ZAŠTO su se nacisti tijekom drugog svjetskog rata okomili na Jacoba, Bernarda i ostale Jehovine svjedoke u Nizozemskoj? I što je tim Svjedocima dalo snage da ostanu vjerni tijekom godina okrutnog progonstva, čime su na kraju zadobili poštovanje i divljenje svojih sunarodnjaka i same kraljice? Da bismo to saznali, prisjetimo se nekih događaja koji su doveli do sukoba između šačice Jehovinih svjedoka i ogromne nacističke ratne mašinerije, koji se može usporediti sa sukobom između Davida i Golijata.

Desetog svibnja 1940. nacistička je armija iznenada napala Nizozemsku. Kako je literatura koju su raspačavali Jehovini svjedoci razotkrivala zlodjela nacizma i zagovarala Božje Kraljevstvo, nacisti su smjesta pokušali spriječiti daljnje djelovanje Svjedoka. Nisu prošla ni tri tjedna od napada na Nizozemsku, a nacisti su već izdali tajni edikt kojim su zabranili Jehovine svjedoke. Desetog ožujka 1941. nacisti su tu zabranu objavili u jednom novinskom članku u kojem su Svjedoke optužili za vođenje kampanje “protiv  svih državnih i crkvenih institucija”. Time je lov na Svjedoke započeo dobivati maha.

Zanimljivo je da je Gestapo, ozloglašena tajna policija, držao pod prismotrom sve crkve, no žestoko je proganjao samo jednu kršćansku organizaciju. “Progonstvo do samog istrebljenja”, ističe nizozemski povjesničar dr. Louis de Jong, “pogodilo je samo jednu religioznu grupu — Jehovine svjedoke” (Het Koninkrik der Nederlanden in de Tweede Wereldoorlog [Kraljevina Nizozemska u drugom svjetskom ratu]).

Nizozemska policija pomagala je Gestapu u otkrivanju i hapšenju Svjedoka. Pored toga, jedan putujući nadglednik, koji je bio nadvladan strahom i na koncu postao otpadnik, pružao je nacistima informacije o svojim bivšim suvjernicima. Tako je krajem travnja 1941. već 113 Svjedoka bilo uhapšeno. Je li taj žestoki napad zaustavio njihovu propovjedničku aktivnost?

Odgovor na to pitanje nalazimo u tajnom dokumentu Meldungen aus den Niederlanden (Izvještaj iz Nizozemske), koji je njemački Sicherheitspolizei (Snage državne sigurnosti) sastavio u travnju 1941. O Jehovinim svjedocima u tom izvještaju stoji sljedeće: “Ta zabranjena sekta i dalje energično djeluje u čitavoj zemlji, održavajući ilegalno sastanke i lijepeći letke s tekstovima poput ‘Proganjanje Božjih svjedoka je zločin’ i ‘Jehova će progonitelje kazniti vječnim uništenjem’.” Dva tjedna kasnije isti je izvor izvijestio da “usprkos sve strožim mjerama koje Snage državne sigurnosti poduzimaju kako bi spriječile djelovanje Istraživača Biblije, oni su sve aktivniji”. Da, unatoč tome što im je prijetila opasnost da budu uhapšeni, Svjedoci su nastavili izvršavati svoje djelo, uručivši samo 1941. preko 350 000 primjeraka literature!

Otkud ovoj maloj, ali sve brojnijoj, grupi od nekoliko stotina Svjedoka hrabrost da se suprotstavi svojim zastrašujućim neprijateljima? Poput Izaije, vjernog proroka starog doba, Svjedoci su se bojali Boga, a ne čovjeka. Kako im je to bilo moguće? Tako što su uzeli k srcu ohrabrujuće riječi koje je Jehova uputio Izaiji: “Ja, ja sam utješitelj vaš; tko si ti da se bojiš čovjeka smrtnoga?” (Izaija 51:12).

Krajem 1941. broj uhapšenih Svjedoka porastao je na 241. No, jedan mali broj njih podlegao je strahu od čovjeka. Willy Lages, zloglasni član njemačke tajne policije, izjavio je da im je “90 posto Jehovinih svjedoka odbilo odati  bilo kakve informacije, dok je snage za to imao tek veoma mali postotak pripadnika drugih [vjerskih] grupa”. Zapažanje nizozemskog svećenika Johannesa J. Buskesa, koji je bio u zatvoru s nekim Svjedocima, potvrđuje Lagesovu izjavu. Buskes je 1951. napisao:

“U to sam ih vrijeme počeo jako cijeniti zbog njihovog pouzdanja [u Boga] i snažne vjere. Nikada neću zaboraviti jednog mladića — nije mogao imati više od 19 godina — koji je raspačavao letke u kojima se ukazivalo na pad Hitlera i Trećeg Reicha. (...) Mogao je za pola godine biti na slobodi samo da je obećao da više neće sudjelovati u tim aktivnostima. On je to veoma odlučno odbio, nakon čega je osuđen na doživotni prisilni rad u Njemačkoj. Dobro smo znali što to znači. Sljedećeg su ga jutra odveli, a ja sam mu na rastanku rekao da ćemo misliti na njega i moliti se za njega. Samo je rekao: ‘Nemojte se brinuti zbog mene. Božje će Kraljevstvo sigurno doći.’ Takvo nešto ne zaboravljate, pa makar imali sve moguće prigovore na učenja Jehovinih svjedoka.”

Usprkos okrutnom protivljenju broj Svjedoka stalno je rastao. I dok je u Nizozemskoj pred sam početak drugog svjetskog rata bilo oko 300 Svjedoka, njihov je broj 1943. porastao na 1 379. Nažalost, do kraja te godine u različitim su koncentracionim logorima umrla 54 od preko 350 dotad uhapšenih Svjedoka. Godine 1944. u koncentracionim je logorima još uvijek bio 141 Jehovin svjedok iz Nizozemske.

Nakon dana D, 6. lipnja 1944, započela je zadnja godina proganjanja Svjedoka. S vojne točke gledišta, nacisti i njihovi kolaboracionisti bili su stjerani u kut. Čovjek bi pomislio da će nacisti u takvoj situaciji prestati proganjati nedužne kršćane. No, te je godine uhapšeno još 48 Svjedoka, a od onih koji su već bili u zatvorima nestalo je daljnjih 68. Jedan od njih bio je i Jacob van Bennekom, kojeg smo već ranije spomenuli.

Osamnaestogodišnji Jacob bio je jedna od 580 osoba koje su se 1941. krstile kao Jehovini svjedoci. Ubrzo nakon toga napustio je unosan posao koji je od njega zahtijevao da kompromitira kršćansku neutralnost. Zaposlio se kao dostavljač i počeo služiti kao punovremeni propovjednik. Policija ga je uhvatila dok je prevozio biblijsku literaturu i uhapsila ga. U kolovozu 1944. godine 21-godišnji  Jacob pisao je svojoj obitelji iz zatvora u Rotterdamu sljedeće:

“Dobro se osjećam i jako sam sretan. (...) Već sam četiri puta bio na saslušanju. Prilikom prva dva saslušanja bili su veoma grubi i jako su me tukli, no zahvaljujući snazi koju dobivamo od Gospodina i njegovoj nezasluženoj dobrohotnosti dosad im nisam ništa odao. (...) Ovdje sam već održao i nekoliko govora, šest njih, a slušale su ih ukupno 102 osobe. Neke od tih osoba pokazuju pravi interes i obećale su da će, čim budu na slobodi, nastaviti s istraživanjem istine.”

Dana 14. rujna 1944. Jacob je odveden u koncentracioni logor u nizozemskom gradu Amersfoortu. No čak je i tamo nastavio propovijedati. Kako mu je to uspijevalo? Jedan se logoraš prisjeća: “Logoraši su skupljali opuške cigareta koje su stražari bacali, a listove Biblije koristili su kao cigaretni papir. Jacobu bi ponekad pošlo za rukom da pročita par riječi s tih listova prije nego logoraši smotaju cigarete. Istog bi nam trenutka počeo propovijedati na temelju onoga što bi pročitao. Nije prošlo dugo i mi smo ga prozvali ‘čovjek Biblije’.”

U listopadu 1944. Jacob se našao u velikoj grupi logoraša kojima je naređeno da kopaju rovove, koji su trebali poslužiti kao zamka za tenkove. Jacob je odbio to učiniti jer mu savjest nije dozvoljavala da podupire ratne aktivnosti. Unatoč tome što su mu stražari stalno prijetili, Jacob nije popustio. Trinaestog listopada jedan ga je oficir izveo iz samice i vratio na radilište. Jacob je ponovo zauzeo čvrst stav. Na kraju su mu naredili da sam sebi iskopa grob, nakon čega su ga ustrijelili.

Hrabar stav koji su zauzeli Jacob i ostali Svjedoci razbjesnio je naciste i pokrenuo još jedan lov na Svjedoke. Jedna od njihovih meta bio je 18-godišnji Evert Kettelarij. Evertu je u početku pošlo za rukom da im umakne i sakrije se, no kasnije su ga uhapsili i pretukli, pokušavajući ga prisiliti da izda druge Svjedoke. On je to odbio, pa su ga poslali na prisilan rad u Njemačku.

 Tog istog mjeseca, listopada 1944, policija je počela progoniti Evertovog šogora, Bernarda Luimesa. Kad su ga pronašli, s njim su bila još dva Svjedoka — Antonie Rehmeijer i Albertus Bos. Albertus je već prije toga proveo 14 mjeseci u koncentracionom logoru. No nakon što je pušten na slobodu, revno je nastavio sudjelovati u djelu propovijedanja. Nacisti su prvo nemilosrdno tukli ta tri čovjeka, a zatim ih ustrijelili. Tek nakon rata tijela su im pronađena i ponovo sahranjena. Nedugo po završetku rata u nekoliko je lokalnih novina izašao članak o tom pogubljenju. U jednima od njih stajalo je da su ta tri Svjedoka uporno odbijala svaku vrstu službe u korist nacista ukoliko se ona suprotstavljala Božjem zakonu, a u nastavku je stajalo da su “to morali platiti životom”.

U međuvremenu je, 10. studenog 1944, uhapšen Bernard Polman, kojeg smo već ranije spomenuli, i poslan da radi na jednom vojnom projektu. Od svih logoraša na tom radilištu on je bio jedini Svjedok i jedini koji je odbio raditi. Stražari su se služili raznim taktikama ne bi li ga naveli da učini kompromis. Nije dobivao hranu. Ujedno su ga nemilosrdno tukli batinama, lopatama i kundacima. Pored toga, prisiljavali su ga da gazi kroz hladnu vodu koja mu je sezala do koljena, a zatim ga zatvorili u vlažni podrum gdje je čitavu noć proveo u mokroj odjeći. Usprkos tome, Bernard nije pokleknuo.

U to su vrijeme dvije Bernardove sestre, koje nisu bile Jehovine svjedokinje, dobile dozvolu da ga posjete. Nagovarale su ga da se predomisli, no to ga nimalo nije pokolebalo. Kad su ga pitale što mogu učiniti za njega, rekao im je da idu kući i da proučavaju Bibliju. Potom su progonitelji dozvolili da ga posjeti njegova žena, koja je bila trudna, nadajući se da će ona slomiti njegov otpor. No njena prisutnost i ohrabrujuće riječi koje mu je uputila samo su ojačale Bernardovu odluku da ostane vjeran Bogu. Dana 17. studenog 1944. Bernarda je strijeljalo pet njegovih mučitelja, a ostali su logoraši to gledali. Iako je Bernard već bio mrtav, a njegovo tijelo izrešetano mecima, nadležnog je oficira spopao toliki bijes da je izvukao pištolj i prostrijelio Bernarda kroz oba oka.

Premda je taj okrutni postupak potresao Svjedoke koji su čuli za pogubljenje, ostali su vjerni i neustrašivi te su nastavili sa svojim kršćanskim aktivnostima. Jedna mala skupština Jehovinih svjedoka koja je djelovala u blizini područja gdje je ubijen Bernard izvijestila je kratko nakon tog pogubljenja: “Unatoč kišovitom vremenu i teškoćama koje Sotona stavlja pred nas, ovog smo mjeseca uspjeli povećati svoju aktivnost. Broj sati provedenih u službi porastao je s 429 na 765. (...) Jedan je brat u službi propovijedanja naišao na čovjeka kojem je mogao dati dobro svjedočanstvo. Taj ga je čovjek upitao radi li se o istoj vjeri kojoj je pripadao nedavno strijeljani čovjek. Kad mu je brat potvrdno odgovorio, čovjek je uzviknuo: ‘Kakvog li čovjeka, kakve li vjere! To ja zovem herojem vjere!’”

U svibnju 1945. nacisti su poraženi te su se povukli iz Nizozemske. Usprkos nemilosrdnom proganjanju koje je trajalo tijekom rata, broj Jehovinih svjedoka porastao je s nekoliko stotina na preko 2 000. Govoreći o Svjedocima iz tog ratnog vremena, povjesničar dr. De Jong priznaje: “Usprkos prijetnjama i torturama, ogromna većina njih odbila je odreći se svoje vjere.”

Dakle, neke svjetovne vlasti doista imaju dobar razlog da Jehovine svjedoke pamte po hrabrom stavu koji su zauzeli suočivši se s nacističkom vladavinom. No što je još važnije, hvalevrijedan izvještaj o ovim Svjedocima iz vremena rata pohranjen je u Jehovinom i Isusovom sjećanju (Hebrejima 6:10). U vrijeme predstojeće Tisućugodišnje Vladavine Isusa Krista ti vjerni i neustrašivi Svjedoci koji su svoj život položili služeći Bogu bit će podignuti iz spomen-grobova s izgledom da vječno žive u raju na Zemlji! (Ivan 5:28, 29).