ZAMISLITE kako sam se osjećao kad sam nakon pogreba svoje supruge u ožujku 1992. u njenom dnevniku pročitao te posljednje upisane riječi. Samo pet mjeseci prije toga proslavili smo 60-godišnjicu Helenine punovremene službe.

Još se uvijek jasno sjećam onog dana 1931. kad smo Helen i ja sjedili jedno pored drugog na kongresu u Columbusu (Ohio, SAD). Iako nije imala ni punih 14 godina, Helen je bila svjesna važnosti tog događaja, čak svjesnija od mene. Njena revnost za službu ispoljila se nedugo nakon toga kad su ona i njena majka, inače udovica, postale pioniri, kako se zovu punovremeni evangelizatori Jehovinih svjedoka. Napustile su svoj udobni dom i otišle propovijedati u seoska područja na jugu Sjedinjenih Država.

Godine 1910. moji su se roditelji zajedno sa svoje dvoje male djece preselili iz istočne u zapadnu Pennsylvaniu, u gradić Grove City. Tamo su dali polog za skromnu kućicu i postali aktivni pripadnici Reformirane crkve. Kratko vrijeme nakon toga posjetio ih je William Evans, Istraživač Biblije, kako su tada zvali Jehovine svjedoke. Otac, koji je u to vrijeme imao oko 25 godina, i majka, koja je bila pet godina mlađa, saslušali su tog prijateljski raspoloženog Velšanina i pozvali ga na obrok. Ubrzo nakon toga prihvatili su biblijske istine kojima su bili poučeni.

Da bi bili bliže skupštini, otac se s obitelji preselio oko 40 kilometara dalje, u blizinu grada Sharona. Nekoliko mjeseci kasnije, 1911. ili 1912, krstili su se i otac i majka. Predavanje za  krštenje održao je Charles Taze Russell, prvi predsjednik Društva Watch Tower. Ja sam se rodio 4. prosinca 1916, kad su roditelji imali već četvero djece. Prilikom mog rođenja bilo je rečeno: “Evo još jednog brata kojeg treba voljeti.” Zato sam dobio ime David, što znači “ljubljeni”.

Prvi put sam prisustvovao kongresu kad sam imao samo četiri tjedna. Otac i starija braća u tim su ranim danima pješačili nekoliko kilometara da bi prisustvovali skupštinskim sastancima, dok je majka sa mnom i s mojom sestrom išla tramvajem. Sastanci su se sastojali od jutarnjeg i popodnevnog dijela programa. Razgovor kod kuće često se usmjeravao na članke iz Kule stražare i The Golden Agea (Zlatnog vijeka), kako se časopis Probudite se! ranije nazivao.

Našu su skupštinu posjetili mnogi piligrini, kako su se tada zvali putujući predavači. Obično bi kod nas ostajali dan ili dva. Jedan od predavača koje posebno pamtim je Walter J. Thorn, koji se svog Veličanstvenog Stvoritelja sjećao ‘u svojoj mladosti’ (Propovjednik 12:1). Još kao dječak išao sam s ocem na prikazivanje “Foto-drame stvaranja”, četverodijelne vizualne i sinkronizirane prezentacije povijesti čovječanstva.

Iako brat Evans i njegova žena Miriam nisu imali djece, postali su duhovni roditelji, odnosno baka i djed našoj obitelji. William se uvijek obraćao ocu sa “sine”, a on i Miriam usadili su u našu obitelj duh evangeliziranja. Brat Evans je početkom 20. stoljeća nekoliko puta otišao u Wales kako bi donio biblijsku istinu u područje oko Swansea. Tamo je postao poznat kao propovjednik iz Amerike.

Godine 1928. brat Evans napustio je svoje radno mjesto i otišao propovijedati u brdske predjele Zapadne Virginie. Dva moja starija brata, 21-godišnji Clarence i 19-godišnji Carl, otišla su s njim. Bilo nas je četvero braće i svi smo dosta godina proveli u punovremenoj službi. Ustvari, u mladosti smo svi služili kao putujući nadglednici Jehovinih svjedoka. Nedavno mi je najmlađa majčina sestra Mary, koja je već dobrano zašla u 90-e, napisala: “Kako li smo svi zahvalni što je brat Evans bio tako revan u službi i što je posjetio Grove City!” Teta Mary još je jedna osoba koja se Stvoritelja sjeća još od svoje mladosti.

Na povijesni kongres u Cedar Pointu (Ohio), koji se održao 1922, mogli su otići samo otac i Clarence. No 1924. već smo imali automobil, pa je cijela obitelj prisustvovala kongresu u Columbusu (Ohio). Obroke koje smo mi djeca jeli za vrijeme tog osmodnevnog kongresa morali smo platiti od svoje ušteđevine. Roditelji su smatrali da se svi članovi obitelji moraju naučiti sami izdržavati. Stoga smo uzgajali kokoši i zečeve, imali smo košnice, a svaki je dječak uz to još i raznosio novine.

Kad se 1927. približilo vrijeme odlaska na kongres u Toronto (Kanada), naš je najmlađi brat, Paul, imao samo šest mjeseci. Ja sam morao ostati kod kuće i s jednom udanom tetom brinuti za Paula, a roditelji i ostala djeca otišli su u Toronto. Za nagradu sam dobio deset dolara, koje sam upotrijebio za kupnju novog odijela. Roditelji su nas uvijek učili da se lijepo oblačimo za sastanke i da vodimo računa o svojoj odjeći.

U vrijeme održavanja nezaboravnog kongresa u Columbusu (Ohio) 1931, Clarence i Carl već su bili oženjeni te su zajedno sa  svojim suprugama služili kao pioniri. Živjeli su u dvije mobilne kućice koje su sami izradili. Carl se vjenčao s Claire Houston iz Wheelinga (Zapadna Virginia), pa sam tako na kongresu u Columbusu sjedio do Clairine mlađe sestre Helen.

Godine 1932, u dobi od 15 godina, završio sam srednju školu, a naredne sam godine odvezao jedan polovni automobil svom bratu Clarenceu, koji je u to vrijeme služio kao pionir u Južnoj Karolini. Predao sam molbu za pionirsku službu i počeo služiti zajedno s Clarenceom i njegovom ženom. Helen je u to vrijeme služila kao pionir u Hopkinsvilleu (Kentucky) i tada sam joj prvi put pisao. Odgovorila mi je na pismo i tom me prilikom pitala: “Jesi li pionir?”

U svom sam joj pismu — Helen ga je čuvala sve do svoje smrti, gotovo 60 godina nakon toga — odgovorio: “Jesam, i nadam se da će mi to uvijek biti moguće.” U tom sam pismu pisao Helen kako svećenstvu i osoblju suda na području koje mi je dodijeljeno za propovijedanje dijelimo brošuricu The Kingdom, the Hope of the World (Kraljevstvo, nada svijeta).

Godine 1933. otac mi je izradio prikolicu koja je izgledala kao šator na kotačima — dugačku 2,4 i široku 2 metra, sa stranama od platna, koje je razapeo između tankih uspravnih šipki, i s prozorom na prednjem i stražnjem dijelu. To je u naredne četiri godine pionirske službe bio moj skromni dom.

U ožujku 1934. nas osmero — Clarence i Carl sa svojim suprugama, Helen i njena majka, Clarenceova šogorica i ja — uputilo se na zapad kako bismo prisustvovali kongresu u Los Angelesu (Kalifornija). Neki su putovali i spavali u mojoj prikolici. Ja sam spavao u automobilu, dok su ostali noćili u unajmljenim prenoćištima. Imali smo nekih problema s automobilom, pa smo u Los Angeles stigli tek drugog dana održavanja šestodnevnog kongresa. Tamo smo, 26. ožujka, Helen i ja konačno uspjeli simbolizirati svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.

Na tom se kongresu Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, osobno upoznao sa svim pionirima. Ohrabrio nas je riječima da smo mi smioni borci za biblijsku istinu. Tom su prilikom braća organizirala da svaki pionir dobije novčanu pomoć kako bi mogao nastaviti sa svojom službom.

Po povratku s kongresa u Los Angelesu, nastavili smo prenositi poruku o Kraljevstvu kroz čitavu Južnu Karolinu, Virginiu, Zapadnu Virginiu i Kentucky. Godinama kasnije Helen je o tom vremenu napisala sljedeće: “Na području nije bilo skupštine na koju bismo se oslonili niti prijatelja koji bi nam pomogli, bili smo uistinu stranci u stranoj zemlji. No sada znam da je to bilo vrijeme školovanja. Postajala sam bogatija.”

Napisala je: “Čime da se bavi djevojka koja je daleko od prijatelja i sredine u kojoj je rasla? Pa, i nije mi bilo tako loše. Ne sjećam se da mi je ikada bilo dosadno. Puno sam čitala. Nikad nismo bili u zaostatku s čitanjem biblijske literature i s proučavanjem. Ostala sam bliska s majkom, učila sam raspolagati novcem, kupovati, mijenjati probušene gume, kuhati, šivati i propovijedati. Ni za čim ne žalim i rado bih ponovo tako živjela.”

Sve te godine Helen i njena majka živjele su u jednoj maloj prikolici i bile su zadovoljne takvim životom, iako je majka imala lijepu kuću. Nakon kongresa u Columbusu (Ohio) 1937,  zdravlje Helenine majke pogoršalo se, pa je bila smještena u bolnicu. Umrla je u studenom 1937. u gradu Philippi (Zapadna Virginia), na području koje joj je bilo dodijeljeno za službu propovijedanja.

Helen i ja vjenčali smo se uz jednostavan čin vjenčanja 10. lipnja 1938. u Heleninoj rodnoj kući u Elm Groveu, nedaleko od Wheelinga (Zapadna Virginia). Naš dragi brat Evans, koji je nekoliko godina prije mog rođenja prenio istinu mojoj obitelji, održao je govor za vjenčanje. Helen i ja planirali smo nakon vjenčanja nastaviti s pionirskom službom u istočnom Kentuckyu, no na naše veliko iznenađenje, pozvani smo u zonsku službu. Ta je služba uključivala posjećivanje grupa Jehovinih svjedoka u zapadnom dijelu Kentuckya i u nekim dijelovima Tennesseea kako bismo im pomagali u službi. U svim tim mjestima koja smo tada posjećivali bilo je svega oko 75 objavitelja Kraljevstva.

U to su se vrijeme pod utjecajem nacionalizma iskrivila razmišljanja mnogih ljudi, pa sam očekivao da ću ubrzo završiti u zatvoru zbog svog stava kršćanske neutralnosti (Izaija 2:4). Međutim, zahvaljujući tome što su regrutnoj komisiji bili dostupni podaci o mojoj propovjedničkoj aktivnosti, dobio sam rješenje u skladu s kojim sam mogao nastaviti s punovremenom službom.

Kad smo započeli s putujućom službom, gotovo bi svatko primijetio kako smo mladi. U Hopkinsvilleu (Kentucky) jedna je kršćanska sestra srdačno zagrlila Helen i upitala je: “Sjećaš li me se?” Helen joj je 1933. svjedočila u jednoj seoskoj trgovini koju je vodio njen muž. Predavala je vjeronauk, no nakon što je pročitala knjigu koju joj je Helen ostavila, ustala je pred svojim učenicima i ispričala im se zbog toga što ih je poučavala nebiblijska učenja. Istupila je iz crkve i potom počela objavljivati biblijske istine tamo gdje je živjela. Helen i ja služili smo tri godine u zapadnom Kentuckyu i za to vrijeme bili smo česti gosti u domu te sestre i njenog muža.

U to su se vrijeme održavali mali kongresi, a na jednom od tih sastanaka bio je i A. H. Macmillan. Kad je Helen bila mala, jednom je odsjeo u domu njenih roditelja, stoga je ovaj put odlučio da za vrijeme kongresa odsjedne u našem pet metara dugačkom mobilnom domu u kojem je bio jedan dodatni ležaj. I on je jedan od onih koji su se svog Veličanstvenog Stvoritelja sjećali još od mladih dana, budući da je svoj život predao Jehovi 1900, u dobi od 23 godine.

U studenom 1941. privremeno je bilo obustavljeno djelo putujuće braće, pa sam dobio zadatak da služim kao pionir u Hazardu (Kentucky). Ponovo smo služili s mojim bratom Carlom i njegovom ženom Claire. U tom nam se gradu pridružio i započeo s pionirskom službom Joseph Houston, Helenin nećak. U punovremenoj je službi ostao gotovo 50 godina, sve do 1992, kad je iznenada umro od srčanog udara dok je vjerno služio u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

Godine 1943. Zajednica nas je poslala u Rockville (Connecticut). To je za Helen i mene bio, takoreći, jedan potpuno drugačiji svijet budući da smo dotad uvijek propovijedali u južnom dijelu Sjedinjenih Država. U Rockvilleu je Helen svakog tjedna redovito vodila preko 20 biblijskih studija. Na kraju smo unajmili jednu skromnu sobu za Dvoranu Kraljevstva te je tako stvorena jezgra jedne male skupštine.

Dok smo služili u Rockvilleu, bili smo pozvani da pohađamo peti razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower u South Lansingu (New York). Zaista smo bili sretni kad smo saznali da će Aubrey i Bertha Bivens, naši prijatelji još iz vremena dok smo zajedno služili kao pioniri u Kentuckyu, također biti u tom razredu.

Iako smo još uvijek bili prilično mladi, većina polaznika tog razreda bila je još mlađa. Da, oni su se sjećali svog Veličanstvenog Stvoritelja još od mladosti. Promocija našeg razreda održana je u srpnju 1945, pred sam kraj drugog svjetskog rata. Dok smo čekali da nam se dodijeli misionarsko područje, surađivali smo sa skupštinom Flatbush  u Brooklynu (New York). Konačno smo 21. listopada 1946, zajedno s još šest polaznika, među kojima je bio i bračni par Bivens, odletjeli u naš novi dom, u grad Guatemalu (Gvatemala). U to je vrijeme u čitavoj toj srednjoameričkoj zemlji bilo manje od 50 Jehovinih svjedoka.

U travnju 1949. nekolicina nas misionara prebačena je u Quezaltenango, drugi grad po veličini i važnosti u zemlji. Grad je smješten na 2 300 metara nadmorske visine, a planinski zrak u njemu oštar je i čist. Helen je našu aktivnost na tom području rezimirala napisavši: “Bili smo sretni što smo mogli propovijedati u brojnim gradovima i selima. Ustali bismo oko četiri sata ujutro, a zatim putovali autobusom (koji je često umjesto prozora imao platnene zastore) do nekog udaljenog grada. Tamo bismo propovijedali otprilike osam sati, nakon čega bismo se uvečer vratili kući.” Danas u mnogim od tih mjesta djeluju skupštine, a među njima je i šest skupština u Quezaltenangu.

Uskoro su misionari pozvani da služe u Puerto Barriosu na obali Karipskog mora, trećem gradu po veličini u Gvatemali. Naši dragi suradnici, bračni par Bivens, s kojima smo pet godina služili u Gvatemali, bili su među onima koji su preselili na to novo područje. Njihov nam je odlazak teško pao i ostavio veliku prazninu u našem životu. Budući da smo u misionarskom domu ostali samo Helen i ja, preselili smo se u jedan mali stan. Godine 1955. prihvatili smo novi zadatak i preselili se u Mazatenango, grad s jače izraženom tropskom klimom. Moj najmlađi brat Paul i njegova žena Dolores završili su 1953. Gilead i već su prije našeg dolaska jedno kratko vrijeme služili tamo.

Godine 1958. u Gvatemali je već bilo preko 700 Svjedoka, 20 skupština i tri pokrajine. Helen i ja ponovo smo započeli s putujućom službom, posjećujući manje grupe Svjedoka i nekoliko skupština, uključujući i skupštinu u Quezaltenangu. Zatim smo u kolovozu 1959. pozvani natrag u grad Guatemalu, gdje smo živjeli u zgradi podružnice. Ja sam radio u podružnici, a Helen je još 16 godina služila kao misionar. Zatim je i ona počela raditi u podružnici.

Godinama ranije uvijek mi se činilo da sam najmlađi među onima koji služe Jehovi. Sada sam često najstariji, što je i bio slučaj 1996, kad sam u Pattersonu (New York) pohađao Školu za članove odbora podružnice. Baš kao što su i meni stariji puno pomogli dok sam bio mlad, tako i ja u proteklih nekoliko desetaka godina imam prednost pomagati mnogim mladim osobama koje se žele sjećati Stvoritelja u svojoj mladosti.

Jehova nastavlja izlijevati blagoslove na svoj narod ovdje u Gvatemali. Godine 1999. u gradu Guatemali bilo je preko 60 skupština. A po čitavoj zemlji, na njenom sjeveru, jugu, istoku i zapadu, djeluju još mnoge skupštine i na tisuće objavitelja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Kad smo prije 53 godine stigli u ovu zemlju, u njoj je bilo manje od 50 objavitelja Kraljevstva, no sada je taj broj porastao na preko 19 000!

Nitko kroz život ne prolazi bez problema, no mi uvijek možemo baciti svoje ‘breme na Jehovu’ (Psalam 55:22). On nas često krijepi posredstvom naših životnih suputnika punih ljubavi koji nam pružaju podršku. Naprimjer, nekoliko godina prije svoje smrti Helen mi je poklonila metalnu pločicu s ispisanim biblijskim retkom iz poslanice Hebrejima 6:10: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu, time što ste služili svetima i što i dalje služite.”

 Tekst poruke koju sam dobio uz poklon djelomično je glasio: “Najdraže moje, tako je malo toga što ti mogu dati, osim SVE SVOJE LJUBAVI. (...) Ovaj je redak tako prikladan za tebe pa te molim da pločicu staviš na svoj stol, i to ne zato što sam ti je ja poklonila, već zato što se tiče tebe i tvoje dugogodišnje službe.” Ta pločica još i dan-danas stoji na mom radnom stolu u podružnici u Gvatemali.

Jehovi služim od svoje mladosti i sada, kada sam već u poznim godinama, zahvalan sam mu na tome što sam zdrav, pa mogu obavljati dodijeljene mi poslove. Redovito čitam Bibliju i prilikom toga često naiđem na retke za koje mislim da bi ih moja draga Helen podcrtala u svojoj Bibliji. To sam pomislio i kad sam nekoliko puta pročitao Psalam 48:15 [48:14, Da] (Šarić): “Ovaj [je] Bog naš Bog u vijek i dovijeka, on će nas voditi do smrti.”

Zadovoljstvo mi pričinjava to što mogu drugima govoriti o danu uskrsnuća kada će ljudi iz svih nekadašnjih nacija izražavati dobrodošlicu svojim voljenima koji će ustati iz mrtvih i doći u novi svijet. Kakvog li divnog izgleda! Kolike će se samo suze radosnice tada proliti kad nas ti događaji podsjete na to da je Jehova uistinu Bog “koji tješi one koji su oboreni”! (2. Korinćanima 7:6).