Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Tiskanje biblijske literature pod zabranom

Tiskanje biblijske literature pod zabranom

Tiskanje biblijske literature pod zabranom

ISPRIČAO MALCOLM G. VALE

“Tiskaj knjigu Children (Djeca).” Taj sam iznenađujući nalog dobio od nadglednika podružnice Jehovinih svjedoka u Australiji tijekom drugog svjetskog rata, kratko vrijeme nakon što je, 10. kolovoza 1941, njeno izlaženje objavljeno na oblasnom kongresu u St. Louisu (Missouri, SAD). Zašto je to bio iznenađujući nalog?

PA, NAŠE je djelo propovijedanja od siječnja 1941. godine bilo zabranjeno, tako da bi čak i tiskanje ograničenih količina predstavljalo izazov. Osim toga, knjiga Children (Djeca) imala je 384 stranice sa slikama u boji. Naša se oprema za tiskanje trebala usavršiti, papir se jedva mogao nabaviti, a naša ekipa nije imala nikakvog iskustva u proizvodnji ukoričenih knjiga.

Prije nego što opišem kako smo uspjeli tiskati pod zabranom, ispričat ću kako sam počeo surađivati s podružnicom u Australiji kao nadglednik za tiskanje.

Moje porijeklo

Moj je otac imao tiskaru u Ballaratu, cvatućem gradu u državi Victoria, gdje sam se 1914. godine rodio. Tako sam, radeći u očevoj tiskari izučio tiskarski zanat. Također sam sudjelovao u aktivnostima engleske Katoličke crkve, pjevao sam u crkvenom zboru i zvonio crkvenim zvonima. Čak sam trebao podučavati u nedjeljnoj školi, no to me je uznemiravalo.

Bilo je to zato što sam imao ozbiljna pitanja u vezi s nekim crkvenim naukama. Radilo se o nauci o Trojstvu, paklenoj vatri i besmrtnosti ljudske duše, a nitko mi nije dao zadovoljavajuće odgovore. Također me zbunjivalo što je naš svećenik s vremena na vrijeme ljutito govorio o maloj religijskoj grupi koja se zvala Jehovini svjedoci. Pitao sam se zašto bi tako beznačajna grupa ljudi trebala biti od takve važnosti za grad od 40 000 stanovnika.

Jedne sam nedjelje, nakon večernje službe, stajao pred crkvom upravo kad je prolazila grupa djevojaka iz obližnje Metodističke crkve. S jednom od njih sam se sprijateljio. Zvala se Lucy, i jednog me je dana pozvala k sebi kući kako bih upoznao njene roditelje. Zamislite kako sam se iznenadio kad sam saznao da je Vera Clogan, njena majka, Jehovin svjedok. Vodili smo mnoge pobuđujuće biblijske razgovore, a to što je rekla zvučalo je uistinu razumno.

Ubrzo smo se Lucy i ja vjenčali te smo do 1939. živjeli u Melbournu, glavom gradu Victorie. Iako je Lucy postala Jehovin svjedok, ja se još nisam odlučio. Međutim, kad je u rujnu te godine izbio drugi svjetski rat, počeo sam ozbiljno razmišljati o onome što sam naučio iz Biblije. Zabrana djela Jehovinih svjedoka u siječnju 1941. zapravo mi je pomogla da se odlučim. Predao sam svoj život Jehovi Bogu i krstio se ubrzo nakon toga.

Uzbudljive promjene u našem životu

U to smo vrijeme unajmili udoban stan u Melbourneu. Međutim, nedugo nakon toga dobili smo poziv da se s nekoliko drugih Svjedoka preselimo u jednu kuću. Prodali smo sav namještaj, osim spavaće sobe, te smo se preselili u kuću koja se zvala pionirski dom. Ja sam i dalje radio kao tiskar i tako sam bio u stanju doprinositi pokrivanju troškova za održavanje tog doma. I ostali muževi su to radili. To je našim ženama omogućilo da imaju udjela u punovremenoj propovjedničkoj djelatnosti, a mi muževi smo im se u večernjim satima i tijekom vikenda pridružili u djelu evangeliziranja i pohađanju kršćanskih sastanaka.

Ubrzo nakon toga dobili smo, moja žena i ja, pismo iz podružnice Watch Tower Societya sa pozivom da dođemo u Sydney. Prodali smo spavaću sobu i isplatili nekoliko dugova, no da bismo imali novac za putovanje vlakom u Sydney, morali smo prodati Lucyin zaručnički prsten!

Zbog ratnih ograničenja i skorašnje odluke o zabrani našeg djela, nije se smjela uvoziti nikakva literatura iz inozemstva. Zato je podružnica u Australiji odlučila da počne tajno tiskati kako bi održala protok duhovne hrane, a mene su pozvali da nadgledavam taj posao. Imao sam prednost surađivati sa Škotom Georgeom Gibbom, koji je oko 60 godina služio u tiskari australske podružnice. * Tada sam dobio nalog: “Tiskaj knjigu Children (Djeca).”

Ponovno dobivanje tiskarske opreme

U tim smo godinama punim događaja doživjeli mnoga uzbudljiva, ponekad i zastrašujuća iskustva. Primjerice, da bismo mogli početi tiskati, trebali smo opremu. Onu koju smo koristili prije za tiskanje ograničenih količina zaplijenile su državne vlasti, a mala tiskara Društva bila je sada zaključana i pod stražom. Kako bismo mogli iznijeti opremu i koristiti je na lokacijama prikladnim za tajno tiskanje?

Naoružane su straže, radeći u smjenama, nadzirale vlasništvo Društva 24 sata na dan. Međutim, jedan od stražnjih zidova graničio je sa sporednim kolosijekom za ranžiranje koji se rijetko koristio. Tako su neki hrabri betelski radnici, posluživši se metodama koje podsjećaju na izvještaj iz Ezehijela 12:5-7, ušli noću kroz zid izvadivši nekoliko cigli. Nakon što su ušli unutra vratili su cigle natrag u zid kako ih nitko ne bi otkrio. Dok su u razdoblju od dva tjedna na taj način noću provaljivali, pažljivo su demontirali mali tiskarski i slagarski stroj i još nekoliko drugih strojeva. Zatim su, pored same dežurne straže, nesmetano iznosili dijelove!

S vremenom smo iz drugih izvora dobili daljnju opremu i ubrzo su tiskarski poslovi na raznim mjestima u Sydneyu bili u punom jeku. Tako smo mogli tiskati i uvezivati ne samo knjigu Children (Djeca), već i sljedeće knjige u punoj veličini: The New World (Novi svijet), ”The Truth Shall Make You Free“ (“Istina će vas osloboditi”) i The Kingdom Is At Hand (Kraljevstvo je blizu), kao i Yearbooks of Jehovah’s Witnesses (Godišnjake Jehovinih svjedoka) za 1942, 1943, 1944. i 1945. godinu. Osim toga, Jehovini svjedoci tijekom zabrane tih ratnih godina nisu propustili nijedan broj Kule stražare. Tako smo se na vrlo osoban način uvjerili da Jehovina ruka nikada nije prekratka (Izaija 59:1).

Izaći na kraj s neočekivanim gostima

Tijekom razdoblja stroge ratne cenzure, vladini su službenici često iznenada posjetili komercijalne tiskare te su pregledavali što se tiska. Zato je jedna od naših tajnih tiskara bila opremljena alarmnom napravom, dugmetom na hodniku koje je bilo nadohvat ruke recepcionarke. Kadgod bi netko koga nije poznavala ili u koga bi sumnjala da bi mogao biti inspektor išao uz stepenice, ona bi pritisnula dugme.

Nakon što ga je pritisnula, braća su kroz prozore pobjegla u svim pravcima! Oni koji su bili registrirani kao radnici ostali su da bi brzo prekrili sve tiskane arke časopisa Kula stražara ili drugu biblijsku literaturu na kojoj se radilo. U tu su svrhu koristili arke iste veličine kao naše publikacije koji su bili pripremljeni za komercijalne mušterije.

Tijekom jednog od takvih posjeta, dvojica su inspektora sjela na velike arke sa stripovima, no ispod njih nalazili su se arci časopisa Kula stražara, tiskani prethodne noći. U tiskari u drugom dijelu grada tiskali smo po danu komercijalno, a noću i tijekom vikenda tiskali smo publikacije Watch Tower Societya.

Popunjavanje zaliha papira

Najveći je problem bio nabavljanje papira za tiskanje. Međutim, neke velike tiskare, koje su zbog rata imale manje posla, nisu trebale čitavi kontingent papira te su bile spremne prodati višak — naravno uvijek pretjerano skupo. Jednom smo prilikom, međutim, dobili papir iz drugog izvora.

Brod koji je doputovao u Australiju imao je utovarenu veliku pošiljku smeđeg papira, no na moru je bio oštećen i voda je prodrla unutra i smočila veliku količinu papira. Čitava je pošiljka ponuđena na licitaciju i na svoje smo iznenađenje bili jedini kupci. To nam je omogućilo da kupimo papir po najnižoj cijeni. Osušili smo ga na suncu i tako spasili najveći dio, zatim smo ga razrezali na arke prikladne veličine za naš tiskarski stroj.

Kako ćemo koristiti taj smeđi papir? Pretpostavljali smo, a bili smo u pravu, da će čitači stripova voljeti svoje stripove i na papiru u boji. Tako smo bijeli papir koji nam je bio dodijeljen za stripove koristili za tiskanje Kule stražare i drugih publikacija Društva.

Važna uloga žena

Tijekom ratnih godina mnoge su se sestre u Australiji naučile uvezivati knjige. Jednog neobično vrućeg ljetnog poslijepodneva radile su neke od njih same u maloj garaži koju smo unajmili u sporednoj uličici u predgrađu Sydneya. Iz sigurnosnih su razloga pozatvarale sve prozore i zaključale vrata. Lonci s ljepilom ispuštali su vruće, smrdljive pare tako da je vrućina bila gotovo nepodnošljiva. Zato su se svukle do donjeg rublja.

Odjednom je netko pokucao na vrata. Sestre su pitale tko je, a javio im se vladin službenik zadužen za rad. Bio je s odsjeka koji je imao ratna ovlaštenja da šalje pojedince u bilo koje područje gdje se tražila radna snaga. Sestre su glasno odgovorile da ga sada ne mogu pustiti unutra jer zbog vrućine rade u donjem rublju.

Službenik je za trenutak utihnuo; zatim je doviknuo da ima drugi zadatak u tom području. Rekao je da će sljedećeg dana ponovno doći kako bi izvršio inspekciju. Sestre su nam odmah telefonirale i mi smo iste noći tamo poslali kamion koji je pokupio sav materijal na kojem se u knjigovežnici radilo i prebacio ga na drugo mjesto.

Većina njih koji su tajno tiskali nisu imali nikakvo prethodno radno iskustvo u tiskarskom zanatu, i zato mi je to što je postignuto izbrisalo i posljednji tračak sumnje u to da je Jehovin duh pružio potrebnu pomoć i vodstvo. Za mene i moju suprugu Lucy, koja je radila u knjigovežnici, bila je velika prednost imati udjela u svemu tome.

Kako se rukovodilo našim djelom u to kritično doba? Tadašnji je nadglednik podružnice Jehovinih svjedoka dobio nalog od vlade koji mu je ograničavao slobodu kretanja, zahtijevajući od njega da živi u gradu udaljenom oko 100 kilometara od Sydneya. Nalog mu je zabranjivao kretanje izvan radijusa od 8 kilometara od centra tog grada. Benzin je bio racioniran na 4 litre mjesečno po automobilu. No, braća su izumila genijalan uređaj poznat kao plinski generator — bio je to cilindrični kontejner od lima koji je bio težak otprilike pola tone, a montirao se na stražnju stranu automobila. U njemu se spaljivao drveni ugljen, čime se stvarao ugljični monoksid koji je služio kao gorivo. Na taj smo način, druga odgovorna braća i ja, svaki tjedan nekoliko puta noću putovali kako bismo se sastali s nadglednikom u isušenom koritu potoka u blizini grada u kojem je bio zatočen. Razgovarali smo o mnogim stvarima prije nego što smo ponovno naložili vatru u plinskom generatoru i u ranim jutarnjim satima vozili natrag u Sydney.

Konačno je odluka o zabrani Jehovinih svjedoka došla pred vrhovni sud Australije. Sudac je izjavio da je zabrana “proizvoljna, hirovita i ugnjetavačka”, te je u potpunosti oslobodio Jehovine svjedoke svake optužbe za buntovničku djelatnost. Tu je odluku podupro cijeli vrhovni sud tako da smo mogli izaći iz ilegale i nastaviti svoje zakonite djelatnosti za Kraljevstvo.

Daljnji zadaci i blagoslovi

Nakon rata su mnogi koji su surađivali na tajnom tiskanju postali pioniri. Neki su od njih kasnije otišli u biblijsku školu Gilead Watch Tower Societya u New Yorku. Lucy i ja smo također imali taj cilj, no tada smo dobili kćerkicu i ja sam se odlučio opet raditi kao tiskar. Molili smo se neka nam Jehova pomogne da interese Kraljevstva uvijek stavimo na prvo mjesto, a to je i učinio. Na sljedeći sam način počeo raditi na jednom drugom službenom zadatku.

Nazvao me Lloyd Barry, koji sada služi kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. U to je vrijeme bio putujući nadglednik u Sydneyu. Upitao me da li znam kada imamo naš sljedeći pokrajinski sastanak. Kad sam odgovorio da znam, rekao je: “Želimo da se brineš za prehranu.”

Na trenutak sam bio iznenađen, te sam prilično neodlučno rekao: “Ali ja nikad u životu nisam tako nešto radio.”

“Brate”, odgovorio je prilično duhovito, “onda je vrijeme da to naučiš!” I ja sam učio, te sam više od četrdeset godina imao prednost nadgledavati odjel za prehranu, čak i prilikom velikih kongresa.

Naša se komercijalna tiskara tijekom godina povećala, a to je zahtijevalo da poduzmem neka poslovna putovanja u inozemstvo. Uvijek sam ih tako planirao da su se poklopila s međunarodnim kongresima koji su se održavali u New Yorku ili na drugim mjestima u Sjedinjenim Državama. Na taj sam način imao priliku provesti vrijeme s onima koji su nadgledali razne kongresne odjele, posebno odjel za prehranu. Kad sam se vratio u Australiju, mogao sam još bolje služiti potrebama naših kongresa.

Lucy i ja u svojim poodmaklim godinama ponekad razmišljamo o tome da li smo mogli postići više da smo se rodili nešto kasnije. S druge strane smatramo velikom prednošću što smo, budući da smo se rodili 1916. odnosno 1914, vidjeli kako se pred našim očima razotkrivaju biblijska proročanstva. Zahvalni smo Jehovi za blagoslov koji smo imali proučavajući s mnogim ljudima i pomažući im da upoznaju istinu i što sada možemo vidjeti kako mu služe kao kršteni sluge. Molimo se da možemo nastaviti služiti mu vječno, priznavajući ga uvijek kao velikog Suverenog Vladara svemira.

[Bilješke]

^ odl. 14 Vidi Kulu stražaru od 15. rujna 1978, stranice 24-7 (engl.).

[Slike na stranici 29]

Tiskara u Betelu u Strathfieldu, 1929-73.

George Gibb pored jednog od tiskarskih strojeva iznesenih iz naše tiskare kroz zid sa stražnje strane zgrade