bez hrane i vode. Da se to dogodilo, morali bismo izaći iz Betela u nabavku. Znali smo da bi tada braća koja su se ondje skrivala vjerojatno bila ubijena. Jehova se pobrinuo da u pravom trenutku dobijemo sve što nam je trebalo, ponekad na čudesan način. On se brinuo za nas i pomagao nam da sačuvamo unutarnji mir.

Situacija je bila sve gora, ali nama je istina davala nadu. Iako su braća puno puta morala pobjeći da spase živu glavu, vjera im je ostala postojana. Jehova im je davao mir. Neki su znali reći da im je taj rat dobra priprema za veliku nevolju. Starješine i mlada braća hrabro su radili sve što su mogli kako bi pomogli suvjernicima. Braća i sestre koji su pobjegli iz svog doma držali su se zajedno. Propovijedali su gdje god su došli i održavali sastanke u šumi. Sastanci su im bili pravo utočište u tom beznađu, a propovijedanje ih je hrabrilo i davalo im snagu. Kad smo im nosili hranu, odjeću i druge stvari, braća su često tražila literaturu, čak i torbu za službu. To nas je jako dirnulo! Mnogi ljudi bili su istraumatizirani, pa su slušali dobru vijest. Nisu mogli vjerovati da su Jehovini svjedoci tako sretni i pozitivni. Naša braća i sestre bili su poput svjetla u tami (Mat. 5:14–16). Njihova revnost potaknula je čak i neke pobunjenike da upoznaju istinu.

Paul: U nekoliko navrata trebali smo otići iz zemlje – tri puta nakratko, a dva puta na cijelu godinu. Riječi jedne misionarke dobro opisuju naše osjećaje: “U Gileadu su nas učili da braću na novom području trebamo zavoljeti cijelim srcem. Zato nam se srce slamalo svaki put kad smo ih morali ostaviti u strašnim okolnostima.” Iako smo morali otići u obližnje zemlje, bili smo sretni jer smo odande mogli pomagati braći u Liberiji.

Anne: U svibnju 1996. četvero nas uputilo se autom iz Betela s važnim dokumentima o našem djelovanju u Liberiji. Htjeli smo doći do sigurnijeg dijela grada, koji je od nas bio udaljen 16 kilometara. Baš u tom trenutku područje oko Betela bilo je napadnuto. Pobunjenici su pucali u zrak, zaustavili naš auto i troje nas izvukli van. Zatim su se odvezli s Paulom. Bili smo u šoku! No onda smo vidjeli kako se Paul probija kroz mnoštvo, a niz čelo mu teče krv. U prvi mah pomislili smo da su pucali u njega, ali brzo smo shvatili da to nije moguće jer tada ne bi mogao biti na nogama. Rekao je da ga je jedan pobunjenik udario kad ga je izbacio iz auta. Srećom, njegova ozljeda nije bila teška.

U blizini smo vidjeli vojni kamion nakrcan preplašenim ljudima. Pokušali smo se ukrcati, ali nije bilo mjesta, pa smo se popeli i uhvatili za karoseriju. Vozač je stao na gas i krenuo. Vozio je tako brzo da smo skoro pali. Preklinjali smo ga da se zaustavi, ali on nas u panici nije čuo. Bili smo prestravljeni, a mišići su nam se tresli jer smo se grčevito držali da ne padnemo. No uspjeli smo doći živi i zdravi.

Paul: Kad smo vidjeli na što sličimo, u prljavoj i poderanoj odjeći, pitali smo se kako smo uopće ostali čitavi. Zaspali smo u polju pored prastarog izrešetanog helikoptera. Sutradan smo njime otišli u Sijera Leone. Bili smo zahvalni Jehovi što smo živi, ali jako smo se brinuli što će biti s našom braćom.

Anne: U Betelu u Freetownu konačno smo bili na sigurnom. Braća su se dobro brinula za nas. Međutim, meni su se stalno vraćale slike traumatičnih događaja. Danju sam bila napeta i prestrašena. Nisam mogla objektivno razmišljati. Sve oko mene izgledalo mi je nekako nestvarno. Noću sam se budila oblivena hladnim znojem. Cijelo tijelo mi je drhtalo jer sam se bojala da će se dogoditi nešto strašno i nisam mogla doći do daha. Paul bi me tada zagrlio i molio se sa mnom. Pjevali smo teokratske pjesme sve dok se ne bih umirila. Imala sam osjećaj da gubim razum i da više neću moći služiti kao misionar.

Nikad neću zaboraviti što se zatim dogodilo. Taj tjedan dobili smo dva časopisa. Prvi je bio Probudite se! od 8. lipnja 1996. U njemu je bio članak “Borba s napadima panike”. Napokon sam shvatila što se događa sa mnom. Drugi časopis bio je Stražarska kula od 15. svibnja 1996. s člankom “Odakle dobivaju snagu?”, u kojem je bila slika ozlijeđenog leptira. Pročitala sam da se oni mogu nastaviti hraniti i letjeti čak i kad su im krila teško oštećena. Slično je s nama. Zahvaljujući Jehovinom duhu mi možemo pomagati drugima čak i kad smo sami emocionalno ranjeni. To je bila duhovna hrana koju mi je Jehova dao u pravom trenutku (Mat. 24:45). Proučavanje sličnih članaka dalo mi je snage. Sve sam ih spremila u jedan fascikl. S vremenom su se simptomi PTSP-a ublažili.

Paul: Kad god bismo se vratili u Liberiju, bili smo presretni. No krajem 2004. braća su nas zamolila da odemo na novo područje. To nas je jako iznenadilo jer smo u Liberiji bili već skoro 20 godina. Rat je kratko prije toga završio i počeli smo raditi planove za građevinske radove u podružnici. Zato nam je ta promjena teško pala.

 Osim toga, jako smo zavoljeli svoju duhovnu obitelj u Liberiji i nismo je htjeli ostaviti. Sličnu žrtvu napravili smo kad smo otišli u Gilead. Međutim, kad god smo se predali Jehovi u ruke, doživjeli smo velike blagoslove. Zato smo prihvatili novi zadatak i preselili se u Ganu.

Anne: Prolili smo mnogo suza kad smo odlazili iz Liberije. Iznenadili smo se kad nam je Frank, jedan ostarjeli i mudri brat, rekao: “Morate nas zaboraviti!” Onda je objasnio: “Znamo da nas nikad nećete zaboraviti, ali svoj novi zadatak morate prihvatiti cijelim srcem. To je od Jehove i zato se morate posvetiti braći na novom području.” Njegove riječi dale su nam snage da krenemo ispočetka u sredini u kojoj nas skoro nitko nije poznavao i u kojoj nam je sve bilo novo.

Paul: U Gani je bilo puno Jehovinih svjedoka i brzo smo ih zavoljeli. Od naših novih prijatelja puno smo naučili jer su bili duhovno stabilni i imali su jaku vjeru. U Gani smo služili 13 godina, a onda smo dobili novi zadatak. Braća su nas zamolila da se preselimo u podružnicu u Keniji. Nedostajali su nam naši prijatelji iz Gane i Liberije, ali brzo smo se povezali sa suvjernicima u Keniji. Nas dvoje još uvijek služimo u Keniji, gdje ima puno posla u propovijedanju.

Anne: Tijekom godina doživjela sam opasne i stresne situacije. Puno sam se puta doslovno tresla od straha. Sve to ostavi traga na fizičkom i emocionalnom zdravlju. Jehova nas neće čudom zaštititi od toga. Kad god začujem pucnjeve, osjetim mučninu i ukočim se od straha. Ali naučila sam prihvaćati pomoć koju Jehova pruža. Naprimjer, on se služi braćom i sestrama. Uvjerila sam se da su dobre duhovne navike ključne kako bi nam Jehova pomogao da ustrajemo u službi.

Paul: Ponekad nas ljudi pitaju: “Volite li područje na kojem služite?” Istina, zemlje mogu biti lijepe, ali vidjeli smo da situacija začas može postati nestabilna i opasna. Puno nam više znači naša duhovna obitelj. Unatoč razlikama u kulturi svi mi volimo Jehovu i to nas ujedinjuje. Mislili smo da je naš zadatak ohrabriti braću, ali oni su ohrabrili nas.

Svaki put kad dođemo na novo područje, uvjerimo se da je naše bratstvo pravo Jehovino čudo. Skupština nam je obitelj i dom. Važno je samo da se nikad ne prestanemo uzdati u Jehovu. On će nam davati snagu da ustrajemo, što god da se dogodi (Filip. 4:13).