KAKAV je to osjećaj razgovarati s nepoznatim osobama o Božjem Kraljevstvu kad si visok samo 76 centimetara? To nam može reći Laura. Trideset i tri su joj godine, a visoka je upravo toliko, 76 centimetara. Ona i njena sestra María, koja ima 24 godine i visoka je 86 centimetara, žive u Quitu (Ekvador). Neka nam same ispričaju na kakve sve zapreke nailaze u svojoj kršćanskoj službi.

“Da bismo došle do svog područja za propovijedanje ili na kršćanske sastanke, pješačimo oko pola kilometra do autobusne stanice. Od stanice na kojoj izlazimo pa do drugog autobusa pješačimo daljnjih pola kilometra. Nažalost, na tom dijelu puta živi pet nasrtljivih pasa. Ti nam psi zadaju puno straha jer nam se ponekad čine veliki poput konjâ. Za slučaj da ih moramo otjerati ponesemo sa sobom štap, koji sakrijemo negdje uz put prije nego uđemo u autobus, tako da nam se nađe pri ruci kad se vraćamo kući.

Ulazak u autobus za nas je doslovno veliki korak. Radi lakšeg ulaženja u autobus popnemo se na jednu hrpu zemlje koja se nalazi na autobusnoj stanici. Neki vozači stanu bliže toj hrpi, a neki ne. U ovom drugom slučaju ona viša pomaže nižoj da se popne. Da bismo stigle na drugi autobus, trebamo prijeći veoma prometnu cestu — što je pravi pothvat s obzirom na naše kratke noge. Budući da smo niska rasta, dodatni nam izazov predstavljaju naše teške torbe s literaturom. Stoga koristimo džepnu Bibliju i nosimo manju količinu literature kako bi nam torbe bile lakše.

Još od malih nogu obje smo veoma povučene. Naši susjedi znaju da je razgovor s nepoznatim osobama nama oduvijek predstavljao zastrašujuće iskustvo. Stoga se iznenade i zadive kad nas vide kako kucamo na njihova vrata, pa uglavnom poslušaju ono što im želimo reći. No tamo gdje nas ne poznaju, ljudi često zapažaju samo to da smo patuljci; stoga poruci koju im donosimo ne poklanjaju uvijek pomnu pažnju, kakvu ona zaslužuje. No, osjećamo Jehovinu ljubav i to nas hrabri da i dalje izvršavamo djelo evangeliziranja. Snagu dobivamo i kada duboko promišljamo o Pričama Salamunovim 3:5, 6.”

Primjer Laure i Maríe pokazuje da se Boga slavi i onda kada ustrajemo unatoč svojim tjelesnim smetnjama. Apostol Pavao se molio da mu se ukloni “trn u tijelu”, vjerojatno neka fizička bolest. No Bog mu je rekao: “Dovoljna ti je moja nezaslužena dobrohotnost; jer moja se snaga usavršuje u slabosti.” Da, ukoliko imamo neki fizički nedostatak, on ne treba biti  uklonjen da bismo mogli služiti Bogu. Ako se potpuno oslanjamo na Boga, to nam može pomoći da u okviru postojećih okolnosti učinimo sve što možemo. Budući da je Pavao imao takav stav prema svom ‘trnu u tijelu’, mogao je reći: “Kad sam slab, onda sam snažan” (2. Korinćanima 12:7, 9, 10). Nekoliko godina kasnije Pavao je napisao: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13).

Bog u današnje vrijeme izvršava jedno moćno djelo služeći se potpuno mu odanim muškarcima, ženama i djecom. Izvjestan broj tih osoba na neki je način hendikepiran. Mada se svi oni nadaju da će ih Bog izliječiti pod vladavinom Božjeg Kraljevstva, ne čekaju da on prvo riješi njihove probleme, pa da tek onda pokušaju učiniti nešto u njegovoj službi.

Imaš li kakvu fizičku slabost? Ohrabri se! Tvoja ti vjera može pomoći da budeš poput osoba kao što su Pavao, Laura i María. Za njih se može reći ono isto što je bilo rečeno za muškarce i žene vjere iz drevnih vremena: “U slabosti [su] dobili snagu” (Hebrejima 11:34).