Rani kršćani i svijet

PRIJE skoro dvije tisuće godina na Srednjem se istoku odigralo nešto vrlo čudesno. Božji jedinorođeni Sin bio je poslan iz svog nebeskog prebivališta da bi kratko vrijeme živio u svijetu čovječanstva. Kako je većina ljudi reagirala? Apostol Ivan odgovara: “[Isus] bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu, a svijet ga ne upozna. K svojima [k Izraelu] dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Ivan 1:10, 11, Stvarnost).

Svijet naprosto nije prihvatio Isusa, Sina Božjega. Zašto ne? Isus je objasnio jedan od razloga kad je rekao: “Svijet (...) mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Ivan 7:7, St). Konačno je taj isti svijet — zastupljen nekim židovskim religijskim vođama, jednim edomskim kraljem i jednim rimskim političarem — pogubio Isusa (Luka 22:66–23:25; Djela apostolska 3:14, 15; 4:24-28). A što je s Isusovim  sljedbenicima? Je li ih svijet spremnije prihvatio? Ne. Isus ih je kratko vrijeme prije svoje smrti upozorio: “Kad biste bili dio svijeta, svijet bi volio ono što je njegovo. A budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi” (Ivan 15:19, New World Translation).

U apostolsko doba

Isusove riječi pokazale su se istinitima. Samo nekoliko tjedana nakon njegove smrti njegovi su apostoli uhapšeni, prijetilo im se te su izudarani (Djela apostolska 4:1-3; 5:17, 18, 40). Ubrzo nakon toga, revni je Stjepan dovučen pred židovski Sanhedrin i usmrćen kamenovanjem (Djela apostolska 6:8-12; 7:54, 57, 58). Kasnije je kralj Herod Agripa I pogubio apostola Jakova (Djela apostolska 12:1, 2). Pavao je bio proganjan tijekom svojih misionarskih putovanja na poticaj Židova iz dijaspore (Djela apostolska 13:50; 14:2, 19).

Kako su rani kršćani reagirali na takvo protivljenje? Kad su religiozne vlasti u tim ranim danima apostolima zabranile da propovijedaju u ime Isusovo, apostoli su odgovorili: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Djela apostolska 4:19, 20; 5:29, St). Takav su stav zadržali kad god se pojavilo protivljenje. Unatoč tomu, apostol Pavao je savjetovao kršćane u Rimu da budu ‘pokorni višim [državnim] vlastima’. Također je dao savjet: “Ako je moguće — koliko je do vas — budite u miru sa svima!” (Rimljanima 12:18; 13:1, St). Dakle, rani su kršćani imali težak zadatak da postignu ravnotežu. Slušali su Boga kao svog vrhovnog Vladara; a u isto su vrijeme bili podložni državnim vlastima te su nastojali živjeti u miru sa svim ljudima.

Kršćani u rimskom svijetu

U svijetu Rimskog Carstva prvog stoljeća kršćani su nesumnjivo izvlačili korist iz Paxa Romana, odnosno Rimskog mira, koji su čuvale rimske legije. Postojani zakonski propisi i red, dobre ceste i relativno sigurna plovidba morem stvarali su sredinu koja je bila povoljna za širenje kršćanstva. Rani su kršćani bili očito svjesni svoje obaveze prema društvu te su slijedili Isusov nalog da ‘daju caru carevo a Bogu Božje’ (Marko 12:17, St). Kad je Justin Mučenik pisao rimskom caru Antoninu Piju (138–161. n. e.) tvrdio je da kršćani “spremnije od svih drugih” plaćaju poreze (Prva apologija, 17. poglavlje). Tertulijan je, 197. n. e., rekao rimskim vladarima da njihovi ubirači poreza “duguju zahvalnost kršćanima” zbog njihovog savjesnog plaćanja poreza (Obrana, 42. poglavlje). To je bio jedan način na koji su slijedili Pavlov savjet da budu podložni višim vlastima.

Osim toga, rani su kršćani, u onoj mjeri u kojoj su im to dozvoljavala kršćanska načela, nastojali živjeti miroljubivo sa svojim bližnjima. No, to nije bilo tako jednostavno. Svijet oko njih bio je jako nemoralan i ogrezao u grčko-rimskom idolopoklonstvu kojem je u posljednje vrijeme pridodano i obožavanje cara. Poganska rimska religija bila je uglavnom državna religija, zato se svako odbijanje da je se prakticira moglo smatrati neprijateljstvom prema državi. Što je to značilo za kršćane?

 Profesor E. G. Hardy sa Oxfordskog sveučilišta je pisao: “Tertulijan nabraja mnoge stvari koje su savjesnom kršćaninu bile neprihvatljive, budući da su bile povezane s idolopoklonstvom: npr. zakletva uobičajena prilikom sklapanja ugovora; rasvjeta na vratima za vrijeme praznika, itd.; sve poganske religiozne ceremonije; igre i predstave; zvanje nastavnika svjetovne [poganske klasične] literature; vojna služba; državne službe” (Christianity and the Roman Government).

Da, teško je bilo živjeti u rimskom svijetu i ne prekršiti kršćansku vjeru. Francuski katolički pisac A. Hamman piše: “Bilo je nemoguće napraviti jedan korak, a da se ne naiđe na neko božanstvo. Kršćanin je zbog svog opredjeljenja svakodnevno doživljavao probleme; živio je na rubu društva (...). Suočavao se s problemima koji su iskrsavali kod kuće, na ulicama, na tržnici (...). Na ulici je kršćanin, bio on rimski građanin ili ne, trebao razotkriti glavu kad je prolazio pored nekog hrama ili kipa. Kako je to mogao izbjeći a da ne izazove sumnju, i kako bi mogao udovoljiti tome a da ne počini djelo odanosti? Ako je bio trgovac i trebao posuditi novac, morao se onome tko mu je posuđivao novac zakleti u ime bogova. (...) Ako bi stupio u državnu službu, od njega se očekivalo da prinese žrtvu. Ako bi ga pozvali u vojsku, kako je mogao izbjeći da položi zakletvu i da sudjeluje u obredima vojne službe?” (La vie quotidienne des premiers chrétiens [95-197] [Svakodnevni život ranih kršćana, 95-197. n. e.]).

Dobri građani, a ipak ocrnjivani

Kad je Pavao, oko 60/61. n. e., bio u Rimu i čekao na suđenje pred carom Neronom, židovski su glavari izjavili s obzirom na rane kršćane: “Jer nam je za ovu sektu poznato da se posvuda protiv nje govori” (Djela apostolska 28:22, NW). Povijesni zapisi potvrđuju da se govorilo protiv kršćana — ali nepravedno. E. W. Barnes navodi u svojoj knjizi The Rise of Christianity: “Kršćanski se pokret u svojim ranim mjerodavnim spisima predstavlja uglavnom kao moralan i kao onaj koji se drži zakona. Njegovi su članovi željeli biti dobri građani i lojalni podanici. Izbjegavali su mane i poroke poganstva. U privatnom su životu nastojali biti mirni susjedi i pouzdani prijatelji. Bili su poučavani da budu uravnoteženi, marljivi i neporočni. Usred prevladavajuće korupcije i razuzdanosti bili su, ukoliko su ostali lojalni svojim načelima, pošteni i istinoljubivi. Njihova spolna mjerila bila su visoka; poštivali su bračnu vezu i njihov je obiteljski život bio neokaljan. Čovjek bi pomislio da sa takvim vrlinama ne mogu biti neugodni sugrađani. Ipak, dugo vremena ih se preziralo, ocrnjivalo i mrzilo.”

Baš kao što drevni svijet nije razumio Isusa, tako nije razumio ni kršćane te ih je zbog toga mrzio. Budući da su odbijali obožavati cara i poganska božanstva, okrivljeni su za ateizam. Ako je uslijedila neka katastrofa, pripisivala im se krivica za to, jer su navodno izazvali srdžbu bogova. Budući da nisu prisustvovali nemoralnim igrama ili krvavim gladijatorskim borbama, smatralo se da su protudruštveni i čak da su ‘mrzitelji ljudskog roda’. Njihovi su neprijatelji tvrdili da kršćanska “sekta” razdvaja obitelji te da zbog toga predstavlja opasnost za društvenu stabilnost. Tertulijan je govorio o poganskim muževima koji bi više voljeli da njihove žene počine preljub nego da postanu kršćanke.

Kršćane se kritiziralo zato što su bili protiv pobačaja koji se uvelike prakticirao u to vrijeme. No, njihovi su ih neprijatelji optužili da ubijaju djecu. Tvrdilo se da na svojim sastancima piju krv žrtvovane  djece. A njihovi su ih neprijatelji u isto vrijeme pokušali prisiliti da jedu krvavice, znajući da je to protiv njihove savjesti. Tako su ovi protivnici pobijali svoju vlastitu optužbu (Tertulijan, Obrana, 9. poglavlje).

Prezreni kao nova sekta

Povjesničar Kenneth Scott Latourette je pisao: “Daljnja vrsta optužbi izvrgavala je kršćanstvo ruglu zbog njegovog kratkog postojanja, za razliku od duge povijesti njegovih suparnika [Židovstva i grčko-rimskih poganskih religija]” (A History of the Expansion of Christianity, 1. svezak, 131. stranica). Rimski je povjesničar Svetonije, početkom drugog stoljeća n. e., označio kršćanstvo “novim i štetnim praznovjerjem”. Tertulijan potvrđuje da se mrzilo već samo ime kršćanin te da su kršćani bili sekta koja je bila omrznuta. Govoreći o tome kako su u drugom stoljeću činovnici Rimskog Carstva gledali na kršćane, Robert M. Grant je pisao: “Osnovno je gledište bilo da je kršćanstvo jednostavno nepotrebna, možda čak i štetna, religija” (Early Christianity and Society).

Optuženi za agresivno prozelitiziranje

Profesor Jean Bernardi sa sveučilišta Sorbonne napisao je u svojoj knjizi Les premiers siècles de l’Eglise (Prva stoljeća crkve): “[Kršćani] su trebali izaći i posvuda svakome govoriti. Na cestama i u gradovima, na javnim trgovima i u domovima. Bez obzira da li ih rado primali ili ne. Siromašnima i bogatima koji su bili opterećeni svojim posjedima. Neznatnima i vladarima rimskih provincija (...). Trebali su putovati, ukrcavati se na brodove i odlaziti do krajeva Zemlje.”

Jesu li to učinili? Očito jesu. Profesor Léon Homo kaže da je javno mnijenje zbog njihovog “revnog prozelitizma” bilo protiv kršćana. Profesor Latourette navodi da dok su Židovi izgubili svoju revnost za prozelitiziranje, “kršćani su, s druge strane, bili uporni misionari i zato su izazvali negodovanje”.

Rimski je filozof Celzo u drugom stoljeću n. e. kritizirao metode propovijedanja kojima su se služili kršćani. Rekao je da je kršćanstvo za neškolovane te da može ‘uvjeriti samo zaostale, robove, žene i malu djecu’. Optužio je kršćane da zavode “lakovjerne ljude”, navodeći ih da “vjeruju bez razumnog razmišljanja”. Tvrdio je kako svojim novim učenicima govore: “Nemojte postavljati pitanja; samo vjerujte.” No, kako kaže Origen, Celzo je sam priznao da “Isusova doktrina nije ponukala samo jednostavne ljude da prihvate njegovu religiju”.

Protiv ekumenizma

Rani su kršćani bili izloženi kritici i zbog toga što su tvrdili da posjeduju istinu o jedinom pravom Bogu. Nisu prihvaćali ekumenizam, odnosno interkonfesionalizam. Latourette piše: “[Kršćani su], za razliku od većine vjera tadašnjeg vremena, bili neprijateljski raspoloženi prema drugim religijama. (...) Oni su, nasuprot prilično velikoj toleranciji koja je obilježavala druge kultove, tvrdili da posjeduju nepobitnu istinu.”

 Car Septimije Sever izdao je godine 202. n. e. edikt kojim je kršćanima zabranjivao obraćanje. Međutim, oni unatoč tomu nisu prestali svjedočiti o svojoj vjeri. Latourette opisuje posljedice: “Svojim odbijanjem da ulazi u kompromise s opće prihvaćenim poganstvom te da prihvati mnoge društvene običaje i moralne postupke tog vremena, [rano kršćanstvo] razvilo je sklad i organizaciju, čime je postalo protivnikom društva. Sama promjena koju je zahtijevalo članstvo ulijevala je njegovim pristašama uvjerenje koje je predstavljalo izvor snage uoči progonstva i izvor gorljivosti za pridobivanje obraćenika.”

Dakle, povijesni je zapis jasan. Rani su kršćani, dok su nastojali biti dobri građani i živjeti u miru sa svima, uglavnom odbijali postati “dio svijeta” (Ivan 15:19, NW). Poštivali su vlasti, no kad im je cezar zabranio da propovijedaju, nije im preostalo drugo nego da nastave propovijedati. Nastojali su živjeti u miru sa svima, ali su odbijali kompromise s obzirom na moralna mjerila i pogansko idolopoklonstvo. Zbog svega toga ih se preziralo, ocrnjivalo, mrzilo i progonilo, upravo kako je Krist prorekao (Ivan 16:33).

Jesu li ostali odijeljeni od svijeta? Ili su, kako je vrijeme odmicalo, oni koji su tvrdili da prakticiraju kršćanstvo promijenili svoj stav?

[Istaknuta misao na stranici 4]

“Kršćanin je zbog svog opredjeljenja svakodnevno doživljavao probleme; živio je na rubu društva”

[Istaknuta misao na stranici 6]

‘Kršćanstvo je zbog svog kratkog postojanja, za razliku od duge povijesti njegovih suparnika, izvrgavano ruglu’

 [Zahvala na stranici 2]

Naslovna stranica: Alinari/Art Resource, N.Y.

[Slika na stranici 3]

Budući da su kršćani odbijali obožavati rimskog cara i poganska božanstva, optuženi su za ateizam

[Zahvala]

Museo della Civiltà Romana, Roma

[Slika na stranici 7]

Kršćani prvog stoljeća bili su poznati kao revni propovjednici poruke o Kraljevstvu