BIO je ponosan čovjek. Kada je bio postavljen na visok položaj u vlasti, pakosno je uživao u laskanju i divljenju kojim su ga obasipali. No jedan drugi službenik odbijao je iskazivati mu takvu čast, što ga je silno razgnjevilo. Da bi se osvetio, oholi je službenik skovao zavjeru kako bi se u carstvu istrijebilo sve ljude koji su bili istog etničkog porijekla kao i čovjek koji ga je uvrijedio. Kakvog li iskrivljenog osjećaja osobne važnosti!

Spletkar je bio Aman, visoki službenik na dvoru perzijskog kralja Asvera. A tko je bio predmet njegova neprijateljstva? Židov imenom Mardohej. Premda je Amanova genocidna reakcija ekstreman primjer, ona dobro ilustrira koliko ponos može biti opasan i koban. Ne samo da je Amanov arogantan duh druge doveo u opasnost nego je i njega samog doveo do javnog poniženja i konačno do smrti (Estera 3:1-9; 5:8-14; 6:4-10; 7:1-10).

Jehova zahtijeva od nas da ‘smjerno [“skromno”, NS] hodimo s Bogom svojim’ (Mihej 6:8). Biblija sadrži mnoge izvještaje o pojedincima koji nisu imali skromno mišljenje o sebi. To im je donijelo probleme i tugu. Razmatranje nekih od tih primjera pomoći će nam da uvidimo koliko je neuravnoteženo razmišljanje nerazumno i opasno.

Božji je prorok Jona postao toliko neuravnotežen u svom razmišljanju da je pokušao pobjeći kada je od Boga dobio zadatak da upozori zle stanovnike Ninive na Jehovinu presudu nad njima (Jona 1:1-3). Kasnije, kad je njegova propovjednička aktivnost uspjela Ninivljane dovesti do pokajanja, Jona je postao mrzovoljan. Toliko mu je bilo stalo do vlastitog proročkog ugleda da mu životi tisuća Ninivljana nisu značili gotovo ništa (Jona 4:1-3). Ako smo neskromni i smatramo sebe pretjerano važnima, možda će nam biti teško zadržati nepristrano i realno gledište o ljudima i zbivanjima oko nas.

Razmotrimo i primjer Ozije, koji je jedno vrijeme bio dobar kralj Jude. Kada je počeo razmišljati neuravnoteženo, arogantno je pokušao prisvojiti određene svećeničke dužnosti. Svoje neskromno i uobraženo postupanje platio je gubitkom zdravlja i božanskog odobravanja (2. Dnevnika 26:3, 16-21).

I Isusovi su apostoli skoro upali u zamku neuravnoteženog razmišljanja. Postali su jako zaokupljeni vlastitom slavom i moći. Kad je došlo vrijeme velike kušnje, napustili su Isusa i pobjegli (Matej 18:1; 20:20-28; 26:56; Marko 9:33, 34; Luka 22:24). Zbog svoje neskromnosti i previsokog mišljenja o sebi, gotovo su izgubili iz vida Jehovin naum i svoju ulogu u povezanosti s njegovom voljom.

Ako o sebi imamo neuravnoteženo mišljenje, to može prouzročiti bol i narušiti naše odnose s drugima. Naprimjer, mogli bismo sjediti u prostoriji i vidjeti kako dvije osobe međusobno nešto šapuću i smiju se. Ako smo egocentrični, mogli bismo pogrešno pretpostaviti da se smiju nama, budući da pričaju tako tiho. Naš nam um možda neće dopustiti da prihvatimo niti jedno drugo objašnjenje njihovog vladanja. Uostalom, o kome bi drugome one mogle razgovarati? Mogli bismo se naljutiti i odlučiti da više nikada ne razgovaramo s te dvije osobe. Na takav način neuravnoteženo  mišljenje o osobnoj važnosti može dovesti do nesporazuma i narušiti odnose s prijateljima, članovima obitelji i drugima.

Oni koji sebe smatraju previše važnima postaju razmetljivi, neprestano se hvale svojim tobožnjim posebnim talentima, djelima ili imetkom. Ili možda dominiraju u razgovoru tako što uvijek imaju nešto reći o sebi. Takav govor otkriva pomanjkanje prave ljubavi i može biti prilično zamoran. Zbog toga se umišljene osobe često otuđuju od drugih (1. Korinćanima 13:4).

Kao Jehovini svjedoci možda nailazimo na ismijavanje i odbijanje u službi propovijedanja. Ne smijemo zaboraviti da takvo protivljenje zapravo nije usmjereno protiv nas osobno, nego protiv Jehove, Autora naše poruke. Međutim, iskrivljeno gledište o našoj osobnoj važnosti može imati ozbiljne posljedice. Prije mnogo godina jedan je brat stanarevo protivljenje shvatio osobno i uzvratio je pogrdnim riječima (Efežanima 4:29). Nakon toga taj brat više nikada nije išao u službu od vrata do vrata. Da, ponos bi mogao prouzročiti da izgubimo samosvladavanje dok propovijedamo. Nemojmo nikada dozvoliti da se to dogodi. Umjesto toga, ponizno tražimo Jehovu da nam pomogne kako bismo sačuvali cijenjenje za prednost što možemo sudjelovati u kršćanskoj službi (2. Korinćanima 4:1, 7; 10:4, 5).

Previsoko mišljenje o sebi može nas također spriječiti da prihvatimo prijeko potreban savjet. Prije nekoliko godina jedan je tinejdžer iz Srednje Amerike održao govor u Teokratskoj školi propovijedanja u kršćanskoj skupštini. Kada mu je nadglednik škole dao prilično otvoren savjet, mladi je brat bijesno bacio Bibliju na pod i izjurio van s namjerom da se više nikad ne vrati. No nakon nekoliko dana zatomio je svoj ponos, pomirio se s nadglednikom škole i ponizno prihvatio njegov savjet. S vremenom je taj mladić razvio kršćansku zrelost.

Ako nismo skromni i ako sebe smatramo previše važnima, mogli bismo narušiti svoj odnos s Bogom. Priče Salamunove 16:5 upozoravaju: “Mrzak je Jehovi tko je god ponosita srca.”

Očito je da se ne bismo trebali smatrati previše važnima. Naravno, to ne znači da nije važno ono što radimo ili kažemo. Biblija pokazuje da bi nadglednici, sluge pomoćnici — zapravo svi pripadnici skupštine — trebali biti ozbiljni (1. Timoteju 3:4, 8, 11; Titu 2:2). Kako, dakle, kršćani mogu naučiti uvijek gledati na sebe na skroman i uravnotežen način, a da istovremeno sebi pridaju i važnost koja im objektivno pripada?

Biblija pruža brojne ohrabrujuće primjere pojedinaca koji su zadržali uravnoteženo mišljenje o sebi. Isus Krist je istaknuti primjer poniznosti. Da bi izvršio Očevu volju i donio čovječanstvu spasenje, Božji je Sin dragovoljno napustio slavan položaj na nebu i postao običan čovjek na Zemlji. Usprkos vrijeđanju, zlostavljanju i sramotnoj smrti, zadržao je samosvladavanje i dostojanstvo (Matej 20:28; Filipljanima 2:5-8; 1. Petrova 2:23, 24). Kako je Isus to uspio? U potpunosti se oslanjao na Jehovu i bio je odlučan vršiti Božju volju. Isus je marljivo proučavao Božju Riječ, gorljivo se molio i snažno naprezao u službi (Matej 4:1-10; 26:36-44; Luka 8:1; Ivan 4:34; 8:28; Hebrejima 5:7). Slijeđenje Isusovog primjera pomoći će nam da izgradimo i zadržimo uravnoteženo mišljenje o sebi (1. Petrova 2:21).

Razmotrimo također izvrstan primjer Jonatana, sina kralja Saula. Zbog neposlušnosti svog oca Jonatan je izgubio mogućnost da naslijedi Saula kao kralj (1. Samuelova 15:10-29). Je li Jonatan bio ogorčen zbog onoga što je izgubio? Je li postao ljubomoran na Davida, mladića koji je trebao vladati umjesto njega? Iako je Jonatan bio dosta stariji i vjerojatno iskusniji od Davida, skromno je i ponizno prihvatio način na koji je Jehova postavio stvari i lojalno je podupirao Davida (1. Samuelova  23:16-18). Ako imamo jasnu sliku o tome što je Božja volja i dragovoljno joj se podlažemo, to će nam pomoći da ‘ne mislimo o sebi više nego što treba misliti’ (Rimljanima 12:3).

Isus je poučavao koliko je važno pokazivati skromnost i poniznost. Prikazao je to jednom usporedbom, govoreći svojim učenicima da na svadbi ne bi trebali sjesti na “najistaknutije mjesto”, jer bi mogao doći netko tko je ugledniji i oni bi mogli doživjeti poniženje zbog toga što bi trebali sjesti na najniže mjesto. Da bi dobro shvatili pouku, Isus je dodao: “Jer svatko tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen” (Luka 14:7-11). Mudro je da poslušamo Isusov savjet i ‘obučemo se u poniznost’ (Kološanima 3:12; 1. Korinćanima 1:31).

Skroman i ponizan duh omogućuje Jehovinim slugama da pronađu pravu radost u službi. Starješine su pristupačniji kada skromno i ‘obzirno postupaju sa stadom’ (Djela apostolska 20:28, 29). Tada se svi u skupštini osjećaju slobodnijima razgovarati s njima i zamoliti ih za pomoć. Skupština se na taj način može zbližiti u duhu ljubavi, srdačnosti i povjerenja.

Ako sebe ne smatramo previše važnima, lakše ćemo steći dobre prijatelje. Skromnost i poniznost će nas spriječiti da razvijamo natjecateljski duh i da pokušavamo zasjeniti druge djelima ili materijalnim stvarima. Ova božanska svojstva pomoći će nam da budemo uviđavniji, a tada ćemo biti u boljoj mogućnosti da pružimo utjehu i pomoć onima koji su u potrebi (Filipljanima 2:3, 4). Kad osjete ljubav i dobrohotnost, ljudi obično povoljno reagiraju. A ne postaje li takav nesebičan odnos temelj na kojem se grade čvrsta prijateljstva? Kakvog li blagoslova ako čovjek ne smatra sebe previše važnim! (Rimljanima 12:10).

Osim toga, ako imamo uravnoteženo mišljenje o sebi, lakše nam je priznati pogrešku kada nekoga povrijedimo (Matej 5:23, 24). To rezultira boljim odnosima, omogućuje pomirenje i međusobno poštivanje. Ako su oni koji su na položaju nadgledanja, kao naprimjer kršćanski starješine, ponizni i skromni, u mogućnosti su činiti mnogo dobra drugima (Priče Salamunove 3:27; Matej 11:29). Poniznoj će osobi ujedno biti lakše oprostiti onima koji su sagriješili prema njoj (Matej 6:12-15). Ona neće pretjerano reagirati na nanijete uvrede i pouzdat će se u to da će Jehova ispraviti stvar koju se drugačije ne može ispraviti (Psalam 37:5; Priče Salamunove 3:5, 6).

Najveći blagoslov koji proizlazi iz skromnog i poniznog mišljenja o sebi je Jehovina naklonost i odobravanje. “Bog se suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrohotnost daje poniznima” (1. Petrova 5:5). Nemojmo nikada upasti u zamku toga da mislimo kako smo bolji nego što zaista jesmo. Umjesto toga, ponizno prihvatimo svoje mjesto u Jehovinom uređenju. One koji udovoljavaju njegovom zahtjevu da ‘skromno hode s Bogom svojim’ očekuju veliki blagoslovi.