HERAKLO je bio veoma slavan, junak nad junacima, najsnažniji od svih boraca. Prema legendi bio je polubog, sin grčkog boga Zeusa i ljudske majke Alkmene. Njegovi su pothvati započeli dok je još bio beba u kolijevci. Kada je ljubomorna božica poslala dvije velike zmije da ga usmrte, Heraklo ih je zadavio. Kasnije se u životu borio u bitkama, svladao je čudovišta i hrvao se sa smrću da bi spasio prijateljicu. Također je razarao gradove, silovao žene, bacio jednog dječaka s kule te ubio vlastitu ženu i djecu.

Premda nije stvarna osoba, Heraklo je odavna bio tema mitova drevnih zemalja koje su poznavali Grci. Rimljani su ga obožavali kao boga; trgovci i putnici molili su mu se za blagostanje i zaštitu. Priče o njegovim pothvatima tisućljećima su fascinirale ljude.

Da li se priče o Heraklu i drugim mitskim junacima temelje na stvarnosti? U stanovitom smislu, moglo bi se reći da se temelje. Biblija govori o vremenu, na početku ljudske povijesti, kada su “bogovi” i “polubogovi” doista kročili Zemljom.

Mojsije je taj period opisao riječima: “A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše, videći sinovi Božji kćeri čovječje kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe” (1. Mojsijeva 6:1, 2).

Ti “sinovi Božji” nisu bili ljudi; to su bili anđeoski Božji sinovi. (Usporedi Joba 1:6; 2:1; 38:4, 7.) Biblijski je pisac Juda napisao da neki anđeli “nisu zadržali svoj prvobitni položaj, nego su napustili svoje pravo obitavalište” (Juda 6). Drugim riječima, napustili su položaj koji im je bio namijenjen u Božjoj nebeskoj organizaciji jer im se više svidjelo živjeti s lijepim ženama na Zemlji. Juda dodaje da su ti buntovni anđeli bili poput stanovnika Sodome i Gomore, koji su “prekomjerno vršili blud i išli za tijelom radi neprirodne upotrebe” (Juda 7).

Biblija ne izvještava detaljno što su činili ti neposlušni anđeli. Međutim, drevne legende Grčke i drugih zemalja opisuju brojne bogove i božice koji su se kretali među ljudima, bilo kao vidljivi bilo kao nevidljivi. Kad bi uzeli ljudska tijela, bili su osobito lijepi. Jeli su, pili, spavali i imali spolne odnose međusobno i s ljudima. Iako su navodno bili sveti i besmrtni, lagali su i varali, svađali se i borili, zavodili i silovali. Ovakve mitske priče možda prikazuju, doduše na uljepšan i iskrivljen način, stvarno stanje koje je vladalo prije potopa, opisano u biblijskoj knjizi Postanka.

Neposlušni materijalizirani anđeli imali su spolne odnose sa ženama, te su one rađale djecu. Ta djeca nisu bila kao i ostala. Bili su to Nefili, napola ljudi, napola anđeli. Biblijski izvještaj kaže: “A bijaše tada divova [“Nefila”, St] na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovječjim, pa im one rađahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu” (1. Mojsijeva 6:4).

Hebrejska riječ “nefili” doslovno znači “obarači”, oni koji obaraju druge ili koji nasilnim postupanjem uzrokuju da drugi padaju. Stoga ne iznenađuje da biblijski izvještaj dodaje: “Napuni se zemlja bezakonja [“nasilja”, NS]” (1. Mojsijeva 6:11). Mitski polubogovi poput Herakla i babilonskog junaka Gilgameša prilično nalikuju Nefilima.

Zapazi da se za Nefile govorilo da su “silni ljudi” i “na glasu”. Za razliku od pravednika Noe, koji je živio u isto vrijeme, Nefili  nisu bili zainteresirani za to da donose slavu Jehovi. Bili su zainteresirani za to da sebi samima stječu glas, slavu i ugled. Postupajući kao silni ljudi, što je bez sumnje uključivalo nasilje i prolijevanje krvi, stekli su glas za kojim su čeznuli u bezbožnom svijetu u kojem su živjeli. Bili su superjunaci svog vremena — ulijevali su strah, bili su poštovani i naizgled nesavladivi.

Premda su Nefili i njihovi iskvareni anđeoski očevi vjerojatno bili na glasu kod svojih suvremenika, sigurno nisu imali dobar glas kod Jehove. Njihov je način života bio odvratan. Zato im se Jehova suprotstavio. Apostol Petar je zapisao: “Bog [se] nije ustezao kazniti anđele koji su sagriješili, nego ih je, bacivši ih u tartar, predao jamama guste tame da budu čuvani za sud; i nije se ustezao kazniti drevni svijet, nego je sačuvao Nou, propovjednika pravednosti, sa sedmero drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnih ljudi” (2. Petrova 2:4, 5).

U općem potopu buntovni su se anđeli dematerijalizirali i neslavno se vratili u duhovno područje. Bog ih je kaznio i zabranio im da se ponovno materijaliziraju u ljudska tijela. Svi Nefili, nadljudski potomci neposlušnih anđela, bili su uništeni. Samo su Noa i njegova mala obitelj preživjeli potop.

Danas bogovi i polubogovi više ne kroče Zemljom. Ipak, nasilja ima u izobilju. Današnje ljude na glasu veliča se preko knjiga, filmova, televizije i muzike. Oni i ne pomišljaju okrenuti drugi obraz, ljubiti svoje neprijatelje, tražiti mir, opraštati ili ostaviti se nasilja (Matej 5:39, 44; Rimljanima 12:17; Efežanima 4:32; 1. Petrova 3:11). Umjesto toga, današnji silni ljudi izazivaju divljenje zato što su snažni, što se vješto bore, što se osvećuju i što na nasilje uzvraćaju još većim nasiljem. *

Božje gledište o takvim osobama nije se promijenilo od Noinih dana. Jehova se ne divi ljubiteljima nasilja niti uživa u njihovim pothvatima. Psalmist je pjevao: “Jehova ispituje pravednoga kao i zloga, i svakoga tko ljubi nasilje Njegova duša doista mrzi” (Psalam 11:5, NS).

Sušta suprotnost silnim ljudima koji su pribjegavali nasilju bio je najpoznatiji čovjek koji je ikada živio, Isus Krist, čovjek mira. Dok je bio na Zemlji, “nije činio nasilje” (Izaija 53:9, NS). Kada su ga neprijatelji došli uhapsiti u Getsemanski vrt, njegovi sljedbenici imali su uz sebe mačeve (Luka 22:38, 47-51). Oni su se mogli udruženo početi boriti kako bi spriječili da bude predan Židovima (Ivan 18:36).

Ustvari, apostol Petar je izvukao svoj mač da bi obranio Isusa, ali mu je Isus rekao: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti”  (Matej 26:51, 52). Da, nasilje rađa nasilje, kako to ljudska povijest uvijek iznova pokazuje. Osim što se mogao obraniti oružjem, Isus se mogao obraniti još jednim sredstvom. Nadalje je rekao Petru: “Misliš da ne mogu zamoliti svog Oca da mi ovog časa pošalje više od dvanaest legija anđela?” (Matej 26:53).

Umjesto da je pribjegao nasilju ili zatražio zaštitu anđela, Isus je dozvolio da ga uhvate oni koji su ga kasnije i ubili. Zašto? Jedan od razloga je taj što je Isus znao da još nije vrijeme da njegov nebeski Otac okonča zlo na zemlji. Umjesto da je stvar uzeo u svoje ruke, Isus se pouzdao u Jehovu.

To nije bio odraz slabosti, nego velike unutarnje snage. Isus je pokazao snažnu vjeru u to da će Jehova ispravno postaviti stvari u svoje vrijeme i na svoj način. Zbog svoje poslušnosti Isus je bio uzdignut na položaj slave odmah do samog Jehove. Apostol Pavao je u vezi Isusa napisao: “Ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu. Upravo zbog toga Bog ga je i uzvisio na viši položaj i dobrohotno mu dao ime koje je iznad svakog drugog imena, kako bi se u Isusovo ime prignulo svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da bi svaki jezik otvoreno priznao da je Isus Krist Gospodin na slavu Boga, Oca” (Filipljanima 2:8-11).

Pravi kršćani oblikuju svoj život u skladu s Isusovim primjerom i učenjima. Oni se ne dive slavnim i nasilnim svjetovnim ljudima niti ih oponašaju. Sa sigurnošću znaju da će u od Boga određeno vrijeme takvi pojedinci zauvijek biti uništeni, kao što su bili uništeni i zli ljudi u danima Noe.

Bog je Stvoritelj Zemlje i čovječanstva. Također je i zakoniti Suveren (Otkrivenje 4:11). Ako ljudski sudac ima zakonsko pravo donositi presude, Bog ima još veće pravo da to učini. Njegovo poštivanje vlastitih pravednih načela, kao i ljubav prema onima koji ga ljube, potaknut će ga da zbriše sve zlo i one koji ga čine (Matej 13:41, 42; Luka 17:26-30).

To će dovesti do trajnog mira na Zemlji, mira koji je čvrsto utemeljen na pravdi i pravednosti. To je prorečeno u vrlo poznatom proročanstvu koje se odnosi na Isusa: “Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: divni savjetnik, Bog silni, otac vječni, knez mira. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Jehove nad vojskama” (Izaija 9:6, 7).

Zbog toga kršćani s dobrim razlogom uvažavaju nadahnuti savjet iz davnog doba: “Nemoj zavidjeti nasilniku, ni izabrati kojega puta njegova. Jer je mrzak Jehovi zlikovac, a u pravednih je tajna njegova” (Priče Salamunove 3:31, 32).