RODIO sam se 1927, u vrijeme kada je kanadska pokrajina Quebec bila snažno uporište katolicizma. Otprilike četiri godine kasnije Cécile Dufour, punovremena propovjednica Jehovinih svjedoka, počela je dolaziti u naš dom u Montrealu. Zbog toga su joj naši susjedi često znali prijetiti. Ustvari, mnogo je puta bila uhapšena i zlostavljana zbog toga što je propovijedala biblijsku poruku. Tako smo ubrzo naučili koliko su istinite Isusove riječi: “Bit ćete predmet mržnje svih naroda zbog mog imena” (Matej 24:9).

Mnogima je u to vrijeme bilo nezamislivo da bi kanadska obitelj francuskog porijekla napustila svoju katoličku religiju. Iako moji roditelji nisu nikada postali kršteni Svjedoci, ubrzo su došli do zaključka da učenja Katoličke crkve nisu u skladu s Biblijom. Stoga su poticali svoje osmero djece da čitaju literaturu koju objavljuju Svjedoci te su podržavali nas djecu koja smo zauzela stav za biblijsku istinu.

Godine 1942, dok sam još pohađao školu, počeo sam pokazivati istinski interes za proučavanje Biblije. Aktivnosti Jehovinih svjedoka u to su vrijeme bile zabranjene u Kanadi i to zbog toga što su Svjedoci slijedili primjer ranih kršćana te nisu sudjelovali u ratovima koji se vode među nacijama (Izaija 2:4; Matej 26:52). Moj najstariji brat, Roland, poslan je u radni logor jer je odbio uzeti oružje u vrijeme kad je bjesnio svjetski rat.

 Nekako u to vrijeme otac mi je dao jednu knjigu na francuskom u kojoj su opisane patnje Svjedoka u Njemačkoj, koji su odbili podupirati vojne pohode Adolfa Hitlera. * To me potaknulo da se poistovjetim s tim hrabrim primjerima besprijekornosti, pa sam počeo pohađati sastanke Jehovinih svjedoka koji su se održavali u jednom privatnom domu. Ubrzo su me braća pozvala da sudjelujem u službi propovijedanja. Prihvatio sam taj poziv potpuno svjestan da bih mogao biti uhapšen i završiti u zatvoru.

Pomolivši se za snagu, pokucao sam na prva vrata. Pojavila se jedna prijazna gospođa kojoj sam se predstavio i pročitao riječi iz 2. Timoteju 3:16: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno.”

“Biste li željeli saznati nešto više o Bibliji?” upitao sam.

“Bih”, odgovorila je gospođa.

Nato sam joj rekao da ću sljedeći put doći s jednom poznanicom koja Bibliju pozna bolje od mene, što sam sljedeći tjedan i učinio. Nakon tog prvog iskustva osjećao sam veće samopouzdanje te sam naučio da službu propovijedanja ne izvršavamo svojom snagom. Kao što je apostol Pavao rekao, to činimo uz Jehovinu pomoć. I doista, od presudne je važnosti priznati da “snaga koja nadilazi uobičajenu [jest] od Boga, a ne od nas” (2. Korinćanima 4:7).

Nakon toga djelo propovijedanja postalo je sastavni dio mog života, a isto je bilo i s hapšenjima i zatvaranjima. Nije nikakvo čudo da su mojoj budućoj nevjesti rekli: “Ako se s vjenčaš s njim, morat ćeš ići u zatvor”! Pa ipak, ta iskustva i nisu bila tako teška. Nakon što bismo noć proveli u zatvoru, obično bi neki Svjedok platio jamčevinu za nas i mi bismo bili slobodni.

U travnju 1943. predao sam se Jehovi i simbolizirao to krštenjem u vodi. Zatim sam u kolovozu 1944. prvi put prisustvovao jednom velikom kongresu, koji se održavao u Buffalu (New York, SAD), pored same kanadske granice. Na njemu je bilo prisutno 25 000 osoba, a kongresni je program pobudio u meni želju da postanem pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Zabrana djela Jehovinih svjedoka u Kanadi ukinuta je u svibnju 1945. i ja sam sljedećeg mjeseca započeo s pionirskom službom.

No kako se povećao moj udio u službi propovijedanja tako su učestali i moji odlasci u zatvor. Jednom su me stavili u ćeliju s Mikeom Millerom, vjernim, dugogodišnjim Jehovinim  slugom. Sjedili smo na betonskom podu i razgovarali. Naš duhovno izgrađujući razgovor neizmjerno me ojačao. No, nakon toga kroz glavu mi je proletjelo jedno pitanje: ‘A što bi bilo da je prije toga među nama došlo do nekakvog nesporazuma i da zbog toga nismo razgovarali jedan s drugim?’ Iz vremena koje sam proveo u zatvoru s tim dragim bratom izvukao sam jednu od najljepših pouka u svom životu — naša su nam braća potrebna, stoga trebamo spremno praštati i biti dobrohotni jedni prema drugima. U protivnome, kako je to apostol Pavao napisao: “Ako jedan drugoga grizete i proždirete, čuvajte se da jedan drugoga ne uništite” (Galaćanima 5:15).

U rujnu 1945. pozvan sam da služim u podružnici Društva Watch Tower u Torontu (Kanada), koju nazivamo Betel. Duhovni program u podružnici doista je bio izgrađujuć i jačao je vjeru. Naredne sam godine dodijeljen da radim na betelskoj farmi, otprilike 40 kilometara sjeverno od podružnice. Dok sam zajedno s mladom Anne Wolynec brao jagode, zapazio sam ne samo njenu fizičku ljepotu već i njenu ljubav i revnost za Jehovu. Među nama se razvila ljubav, pa smo se vjenčali u siječnju 1947.

Sljedeće dvije i po godine služili smo kao pioniri u Londonu (Ontario), a nakon toga na otoku Cape Bretonu, gdje smo pomagali osnovati skupštinu. Zatim smo 1949. pozvani u 14. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, u kojem smo se školovali za misionare.

Kanadski diplomci prijašnjih razreda Gileada poslani su u Quebec kako bi tamo pokrenuli propovjedničko djelo. Tim smo se misionarima 1950. pridružili i mi, zajedno s još 25 diplomaca 14. razreda Gileada. Pojačana misionarska aktivnost dovela je do intenzivnijeg progonstva i napadâ svjetine, čega su inicijatori bili vođe Rimokatoličke crkve.

Dva dana nakon što smo stigli u prvo nam dodijeljeno misionarsko područje, u grad Rouyn, policija je uhapsila Anne i smjestila je na stražnje sjedište policijskog automobila. Za nju je to bilo potpuno novo iskustvo budući da je odrasla u malom selu u pokrajini Manitoba (Kanada), gdje je rijetko viđala policajce. Naravno, bila je uplašena i sjetila se riječi: “Ako se vjenčaš s njim, morat ćeš ići u zatvor.” No prije nego su je odvezli, policija je pronašla i mene te me strpala u automobil zajedno s Anne. “Kako mi je drago što te vidim!” uskliknula je. Uza sve to, bila je iznenađujuće mirna i rekla: “Pa što, isto se to događalo i apostolima jer su propovijedali o Isusu” (Djela apostolska 4:1-3; 5:17, 18). Kasnije tog istog dana oslobođeni smo uz jamčevinu.

Otprilike godinu dana nakon tog incidenta, dok smo propovijedali od kuće do kuće na našem novododijeljenom području u Montrealu, čuo sam nekakvo komešanje koje je dopiralo s drugog kraja ulice i ugledao razjarenu svjetinu kako baca kamenje. Krenuo sam pomoći Anne i njenoj suradnici, no tada se pojavila policija. Umjesto da uhapsi izgrednike, policija je uhapsila Anne i njenu suradnicu! Za vrijeme boravka u zatvoru Anne je podsjećala tu novu Svjedokinju da se na njima obistinjuju Isusove riječi: “Bit ćete predmet mržnje svih ljudi zbog mog imena” (Matej 10:22).

U Quebecu se u jednom periodu vodilo oko 1 700 sudskih slučajeva protiv Jehovinih svjedoka. Uglavnom smo bili optuženi za raspačavanje literature koja potiče na pobunu ili za raspačavanje literature bez dozvole. Zbog toga je Pravni odjel Društva Watch Tower poduzeo pravne mjere protiv vlade Quebeca. Nakon dugogodišnje pravne bitke Jehova je za nas izvojevao dvije velike pobjede na Vrhovnom sudu Kanade. U prosincu 1950. oslobođeni smo optužbe da naša literatura potiče na pobunu, a u listopadu 1953. potvrđeno je naše pravo da raspačavamo biblijsku literaturu bez dozvole. Tako smo na veoma konkretan način vidjeli da je Jehova uistinu “utočište i sila, pomoćnik, koji se u nevoljama brzo nalazi” (Psalam 46:1).

 Značajno je spomenuti da je od 1945, kad sam počeo s pionirskom službom, pa do danas broj Svjedoka u Quebecu porastao s 356 na preko 24 000! Zaista se pokazalo da je baš onako kako je proreklo biblijsko proročanstvo: “Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti sretno, i svaki jezik koji se podigne na te na sudu saprećeš” (Izaija 54:17).

U rujnu 1959. Anne i ja pozvani smo da služimo u Betelu u Parizu, gdje mi je dodijeljen zadatak nadglednika tiskare. Do našeg dolaska u siječnju 1960. našu je literaturu tiskala jedna svjetovna firma. Budući da je Kula stražara u to vrijeme bila zabranjena u Francuskoj, časopis smo tiskali jednom mjesečno u obliku brošurice od 64 stranice. Brošurica je nosila naslov Interni bilten Jehovinih svjedoka i sadržavala je studijske članke za čitav mjesec. Od 1960. do 1967. broj onih koji su sudjelovali u djelu propovijedanja u Francuskoj porastao je s 15 439 na 26 250.

S vremenom je većina misionara poslana u neka druga područja, neki u afričke zemlje u kojima je službeni jezik francuski, a ostali natrag u Quebec. Budući da je Anne bila bolesna i da je trebala ići na operaciju, vratili smo se u Quebec. Nakon tri godine zdravstvene njege Anne se oporavila. Tada sam dodijeljen u putujuću službu, u kojoj sam svaki tjedan posjećivao neku drugu skupštinu, pružajući joj duhovno ohrabrenje.

Nekoliko godina kasnije, 1981, s oduševljenjem smo prihvatili novi zadatak, da služimo kao misionari u Zairu, sadašnjoj Demokratskoj Republici Kongo. Tamošnji je narod bio siromašan i pritiskale su ga mnoge nedaće. Kad smo stigli, u Zairu je bilo 25 753 Svjedoka, no sada je njihov broj prešao 113 000, a Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti održanoj 1999. prisustvovale su 446 362 osobe!

Godine 1984. kupili smo oko 200 hektara državnog zemljišta za izgradnju nove podružnice. Potom smo u prosincu 1985. u glavnom gradu, Kinshasi, održali međunarodni kongres kojem je prisustvovalo 32 000 delegata iz mnogih dijelova svijeta. Nakon toga je svećenstvo pokrenulo val protivljenja, što je omelo naše djelo u Zairu. Dana 12. ožujka 1986. odgovornoj je braći uručeno pismo u kojem se udruženje Jehovinih svjedoka u Zairu proglašava ilegalnim. Tu zabranu na svaki oblik naše aktivnosti potpisao je tadašnji predsjednik države, Mobutu Sese Seko.

Taj iznenadni razvoj događaja primorao nas je da primijenimo biblijski savjet: “Pametan čovjek vidi zlo i skloni se” (Priče Salamunove 22:3). Pronašli smo načine kako da iz inozemstva nabavljamo papir, tiskarsku boju, filmove, tiskovne ploče i kemikalije za tiskanje naših publikacija u Kinshasi. Ujedno smo razvili vlastitu distribucijsku mrežu. Nakon što smo se organizirali, naš je sustav funkcionirao bolje od državne poštanske službe!

Uhapšeno je na tisuće Svjedoka, a mnogi su bili brutalno mučeni. Usprkos tome svi su, osim nekih iznimaka, izdržali te torture i ostali vjerni. I ja sam bio uhapšen te sam vidio kakvim su užasnim uvjetima bila izložena braća u zatvorima. Mnogo su puta tajna policija i ostali organi vlasti vršili raznorazne pritiske na nas, no Jehova bi uvijek pronašao izlaz (2. Korinćanima 4:8).

U skladište jednog poslovnog čovjeka sakrili smo oko 3 000 kartonskih kutija s literaturom. Međutim, na kraju je jedan od njegovih radnika obavijestio o tome tajnu policiju, koja je uhapsila tog poslovnog čovjeka. Dok su išli prema zatvoru slučajno sam, vozeći se u svom automobilu, naišao na njih. Poslovni im je čovjek rekao da sam ja ta osoba s kojom se dogovorio oko skladištenja literature. Policija se zaustavila i počela me ispitivati u vezi s tim, optužujući me za pohranjivanje ilegalne literature u skladište tog čovjeka.

 “Imate li neku od tih knjiga?” pitao sam.

“Naravno da imamo”, odgovorili su.

“Mogu li je vidjeti?” pitao sam.

Dali su mi jednu knjigu i ja sam im pokazao stranicu na kojoj je pisalo: “Tiskano u Sjedinjenim Američkim Državama od Watch Tower Bible & Tract Societya.”

“To što držite u rukama vlasništvo je američke države i ne pripada Zairu”, podsjetio sam ih. “Vaša je vlada zabranila zakonsku korporaciju udruženja Jehovinih svjedoka u Zairu, a ne Watch Tower Bible & Tract Society Sjedinjenih Država. Stoga dobro pazite što radite s tim publikacijama.”

Pustili su me da odem jer nisu imali sudski nalog da me uhapse. Te smo noći otišli s dva kamiona do skladišta i ispraznili ga odvezavši svu literaturu. Kad su sljedećeg dana došle ovlaštene osobe, veoma su se rasrdile otkrivši da je skladište prazno. Tada su me već tražili jer su sada imali sudski nalog da me uhapse. Pronašli su me, a kako nisu imali automobil, u zatvor sam se odvezao sam! Sa mnom je išao još jedan Svjedok kako bi mogao odvesti automobil prije nego ga pokušaju konfiscirati.

Nakon osmosatnog preslušavanja odlučili su me deportirati. No ja sam im pokazao fotokopiju pisma kojim me vlada imenuje za stečajnog upravitelja sada zabranjenog udruženja Jehovinih svjedoka u Zairu. Tako mi je bilo dopušteno da nastavim s radom u Betelu.

Nakon četiri godine služenja pod pritiskom uslijed zabrane djela u Zairu, prokrvario mi je čir na želucu, što mi je dovelo život u opasnost. Zajednica je odlučila da odem u Južnoafričku Republiku na liječenje, gdje se podružnica pobrinula da mi se pruži dobra njega, pa sam se oporavio. Godine 1989, nakon osam godina služenja u Zairu, što je bilo uistinu nezaboravno i radosno iskustvo, preselili smo se u podružnicu u Južnoafričkoj Republici, a 1998. vratili smo se u svoju domovinu i otad ponovo služimo u kanadskom Betelu.

Kad se osvrnem na 54 godine svoje punovremene službe, toliko sam zahvalan što sam svoju mladalačku snagu potrošio u dragocjenoj službi Jehovi. Iako je Anne morala ustrajati u mnogim iskušavajućim okolnostima, nikad se nije žalila, već je uvijek rado podupirala sve naše aktivnosti. Služeći zajedno, imali smo prednost pomagati mnogim osobama da upoznaju Jehovu, a mnoge od njih sada sudjeluju u punovremenoj službi. Uistinu je velika radost promatrati kako neka njihova djeca, pa čak i unučad, služe našem velikom Bogu, Jehovi!

Siguran sam da se ništa što bi nam mogao ponuditi ovaj svijet ne može usporediti s prednostima i blagoslovima koje dobivamo od Jehove. Istina, prošli smo mnoge kušnje, no sve su one poslužile za izgrađivanje naše vjere i pouzdanja u Jehovu. On se uistinu pokazuje kao silna utvrda, utočište i pomoć koja se u nevoljama brzo nalazi.