DOK je bio na Zemlji, Isus Krist je činio divne stvari kako bi pomogao ljudima. Koliko je to točno vidljivo je iz riječi jednog očevica, koji je, nakon što je opisao brojne događaje iz Isusovog života, rekao: “A postoje i mnoge druge stvari koje je Isus učinio, i ako bi se sa svim pojedinostima zapisale, mislim da ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti svitke koji bi se napisali” (Ivan 21:25). Budući da je Isus učinio toliko toga na Zemlji, mogli bismo se pitati: ‘Kako on može biti naš pomoćnik na nebu? Može li nam njegova duboka samilost i danas biti od koristi?’

Odgovor na ta pitanja uistinu je dirljiv i utješan. Biblija nam govori da je Krist ušao “u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas” (Hebrejima 9:24). Što je učinio za nas? Apostol Pavao objašnjava: “[Krist je] ušao (...), ne s krvlju jaraca i mladih bikova, nego sa svojom krvlju, jednom zauvijek u sveto mjesto [“samo nebo”] i stekao vječno izbavljenje za nas” (Hebrejima 9:12; 1. Ivanova 2:2).

Kakve li divne vijesti! Po uzlasku na nebo Isus nije prestao činiti divne stvari u korist ljudi, naprotiv, to mu je omogućilo da učini još više za čovječanstvo. Isus je to mogao jer ga je Bog u svojoj velikoj nezasluženoj dobrohotnosti imenovao da služi kao “javni sluga” — prvosvećenik — “s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima” (Hebrejima 8:1, 2).

Isus je tada na nebu trebao biti javni sluga za čovječanstvo. Trebao je obavljati posao koji je u drevna vremena obavljao izraelski prvosvećenik u korist Božjih obožavatelja. U čemu se sastojao taj posao? Pavao objašnjava: “Svaki se prvosvećenik postavlja da prinosi i darove i žrtve; stoga je bilo potrebno da i on [Isus Krist nakon uzlaska na nebo] ima nešto što bi prinio” (Hebrejima 8:3).

Isus je prinio nešto daleko vrednije od onog što je prinosio drevni prvosvećenik. “Ako [je] krv jaraca i bikova” mogla u izvjesnoj mjeri pridonijeti duhovnoj čistoći drevnog Izraela, “koliko će više krv Krista (...) očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bismo vršili svetu službu živom Bogu?” (Hebrejima 9:13, 14).

Isus je izuzetan javni sluga i po tome što mu je podarena besmrtnost. U drevnom su Izraelu “mnogi (...) morali postati svećenici jedan za drugim jer ih je smrt sprečavala da ostanu takvi”. A kako je s Isusom? Pavao piše: “On (...) ima svoje svećeništvo bez ikakvih nasljednika. Stoga on može potpuno spasiti one koji preko njega pristupaju Bogu, jer je  uvijek živ kako bi se zauzimao za njih” (Hebrejima 7:23-25; Rimljanima 6:9). Da, s desne strane Bogu na nebesima nalazi se naš javni sluga koji je ‘uvijek živ kako bi se zauzimao za nas’. Zamisli samo što to znači za nas danas!

Kad je Isus bio na Zemlji ljudi su hrlili k njemu po pomoć, čak su ponekad prevaljivali velike udaljenosti da bi dobili pomoć od njega (Matej 4:24, 25). Sada kada je Isus na nebu u svakom mu trenutku mogu pristupiti ljudi iz svih nacija. Na svom je nebeskom položaju uvijek dostupan kao javni sluga.

Opis Isusa Krista koji nalazimo u izvještajima Evanđeljâ ne ostavlja nas ni u kakvoj sumnji što se tiče njegove spremnosti da pruži pomoć i pokaže duboku samilost. Kako je samo bio samopožrtvovan! Ljudi su više puta omeli njegov mir u trenutku kad je sebi i svojim učenicima pokušavao priuštiti prijeko potreban odmor. Isus nije smatrao da su mu time uskraćeni dragocjeni trenuci mira i tišine, već naprotiv, “sažalio” se na ljude koji su od njega tražili pomoć. Čak i kad je bio umoran, gladan i žedan, “ljubazno [ih je] primio” te je bio spreman odreći se jela ukoliko je bio u poziciji da pomogne iskrenim grešnicima (Marko 6:31-34; Luka 9:11-17; Ivan 4:4-6, 31-34).

Potaknut sažaljenjem, Isus je poduzimao praktične korake kako bi zadovoljio fizičke, emocionalne i duhovne potrebe ljudi (Matej 9:35-38; Marko 6:35-44). Pored toga, učio ih je gdje mogu pronaći trajno olakšanje i utjehu (Ivan 4:7-30, 39-42). Uzmimo samo za primjer privlačni poziv koji je uputio sam Isus: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam blage ćudi i ponizna srca, i naći ćete okrepu za svoje duše” (Matej 11:28, 29).

Isus je toliko volio ljude da je na kraju dao svoj život za grešno čovječanstvo (Rimljanima 5:6-8). S tim u vezi apostol Pavao objasnio je: “On [Jehova Bog] koji nije poštedio niti vlastitog Sina, nego ga je predao za sve nas, zašto nam onda ne bi s njime dobrohotno dao i sve ostalo? (...) Krist Isus je onaj koji je umro, štoviše onaj koji je ustao iz mrtvih, koji je s desne strane Bogu, koji se također zauzima za nas” (Rimljanima 8:32-34).

Isus je kao čovjek iskusio glad, žeđ, umor, tjeskobu, bol i smrt. Emocionalni stres i pritisci koje je podnio na jedinstven su ga način osposobili za službu Prvosvećenika čovječanstva koje pati. Pavao je napisao: “[Isus] je morao u svakom pogledu postati poput svoje ‘braće’, da bi bio milosrdan i vjeran prvosvećenik s obzirom na ono što se tiče Boga, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda. Jer budući da je i sam trpio kada je bio iskušavan, on može doći u pomoć onima koji su iskušavani” (Hebrejima 2:17, 18; 13:8).

Isus je pokazao da posjeduje sva potrebna svojstva i da je spreman pomoći ljudima da se približe Bogu. No, da li to znači da on mora nagovarati strogog i nemilosrdnog Boga, koji nerado prašta? Nipošto, budući da nam Biblija jamči da je ‘Jehova dobar i spreman oprostiti’. U njoj isto tako piše: “Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan da nam oprosti naše grijehe i da nas očisti od sve nepravednosti”  (Psalam 86:5, NS; 1. Ivanova 1:9). Isusove nježne riječi i djela zapravo odražavaju samilost, milosrđe i ljubav njegovog Oca (Ivan 5:19; 8:28; 14:9, 10).

Kako Isus donosi olakšanje pokajničkim grešnicima? Pomažući im da pronađu radost i zadovoljstvo dok se iskreno trude ugoditi Bogu. Pišući pomazanim sukršćanima, Pavao je tu situaciju rezimirao sljedećim riječima: “Dakle, budući da imamo velikog prvosvećenika koji je prošao kroz nebesa, Isusa, Sina Božjeg, držimo se svog priznavanja njega. Jer za prvosvećenika nemamo nekoga tko ne može suosjećati s našim slabostima, nego onoga koji je ispitan u svakom pogledu kao i mi, ali bez grijeha. Pristupimo, dakle, sa slobodom govora prijestolju nezaslužene dobrohotnosti, da bismo dobili milosrđe i našli nezasluženu dobrohotnost za pomoć u pravo vrijeme” (Hebrejima 4:14-16).

Što dakle možemo učiniti kad se suočimo s problemima koji nam se čine preteški za nošenje — ozbiljnom bolešću, teškim teretom uslijed osjećaja krivnje, velikim obeshrabrenjem i depresijom? Možemo se okoristiti prednošću koju je imao sam Isus i na koju se redovito oslanjao — a to je dragocjena prednost molitve. Naprimjer, noć prije nego je položio život za nas “molio se još usrdnije; i znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju” (Luka 22:44). Da, Isus zna što znači moliti se Bogu s velikom gorljivošću. On je “prinosio usrdne molitve a i molbe Onome koji ga je mogao spasiti od smrti, s jakim povicima i suzama, i bio je uslišen jer je imao strah pred Bogom” (Hebrejima 5:7).

Isus zna koliko ljudima znači kad ih netko ‘usliši’ i ojača (Luka 22:43). On je nadalje obećao: “Ako zamolite što od Oca, dat će vam u moje ime. (...) Molite, i primit ćete, da bi vaša radost bila potpuna” (Ivan 16:23, 24). Stoga se Bogu možemo moliti uvjereni da će on svom Sinu dozvoliti da se okoristi danim mu autoritetom i primijeni vrijednost otkupne žrtve u našu korist (Matej 28:18).

Možemo biti sigurni da će nam Isus, u okviru svojih nebeskih ovlasti, pružiti odgovarajuću pomoć u pravo vrijeme. Naprimjer, ako smo počinili grijeh zbog kojeg se iskreno kajemo, možemo se utješiti jamstvom da “imamo pomoćnika kod Oca: Isusa Krista, pravednika” (1. Ivanova 2:1, 2). Naš Pomoćnik i Utješitelj na nebu zauzet će se za nas  tako da će naše molitve, upućene u njegovo ime i u skladu s Biblijom, biti uslišane (Ivan 14:13, 14; 1. Ivanova 5:14, 15).

Nije dovoljno samo obraćati se Bogu putem njegovog Sina. Vrijednošću svoje otkupne žrtve “Krist (...) je kupnjom” postao, da tako kažemo, ‘vlasnik koji je kupio’ ljudski rod (Galaćanima 3:13; 4:5; 2. Petrova 2:1). Svoju zahvalnost za sve što Krist čini za nas možemo pokazati priznavajući ga za svog vlasnika i spremno se odazivajući na njegov poziv: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i svaki dan uzme svoj mučenički stup i neka me stalno slijedi” (Luka 9:23). ‘Odreći se sebe’ ne znači samo izjaviti da je došlo do promjene vlasnika. Na kraju krajeva, Krist je “umro za sve da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za njega koji je za njih umro” (2. Korinćanima 5:14, 15). Stoga će naše cijenjenje otkupnine duboko utjecati na naše stavove, ciljeve i način života. Naša vječna zahvalnost ‘Kristu Isusu, koji je sebe dao za nas’, trebala bi nas potaknuti da nastavimo učiti o njemu i njegovom Ocu punom ljubavi, Jehovi Bogu. Također bismo trebali gajiti želju da rastemo u vjeri, da živimo po Božjim mjerilima, koja su nam od koristi, i da budemo ‘revni za dobra djela’ (Titu 2:13, 14; Ivan 17:3).

Kršćanska je skupština mjesto na kojem dobivamo pravovremenu duhovnu hranu, ohrabrenje i vodstvo (Matej 24:45-47; Hebrejima 10:21-25). Naprimjer, ako je neka osoba duhovno bolesna, ona može ‘pozvati skupštinske starješine’. Jakov zatim jamči: “I molitva vjere ozdravit će toga koji se loše osjeća, i Jehova će ga podignuti. I ako je učinio grijehe, bit će mu oprošteno” (Jakov 5:13-15).

Prikažimo to: Jedan čovjek koji je bio na odsluženju zatvorske kazne u Južnoafričkoj Republici pisao je starješini jedne skupštine,  izražavajući cijenjenje za “sve Jehovine svjedoke koji izvršavaju izvrsno djelo koje je započeo Isus Krist i pomažu ljudima težiti za Božjim Kraljevstvom”. Zatim je napisao: “Bio sam presretan kad sam dobio vaše pismo. Duboko me dirnula vaša briga za moje duhovno otkupljenje. To je još jedan razlog više da se odazovem na poziv Jehove Boga da se pokajem. Već 27 godina posrćem i lutam u mraku grijeha, laži, nezakonitih radnji, nemoralnih postupaka i sumnjivih religija. Nakon što sam upoznao Jehovine svjedoke, osjećam da sam napokon pronašao put — pravi put! Na meni je da ga slijedim.”

Sve lošije prilike u svijetu jasan su dokaz da živimo u presudnom periodu koji usljeđuje prije izbijanja “velike nevolje”. Upravo sada veliko mnoštvo iz svih nacija, plemena, naroda i jezika ‘pere svoje duge haljine i ubjeljuje ih u Janjetovoj krvi’ (Otkrivenje 7:9, 13, 14; 2. Timoteju 3:1-5). Iskazivanje vjere u Isusovu otkupnu žrtvu omogućava pripadnicima velikog mnoštva da dobiju oproštenje grijeha te im pomaže da dođu u blizak odnos s Bogom — zapravo da postanu njegovi prijatelji (Jakov 2:23).

Janje, Isus Krist, “past će [preživjele iz velike nevolje] i vodit će ih na izvore voda života. I Bog će obrisati svaku suzu s njihovih očiju” (Otkrivenje 7:17). Krist će zatim nastaviti izvršavati svoj zadatak Prvosvećenika dok ga ne ispuni. On će pomoći svim Božjim prijateljima da izvuku punu korist iz ‘izvorâ voda života’ — u duhovnom, fizičkom, mentalnom i emocionalnom pogledu. Služba s kojom je Isus započeo 33. n. e. i koju otad izvršava s neba, tada će biti izvršena u potpunosti.

Stoga nikada nemoj prestati pokazivati duboko cijenjenje za sve što su Bog i Krist učinili — i još uvijek čine — za nas. Apostol Pavao nas je poticao: “Uvijek se radujte u Gospodinu. (...) Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa” (Filipljanima 4:4, 6, 7).

Postoji jedan poseban način na koji možeš pokazati svoje cijenjenje prema Isusu Kristu, našem Pomoćniku na nebu. U srijedu 19. travnja 2000, nakon zalaska sunca, Jehovini svjedoci diljem svijeta okupit će se na proslavi Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti (Luka 22:19). To će biti prilika da produbiš svoje cijenjenje prema Kristovoj otkupnoj žrtvi. Najsrdačnije te pozivamo da prisustvuješ toj proslavi i saznaš kako ti Božja divna priprema spasenja posredstvom Krista može vječno koristiti. Informiraj se kod Jehovinih svjedoka u tvom području o točnom vremenu i mjestu održavanja tog posebnog sastanka.