EGEJSKO more nalazi se između Grčke na sjeveru i zapadu, otoka Krete na jugu i Turske na istoku, te tako zauzima velik dio istočnog Sredozemlja. Po Egejskom moru, toj kolijevci nekih velikih drevnih civilizacija, rasuti su brojni otoci i otočići. Grubi obrisi otokâ i njihove raštrkane male, bijele kućice koje blistaju na suncu, nadahnuli su jednog pjesnika da te otoke usporedi s “kamenim konjima razbarušene grive”.

Nimalo ne čudi da su ti otoci postali jedna od najomiljenijih turističkih atrakcija na svijetu! Prirodnu ljepotu tih otoka upotpunjuju izvanredne osobine muškaraca i žena koji žive i rade na njima. Ti prirodni i gostoljubivi, a ipak neovisni ljudi, na poseban način pridonose jedinstvenosti tog područja.

Mnogi otočani žive od ribarenja u vodama Egejskog mora. Međutim, jedna druga vrsta važnog “ribarenja” na tom području donosi izvrsne rezultate. ‘Ribari ljudi’, odnosno evangelizatori dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu, obilaze otoke Egejskog mora i čine kršćanske učenike (Matej 4:18, 19; Luka 5:10).

Prije otprilike 19 stoljeća kršćanski evangelizatori posjetili su egejske otoke. Negdje oko 56. n. e. apostol Pavao se na povratku sa svog trećeg misionarskog putovanja nakratko zaustavio na otocima Lesvosu, Hiosu, Samosu, Kosu i Rodosu. Uvijek revni propovjednik Pavao vjerojatno je propovijedao nekim otočanima (Djela apostolska 20:14, 15, 24; 21:1, 2). Nakon što je dvije godine proveo u zatvoru u Rimu, Pavao je najvjerojatnije posjetio i Kretu te tamo sudjelovao u kršćanskim aktivnostima. Krajem prvog stoljeća apostol Ivan protjeran je na otok Patmos ‘zato što je govorio o Bogu i svjedočio za Isusa’ (Otkrivenje 1:9). Kako današnji objavitelji dobre vijesti prolaze na ovim otocima?

Propovijedati po tim otočnim skupinama težak je i zahtjevan zadatak. Potrebno je uložiti veliki napor i biti samopožrtvovan. Neki su otoci veoma udaljeni. Prijevoz morem ili zrakom do nekih od njih neredovit je, a do nekih ga i nema, naročito u zimskom periodu. More zna biti nemirno, naročito kad pušu meltemie — jaki sezonski sjeverni vjetrovi. Pored toga, sela na mnogim od tih otoka izolirana su i do njih je teško doći zbog prašnjavih, neasfaltiranih puteva, koji često znaju biti gotovo neprohodni. Do nekih se sela može doći isključivo čamcima.

Uzmimo, naprimjer, otok Ikaríu. Jedanaest objavitelja dobre vijesti o Kraljevstvu u tamošnjoj maloj skupštini ne stigne obraditi sva sela na otoku i obližnjim otočićima. Zbog toga im kršćanska braća i sestre s otoka Samosa dolaze u pomoć i propovijedaju ljudima na Ikaríi te na otocima Foúrnoiu, Patmosu i Lipsóiu. Nedavno su Svjedoci u jednoj takvoj dvodnevnoj kampanji uručili 650 časopisa, 99 brošura i 25 knjiga  temeljenih na Bibliji! Iznenadilo ih je to što su naišli na ljude koji nisu nikada čuli za Jehovu, ljude koji su ih molili da ostanu i poučavaju ih iz Biblije. Jedna je gospođa rekla jednoj Svjedokinji: “Vi sada odlazite. A ja bih vas još toliko toga pitala u vezi s Biblijom. Tko će mi pomoći?” Kršćanska sestra obećala joj je da će ostati u kontaktu putem telefona kako bi mogla udovoljiti njenom interesu, te je tako započela biblijski studij.

Kad je putujući nadglednik posjetio otok Ikaríu, organizirao je da se u toku jednog vikenda obradi cijeli otok. Otprilike 30 objavitelja Kraljevstva sa Samosa odazvalo se na tu akciju. Braća koja su došla sa Samosa sama su snosila troškove dva noćenja u hotelu te iznajmljivanja automobilâ i terenskih vozila. Na otoku je već dva dana pljuštala kiša, a vremenska prognoza za vikend nije bila nimalo ohrabrujuća. No braća nisu dozvolila da im to pokvari planove, već su se prisjetili riječi iz Propovjednika 11:4: “Tko pazi na vjetar, neće sijati, i tko gleda na oblake, neće žeti.” Na kraju se vrijeme ipak malo popravilo, pa su se braća, objavivši po čitavom otoku ovu važnu poruku, vratila kući sretna i zadovoljna.

Šesnaest objavitelja na otoku Ándrosu uložilo je veliki napor kako bi obradili cijeli otok. Dva su brata stigla u jedno izolirano selo u kojem su odlučili propovijedati svim stanovnicima. Razgovarali su s ljudima u njihovim domovima, na ulici i na poljima. Posjetili su čak i policijsku stanicu i u njoj ostavili literaturu. Uvjereni da su propovijedali svim seljanima, odlučili su otići. Dok su napuštali seoski trg, opazili su kako im u susret dolazi svećenik Grčke pravoslavne crkve. Tada im je sinulo da njemu nisu svjedočili, pa su mu ponudili jednu malu publikaciju, koju je on rado prihvatio. Sada su bili sigurni da svojom propovjedničkom aktivnošću nisu nikoga previdjeli!

Gávdhos (ili Kauda) — otočić smješten ispod same Krete sa samo 38 stanovnika — smatra se najjužnijom točkom Evrope (Djela apostolska 27:16). Jedan putujući nadglednik sa ženom i još jedan bračni par tri su dana propovijedali na tom otoku. Da bi im troškovi bili manji, spavali su u šatoru. S dobrom viješću doprli su do svih otočana, a posebno ih je oduševilo to što ljudi na otoku nisu imali nikakvih predrasuda. O Jehovinim svjedocima nisu dotad čuli ništa — ni dobro ni loše. Otočani, pa i sam svećenik, uzeli su 19 knjiga i 13 brošura. Dok su se Svjedoci čamcem vraćali na Kretu, more se toliko uzburkalo da su se našli u životnoj opasnosti. “Zahvalili smo Jehovi što smo kući stigli živi, no ujedno smo ga i hvalili zbog toga što nam je dozvolio da iskazujemo čast njegovom imenu na najjužnijoj točki Evrope”, rekli su.

Patmos je otok na kojem je apostol Ivan napisao posljednju knjigu Biblije, Otkrivenje. Sve donedavno na Patmosu nije bilo Jehovinih svjedoka. Propovjedničku kampanju na tom otoku pažljivo su organizirala braća sa Samosa. Znali su da bi tamo mogli naići na žestoko protivljenje jer je taj otok snažno uporište Grčke pravoslavne crkve. Dvije sestre razgovarale su o dobroj vijesti s jednom gospođom, koja ih je pozvala u kuću. Muž te gospođe stalno je zapitkivao tko je poslao te sestre u njihovu kuću. Kad su mu objasnile da posjećuju svaki dom, ponovo je pitao: “Jeste li sigurne da vas neki naš susjed nije uputio nama?” Žena, koja je za Jehovine  svjedoke čula još dok je bila u Zairu, kasnije je objasnila sestrama što se tog jutra dogodilo. Rekla je: “Molila sam se Jehovi, kako sam to inače činila, da na otok pošalje Svjedoke. Muž mi se smijao. Kad sam vas ugledala na vratima, iznenadili smo se i ja i moj muž. Zbog toga vas je stalno zapitkivao tko vas je poslao u naš dom.” S tom je gospođom odmah uspostavljen biblijski studij. Studij je deset mjeseci vođen putem telefona, unatoč tome što su to bili prilično veliki izdaci i za sestru i za interesenticu. Gospođa se krstila i sada je jedini Svjedok na tom otoku, na kojem je prije 1 900 godina bio izoliran apostol Ivan.

Veliki putnički brodovi za krstarenje svakog se ljeta zaustavljaju u mnogim lukama egejskih otoka, dovozeći gomile turista. To Jehovinim svjedocima pruža jedinstvenu priliku da dopru do ljudi iz mnogih nacija koji govore različitim jezicima. Skupštine imaju na zalihi biblijsku literaturu na mnogim jezicima i objavitelji turistima uručuju na tisuće časopisa. Neki brodovi za krstarenje svakog tjedna pristaju u iste luke, što braći pruža izvrsnu priliku da izvrše ponovne posjete, pa čak i da vode biblijske studije s nekim članovima posade broda.

U ljeto 1996. jedna sestra, punovremeni propovjednik s Rodosa, svjedočila je mladiću s Jamajke, radniku na jednom takvom brodu koji je svaki petak pristajao u istoj luci. Narednog je petka pozvala mladića da posjeti oblasni kongres koji se trebao održati na otoku. Služeći se Biblijom na engleskom, pionirka mu je pomogla da razumije neke od biblijskih istina koje su se iznosile tijekom programa. Mladića su se duboko dojmile ljubav i srdačnost Svjedoka na kongresu. Sljedećeg je petka pozvao dva pionira na brod. Pioniri su ponijeli literaturu na engleskom i španjolskom. Za nepuni sat vremena torbe su im bile potpuno prazne! Mladi je Jamajčanin svakog petka do kraja ljeta proučavao Bibliju. Sljedećeg se ljeta vratio, spreman da nastavi s proučavanjem. No ovaj je put odlučio promijeniti posao kako bi mogao duhovno napredovati. Zatim je ponovo otišao. Kako su braća na Rodosu samo bila sretna  kad su čula da se početkom 1998. taj mladić krstio!

Egejsko more poznato je po tome što je bogato ribama selicama, primjerice srdelama i sabljarkama, koje, prolazeći kroz njegove vode, završavaju u mrežama vještih ribara. Slično tome, evangelizatori Kraljevstva pronalaze mnogo prijemljivih srca među stranim radnicima, koji su u Grčku doselili iz mnogih zemalja Istočne Evrope.

Rezi je imala deset godina kada je prvi put na stranicama časopisa Kula stražara i Probudite se! čitala o Jehovi i njegovim naumima. To je bilo u Albaniji. Tri godine nakon toga sa svojom se obitelji preselila na otok Rodos. Jednog se dana Rezi molila Jehovi da joj u njenom novom domu pomogne pronaći njegov narod. Na Rezinu veliku radost, kad se otac narednog dana vratio kući, donio je poznate časopise, Kulu stražaru i Probudite se! Rezi je stupila u kontakt sa sestrom koja je njenom ocu dala časopise i ubrzo počela proučavati knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. Ponekad je tražila da se s njom proučava tri puta, i to u jednom te istom danu! Za dva je mjeseca postala nekršteni objavitelj, a u ožujku 1998. krstila se u dobi od 14 godina. Tog je istog dana započela s pomoćnom pionirskom službom, a šest mjeseci kasnije postala je opći pionir, odnosno punovremeni propovjednik.

Jedan brat na otoku Kosu proučavao je s nekim ljudima iz Rusije. Kad ih je upitao da li bi netko od njihovih prijatelja volio proučavati Bibliju, odveli su ga do jednog bračnog para iz Armenije — Leonidasa i njegove žene Ofelije — u jedno, otprilike 30 kilometara, udaljeno selo. Braću je tamo čekalo iznenađenje. Bračni par iz Armenije iznio je pred njih torbu punu biblijske literature na armenskom i ruskom, koju je objavilo Društvo Watch Tower! Objasnili su im da su već proučavali Bibliju s Jehovinim svjedocima i čak postali nekršteni objavitelji. No politička previranja i ekonomske teškoće prisilili su ih da napuste domovinu. Čim su stigli na Kos počeli su proučavati s Leonidasovom majkom i sestrom, koje su već tu živjele. Svjedok je odjednom dobio tri nova biblijska studija — jedan s Ofelijom, jedan s Leonidasom i jedan s njegovom majkom i sestrom. To je od njega zahtijevalo da tri puta tjedno prevaljuje motociklom udaljenost od 30 kilometara, i to samo u jednom pravcu. Leonidas i njegova žena krstili su se nekoliko mjeseci kasnije. Kako su samo braća bila nagrađena za svoj samopožrtvovni duh!

Vidljivo je da Jehova blagoslivlja neumorne napore preko 2 000 aktivnih objavitelja Kraljevstva na ovim egejskim otocima. Na njima trenutno djeluju 44 skupštine i 25 grupa Jehovinih svjedoka. Sedamnaest grupa sastanke održava na nekom stranom jeziku, budući da je Jehovina volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:4). Pored toga, 13 specijalnih pionira ulaže pojačane napore kako bi doprli do još mnogih na tim izoliranim područjima.

Egejsko more već je stoljećima središte kulturnog razvoja i trgovine. Posljednjih je desetljeća postalo omiljena destinacija za stotine tisuća turista. No što je još važnije, objavitelji Kraljevstva, kao ‘ribari ljudi’, pronalaze na tim otocima mnoge ljude iskrena srca koji žele hvaliti Jehovu. Svi se oni, na veličanstven način, odazivaju na proročanski poziv: “Neka daju slavu Jehovi, i hvalu njegovu neka javljaju po otocima” (Izaija 42:12).