ELIJEZER vjeruje u moć molitve. S izuzetnom vjerom, poput one koju pokazuju djeca, on ponizno traži: “Jehova, Bože gospodara mojega Abrahama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mojemu Abrahamu. Evo, ja ću stajati kod ovoga studenca, a građanke će doći da zahvaćaju vode. Kojoj djevojci rečem: nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: na pij, i kamile ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Izaku; i po tome da poznam da si učinio milost gospodaru mojemu” (1. Mojsijeva 24:12-14).

Elijezerovo povjerenje u moć molitve nije uzaludno. Gle, već prva žena koja dolazi na izvor unuka je Abrahamovog brata! Zove se Rebeka, neudata je, čestita i lijepa. Vrijedno je zapaziti da se ona, pored toga što daje Elijezeru da pije, i ljubazno nudi da napoji sve njegove žedne deve. Kasnije, nakon dogovora s obitelji, Rebeka dragovoljno pristaje da s Elijezerom ode u daleku zemlju i postane žena Abrahamovom sinu Izaku. Kakvog li izvanrednog i jasnog odgovora na Elijezerovu molitvu u ono vrijeme kad se Bog na čudesan način povremeno znao umiješati u zbivanja na Zemlji!

Iz Elijezerove molitve možemo puno toga naučiti. Ona je pokazatelj njegove izvanredne vjere, poniznosti i nesebične brige za potrebe drugih. Elijezerova molitva ujedno pokazuje njegovu spremnost da se podvrgne Jehovinom načinu postupanja s ljudima. Nema sumnje da je Elijezer bio svjestan posebne naklonosti koju je Bog imao prema Abrahamu, kao i Njegovog obećanja da će u budućnosti čitavo čovječanstvo biti blagoslovljeno preko Abrahama (1. Mojsijeva 12:3). Zato je svoju molitvu započeo riječima: “Jehova, Bože gospodara mojega Abrahama.”

Isus Krist je taj Abrahamov potomak preko kojeg će biti blagoslovljeno čitavo poslušno čovječanstvo (1. Mojsijeva 22:18). Ukoliko želimo da naše molitve u današnje vrijeme budu uslišane, trebamo pokazati da ponizno prihvaćamo način na koji Bog posredstvom svog Sina postupa s čovječanstvom. Isus Krist je rekao:  “Ako ostanete u zajedništvu sa mnom i moje riječi ostanu u vama, zamolite što god želite i dogodit će vam se” (Ivan 15:7).

Apostol Pavao jedan je od Kristovih sljedbenika koji su iskusili istinitost ovih riječi. Njegova vjera u moć molitve zacijelo nije bila uzaludna. On je poticao sukršćane da sve svoje tjeskobne brige iznesu Bogu u molitvi i posvjedočio je: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:6, 7, 13). Znači li to da je Bog uslišao sve molbe koje mu je Pavao upućivao u molitvi? Da vidimo.

Pavao je tijekom svoje nesebične službe patio od nečeg što je opisao kao “trn u tijelu” (2. Korinćanima 12:7). Možda je to bila neka psihička ili emocionalna bol koju su mu nanosili protivnici i ‘lažna braća’ (2. Korinćanima 11:26; Galaćanima 2:4). To je mogla biti i neka fizička smetnja uzrokovana kroničnom očnom bolešću (Galaćanima 4:15). Što god da je bilo posrijedi, taj je “trn u tijelu” iscrpljivao Pavla. “Tri puta sam molio Gospodina da to ode od mene”, napisao je. No njegova molba nije bila uslišana. Pavlu je bilo objašnjeno da su mu dovoljne duhovne blagodati koje je već dobio od Boga, kao primjerice snaga da izdrži kušnje. Bog mu je nadalje rekao: “Moja se snaga usavršuje u slabosti” (2. Korinćanima 12:8, 9).

Što učimo iz Elijezerovog i Pavlovog primjera? Jehova Bog doista sluša molitve onih koji mu žele ponizno služiti. No to ne znači da on uvijek uslišava njihove molbe, jer Bog gleda dugoročno. On zna bolje od nas što je u našem najboljem interesu. A što je još važnije, on uvijek postupa u skladu sa svojim objavljenim naumom, koji je zapisan u Bibliji.

Bog obećava da će tijekom Tisućugodišnje Vladavine svog Sina nad Zemljom izliječiti čovječanstvo od svih fizičkih, psihičkih i emocionalnih bolesti (Otkrivenje 20:1-3; 21:3-5). Iskreni kršćani željno čekaju to obećano buduće vrijeme, s potpunom vjerom da Bog ima moć to ostvariti. Iako ne očekuju da do takvog čudotvornog izlječenja dođe već sada, mole se Bogu za utjehu i snagu koje su im potrebne kako bi nadvladali kušnje (Psalam 55:22). U slučaju da se razbole, mogu se moliti i za to da ih Bog vodi kako bi si priuštili najbolje moguće liječenje koje je u okviru njihovih materijalnih mogućnosti.

Neke religije potiču bolesnike da se mole za izlječenje koje bi nastupilo odmah, ukazujući na čudotvorna izlječenja koja su činili Isus i njegovi apostoli. No čuda koja su oni vršili imala su posebnu svrhu. Služila su kao dokaz da je Isus Krist pravi Mesija te kao pokazatelj da je Bog prestao gajiti naklonost prema židovskoj naciji i poklonio je mladoj kršćanskoj skupštini. U to su vrijeme čudotvorni darovi bili potrebni da bi ojačali vjeru novoosnovane kršćanske skupštine. Kad je mlada skupština takoreći stala na noge i postala zrela, čudotvorni darovi bili su “uklonjeni” (1. Korinćanima 13:8, 11).

Jehova Bog upućuje svoje obožavatelje da u ovom presudnom vremenu izvršavaju jedno važnije djelo liječenja koje je duhovne prirode. Ljudi se, dok još imaju vremena, trebaju hitno odazvati na sljedeći poziv: “Tražite Jehovu dok se može naći; prizivajte ga, dokle je blizu. Neka bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje; i neka se vrati k Jehovi, i smilovaću se na nj, i k Bogu našemu, jer prašta mnogo” (Izaija 55:6, 7).

To duhovno izlječenje pokajničkih grešnika provodi se putem propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Time što je svoje sluge opunomoćio da vrše ovo djelo kojim se spašavaju životi, Jehova Bog pomaže milijunima ljudi iz svih nacija da se pokaju za svoje grijehe i dođu u dobar odnos s njim prije nego bude okončan ovaj zli sustav. Svima onima koji se iskreno mole za takvu vrstu duhovnog liječenja i svima onima koji se mole za pomoć da bi mogli izvršavati to djelo, molitve se doista uslišavaju.