PRAVI sluge Jehove Boga pripremaju se za njegov obećani novi svijet, u kojem se skromnost neće smatrati slabošću, već će se na nju posvuda gledati kao na vrlinu i poželjno svojstvo (2. Petrova 3:13). Ustvari, oni već sada razvijaju to svojstvo. Zbog čega? Posebice zbog toga što to Jehova zahtijeva od njih. Njegov je prorok Mihej napisao: “Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i što Jehova ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno [“skromno”, NS] s Bogom svojim?” (Mihej 6:8).

Skromnost ima više značenja, kao primjerice ne biti samoljubiv, odnosno tašt, te ne biti sklon hvaliti se svojim sposobnostima, postignućima i imetkom. Jedan priručnik navodi da biti skroman ujedno znači “ostati unutar granica”. Skromna osoba  ne prekoračuje granice dobrog vladanja. Ona također priznaje da je ograničena u pogledu onoga što bi trebala učiniti i onoga što može učiniti. Ona zna da postoje stvari za koje nije ovlaštena. Zacijelo osjećamo da nas skromni ljudi privlače. “Nema ničeg privlačnijeg od prave skromnosti”, napisao je engleski pjesnik Joseph Addison.

Skromnost nije urođena nesavršenim ljudima. Mi moramo ulagati napor da bismo razvili to svojstvo. No Božja Riječ nas hrabri, navodeći mnoge događaje koji prikazuju različite aspekte skromnosti.

Jedan od najlojalnijih Jehovinih slugu bio je David, koji je još kao mladić pomazan za budućeg kralja Izraela. Nakon toga David se našao pod velikim pritiskom jer ga je kralj Saul, koji je tada bio na vlasti, pokušavao ubiti, prisiljavajući ga tako da živi kao bjegunac (1. Samuelova 16:1, 11-13; 19:9, 10; 26:2, 3).

Čak i u takvim okolnostima David je bio svjestan da postoje granice onoga što može učiniti kako bi zaštitio svoj život. Jednom prilikom u pustoši David nije dozvolio Abizaju da naudi zaspalom kralju Saulu, rekavši: “Ne dao mi Jehova da dignem ruku svoju na pomazanika Jehovinog!” (1. Samuelova 26:8-11). David je znao da nije na njemu da ukloni Saula s položaja kralja. David je ovom prilikom pokazao skromnost ostavši unutar granica ispravnog postupanja. Jednako tako i današnji Božji sluge znaju da s Jehovine točke gledišta postoje stvari koje naprosto ne mogu učiniti, čak ni onda kad je u pitanju ljudski život (Djela apostolska 15:28, 29; 21:25).

Salamun, sin kralja Davida, također je pokazivao skromnost u mladosti, mada na ponešto drugačiji način. Kad je Salamun ustoličen, osjećao je da nije dorastao teškim odgovornostima kralja. Molio se: “Jehova Bože moj, ti si postavio slugu svojega kraljem na mjesto Davida oca mojega, a ja sam mlad, niti znam polaziti ni dolaziti.” Salamun je očigledno bio svjestan da mu nedostaje i sposobnosti i iskustva. Tom se prilikom njegova skromnost očitovala u tome što nije pokazivao samoljublje, odnosno nije bio umišljen. Salamun je zamolio Jehovu da mu da razbora, i njegovom je zahtjevu bilo udovoljeno (1. Kraljevima 3:4-12).

Više od 1 000 godina nakon vremena Salamuna, Ivan Krstitelj izvršavao je djelo kojim je pripremao put Mesiji. Ivan je bio prethodnik Pomazanika, čime je ispunjavao biblijsko proročanstvo. On se mogao hvaliti tom prednošću koju je imao. Ivan je isto tako mogao pokušati sebi pripisati čast zbog toga što je bio u krvnom srodstvu s Mesijom. No Ivan je drugima rekao da nije dostojan čak ni toga da odveže remenje na Isusovim sandalama. A kad se Isus došao krstiti u rijeci Jordan, Ivan je rekao: “Ti trebaš mene krstiti, a ti dolaziš k meni?” To pokazuje da Ivan nije bio hvalisava osoba. Bio je skroman (Matej 3:14; Malahija 4:5, 6; Luka 1:13-17; Ivan 1:26, 27).

Isus je nakon krštenja započeo s punovremenom službom, propovijedajući dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Unatoč tome što je bio savršen, Isus je rekao: “Ja ne mogu ništa učiniti sam od sebe; (...) ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” Osim toga, Isus nije tražio da mu ljudi iskazuju čast već je slavu za sve što je činio pripisivao Jehovi (Ivan 5:30, 41-44). Kakve li skromnosti!

Očito je, dakle, da su lojalni Jehovini sluge — kao što su David, Salamun, Ivan Krstitelj, pa čak i savršeni čovjek Isus Krist — ispoljavali skromnost. Nisu se hvalisali, nisu bili umišljeni ili samoljubivi, a njihovo vladanje uvijek je bilo unutar granica onog što je ispravno. Njihovi primjeri dovoljan su razlog današnjim Jehovinim slugama da razvijaju i pokazuju skromnost. No, postoje još neki razlozi zbog kojih bismo to trebali činiti.

U ovom nemirnom razdoblju ljudske povijesti skromnost je izuzetno važno svojstvo za prave kršćane. Ona im omogućava da budu u miru s Jehovom Bogom, s ostalim ljudima i sa sobom.

Mir s Jehovom moguće je imati jedino ako ostanemo unutar granica pravog obožavanja koje je on odredio. Naši praroditelji, Adam i Eva, prekoračili su granice koje je Bog postavio i tako postali prvi ljudi koji su podlegli utjecaju neskromnosti. Izgubili su dobar položaj pred Jehovom, svoj dom, budućnost i život (1. Mojsijeva 3:1-5, 16-19). Kako ih je to samo skupo koštalo!

Izvucimo pouku iz greške koju su počinili Adam i Eva, jer pravo obožavanje određuje granice našeg načina postupanja. Naprimjer, u Bibliji stoji da “ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškarci koje se drži u neprirodne svrhe, ni muškarci koji liježu s muškarcima, ni lopovi, ni pohlepne osobe, ni pijanice, ni oni koji pogrdno govore, ni iznuđivači neće naslijediti Božje kraljevstvo” (1. Korinćanima 6:9, 10). Jehova je mudro postavio te granice za našu dobrobit, a mi postupamo mudro ako se držimo tih ograničenja (Izaija 48:17, 18). Priče Salamunove 11:2 govore nam: “U smjernih [“skromnih”, NS] je mudrost.”

No što ako neka religiozna organizacija tvrdi da možemo prekoračivati te granice, a ipak biti u miru s Bogom? Ta nas organizacija pokušava obmanuti. Za razliku od toga, skromnost nam pomaže da razvijamo blizak odnos s Jehovom Bogom.

Skromnost također promiče miroljubive odnose s drugim ljudima. Naprimjer, ako roditelji pružaju primjer djeci time što su zadovoljni osnovnim stvarima potrebnim za život i time što prednost daju duhovnim stvarima, veća je vjerojatnost da će djeca usvojiti isti takav stav. To će mladima pomoći da budu zadovoljni čak i ako ne dobiju uvijek ono što bi htjeli. To će im pomoći da žive skromno, a obiteljski će život biti spokojniji.

Oni koji imaju odgovornost nadgledanja naročito trebaju paziti na to da budu skromni i da ne zloupotrebljavaju svoj autoritet. Naprimjer, kršćani su poučeni: “Nemojte ići preko onoga što je napisano” (1. Korinćanima 4:6). Skupštinski starješine svjesni su da ne smiju pokušavati drugima nametati svoje osobno mišljenje. Oni umjesto toga koriste Božju Riječ kao temelj za promicanje ispravnog stava po  pitanju ponašanja, oblačenja, dotjerivanja ili rekreacije (2. Timoteju 3:14-17). Kad članovi skupštine vide da starješine ne prekoračuju granice koje određuje Biblija, porast će njihovo poštovanje prema tim muževima, a to će pak doprinijeti srdačnoj, ljubavlju prožetoj i miroljubivoj atmosferi u skupštini.

Oni koji su skromni nagrađeni su unutarnjim mirom. Skromna osoba nije opterećena ambicioznim težnjama. Time se ne želi reći da takva osoba nema osobnih ciljeva. Naprimjer, ona možda teži za dodatnim prednostima službe, no čeka na Boga i zaslugu za svaku dobivenu prednost u kršćanskoj službi pripisuje Jehovi. Ona to ne smatra osobnim dostignućem. Takav stav približava skromnu osobu Jehovi, ‘Bogu mira’ (Filipljanima 4:9).

Pretpostavimo da nam se ponekad javi osjećaj da nas drugi ljudi previđaju. Zar nije bolje da nas previđaju zbog toga što smo skromni nego da pažnju drugih privlačimo svojom neskromnošću? Skromne osobe ne izjeda ambicija. Stoga su u miru sa sobom, što pridonosi njihovoj emocionalnoj i fizičkoj dobrobiti.

Adam i Eva podlegli su utjecaju neskromnosti — karakterne crte koju su prenijeli na svoje potomstvo. Što nam može pomoći da izbjegnemo tu istu grešku koju su počinili naši praroditelji? Kako možemo razvijati poželjno svojstvo skromnosti?

Prvo što će nam pomoći u tome je točno razumijevanje našeg položaja u odnosu na Jehovu, Stvoritelja svemira. Na koja bi se osobna postignuća uopće mogli pozvati i usporediti ih sa svim onim što Bog čini? Jehova je svog vjernog slugu Joba upitao: “Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju? Kaži, ako si razuman” (Job 38:4). Job nije mogao odgovoriti na to pitanje. Nisu li i naše znanje, sposobnosti i iskustvo jednako tako ograničeni kao i njegovi? Ne bi li nam koristilo da priznamo svoja ograničenja?

Biblija nam nadalje kaže: “Jehovina je zemlja i što je god u njoj, vasiljena i sve što živi na njoj.” U to spadaju “sve gorske zvijeri, i stoka po planinama na tisuće”. Jehova može reći: “Moje je srebro i moje je zlato” (Psalam 24:1; 50:10; Agej 2:8). Kakvim se imanjem mi možemo podičiti da bismo ga usporedili s onim što posjeduje Jehova? Čak ni najbogatiji čovjek nema razloga hvaliti se onim što posjeduje! Stoga je mudro slijediti nadahnuti savjet apostola Pavla koji je uputio kršćanima u Rimu: “Po nezasluženoj dobrohotnosti koja mi je dana kažem svakome koji je među vama neka ne misli o sebi više nego što treba misliti” (Rimljanima 12:3).

Kao Božji sluge koji žele razvijati skromnost, trebali bismo se moliti za plodove duha — ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, dobrohotnost, dobrotu, vjeru, blagost i samosvladavanje (Luka 11:13; Galaćanima 5:22, 23). Zašto? Zato što će nam svako od ovih svojstava olakšati da budemo skromni. Naprimjer, ljubav prema bližnjima pomoći će nam boriti se protiv sklonosti da se hvalimo ili da budemo uobraženi. A samosvladavanje će nas navesti da stanemo i razmislimo kako ne bismo učinili nešto čime bismo pokazali da smo neskromni.

Budimo oprezni! Potrebno je neprestano paziti kako ne bismo upali u zamku neskromnosti. Dva ranije spomenuta kralja nisu u svim prilikama ispoljili skromnost. Kralj David postupio je nepromišljeno kad je proveo popis stanovništva u Izraelu i tako postupio protivno Jehovinoj volji. Kralj Salamun postao je toliko neskroman da se čak upustio u krivo obožavanje (2. Samuelova 24:1-10; 1. Kraljevima 11:1-13).

Sve dok traje ovaj bezbožni sustav stvari, trebamo stalno biti na oprezu kako bismo ostali skromni. No taj se trud isplati. U Božjem novom svijetu ljudsko će društvo sačinjavati samo skromne osobe. One će skromnost smatrati vrlinom, a ne slabošću. Kako li će biti divno kada svi ljudi i sve obitelji budu blagoslovljene mirom koji proizlazi iz skromnosti!